Slika 1. Ostatci kolone srpskih izbjeglica na cesti prema Dvoru koje su pregazili tenkovi srpske vojske prilikom povlačenja. Foto: Patrik Macek, preslika
Agresija na Republiku Hrvatsku 1991. – 1995.
Nakon prvih višestranačkih izbora, svibanj 1990., započela je pobuna Srba u Hrvatskoj. Pobunjeni Srbi su proglasili autonomnu pokrajinu Krajinu, zatim Republiku Srpsku Krajinu. Nakon više oružanih incidenata prava oružana pobuna započela je u Pakracu 1. ožujka 1991., zatim Plitvice 31. ožujka 1991., ubojstvo 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, napadi u istočnoj Slavoniji, razaranje Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika itd. Izvršen je genocid, etničko čišćenje nesrpskog stanovništva, kulturocid, urbicid i ekocid. Okupirano je 26,4% hrvatskog teritorija, prognano oko 230.000 Hrvata i nesrba. Tijekom agresije spaljene su hrvatske kuće i cijela sela, razorene crkve i kulturne institucije, bombardirani su gradovi topovskim projektilima i avionskim bombama. Tijekom rata ubijeno je više od 14.912 (Nazor 2016.) stanovnika Hrvatske (vojnika i civila). 1, 2, 3, 4
Pobunu Srba u Hrvatskoj 1990. te rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995. uzrokovala je velikosrpska politika (plan stvaranja velike Srbije koja je imala zapadnu granicu na crti: Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag) koja je taj cilj postavila 150 godina prije početka rata 1991. godine. Srpska hegemonistička politika uzrok je mnogih ratova na Balkanu. „Svi Srbi u jednoj državi“ je projekt osvajanja tuđih teritorija, projekt etničkog čišćenja i zločina, projekt zatiranja nesrpskog identiteta.
Stanovništvo prije srpske pobune i okupacije dijela RH
Prije pobune Srba i okupacije 26,5% teritorija RH na okupiranom teritoriju je ukupno živjelo 549.085 stanovnika, 11,5% ukupnog stanovništva RH.
Prema popisu stanovništva (31. ožujak 1991.) na okupiranom području bilo je ukupno samo 52,4% Srba (287.830), a to je bilo samo 49,5% ukupnog broja Srba u Republici Hrvatskoj. U ostalim djelovima Hrvatske živjelo je 293.833 Srba (50,5% Srba u RH). Srbi su u populaciji RH činili 12,2% ukupnog stanovništva RH. Srbi na okupiranom području RH činili su samo 3,4% svih Srba u Jugoslaviji.
Oko 150.000 Srba u RH živjelo je u ratom nezahvaćenom području (Zagreb i okolica, Istra, hrvatsko Primorje, Split i drugdje), a oko 140.000 Srba je živjelo u području neposredne ratne opasnosti.
Na okupiranom teritoriju RH na dan 31. 3. 1991. živjelo je 47,6% nesrpskog stanovništva (Hrvati i ostali).
Pobunjeni Srbi su uz pomoć Srbije (JNA i paravojne postrojbe, dobrovoljačke četničke postrojbe) okupirali 26,5% teritorija RH. Prostor četvrtine RH kontroliralo je 6% ukupnog stanovništva RH. Pobunjenici su etnički očistili prostor i protjerali 230.000 stanovnika (Hrvata oko 200.000 i oko 30.000 drugih).
Samovoljni i organizirani odlazak Srba iz Hrvatske 1991. – 1995.
Nakon višestranačkih izbora i formiranja nove hrvatske vlasti (30. svibnja 1990.) Srbi su počeli napuštati Hrvatsku zbog bezperspektivnosti, gubitka posla (oficiri JNA i njihove obitelji, pojedini funkcioneri su također ostali bez posla, mnoge tvrtke su prestale raditi) i svojih osobnih razloga (nisu željeti živjeti u Hrvatskoj). Pobunjenička vlast bila je (također) jedan od razloga odlaska (bijega) jer je bila nasilna, neorganizirana i bezperspektivna. Muškarci su odlazili iz Krajine jer su bježali od novačenja.
„Svi Srbi u jednoj državi“
Vođe pobune Srba u Hrvatskoj i izvan Hrvatske uvjeravali su srpski narod da svi moraju živjeti u jednoj državi – Velikoj Srbiji koja bi obuhvaćala veliki dio Hrvatske, Bosnu i Hercegovinu te Srbiju. Tijekom cijeloga rata od 1991. do vojnog poraza 1995. nisu odustajali od svoje ideje o Velikoj Srbiji, a ne odustaju ni danas. Vođe pobune u Hrvatskoj izjavljivale su da nije moguće živjeti s Hrvatima u Hrvatskoj, evo nekih izjava:
Milan Babić je 1991. godine izjavio:
„S obzirom na naše opredeljenje i odlučnost za obranu Krajine koji su apsolutni, uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj. Za ovaj svoj stav ja imam potvrdu u plebiscitarnoj, stoprocentno izraženoj, volji srpskog naroda u Krajini. Tu volju, da vas podsetim na tu činjenicu, do sada smo dva puta ispitivali“.
Vlada takozvane RSK:
„RSK je suverena država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, nije u sastavu nikakve države Hrvatske, te neće prihvatiti nikakav aranžman UN koji bi je mimo njene volje doveo u takav položaj“.
Vojislav Koštunica
“Srbija je jedan i nedjeljiv prostor s obje strane Drine, a Srbi i ovdje i tamo jedan i isti narod. Ma šta mislili i govorili strani i domaći mirotvorci, mir se može pre uspostaviti prihvatanjem ove prirodne činjenice nego njenim odbacivanjem“.
Marijan Janošević, dužnosnik Srpske demokratske stranke (SDS) u Dvoru na Uni, izjavio je (srpanj 1991.: “Mislim da je došlo do kraja bilo kakvih odnosa između Srba i Hrvata i najbolje je odvojiti se po etničkim granicama, koje po mome mišljenju, treba da budu na Kupi, jer je dotle većina srpskog stanovništva ”.
U kolovozu 1991. predsjednik Skupštine općine Obrovac Sergej Veselinović je izjavio: “Mislim da su Srbi zauvijek izgubili svaki interes u hrvatskoj državi i da ga nikad više u njoj neće tražiti”.
Siniša Martić Šilt, zapovjednik jedne srpske paravojne skupine iz Gline, razmišlja na ovaj način: “Jer ja sam rek’o, i sad ću da kažem ponovo: ako ova Krajina bude u okviru Hrvatske, onda se ja selim u Srbiju, dolje… I onda bu ostali Srbi koji su bježali odavde u Srbiju… Pa ćemo svi da pobjegnemo u Srbiju, pa kad napadnu, ustaše i Nijemci, Srbiju, onda više ni jedan Srbin neće imati gdje da bježi, neg’ ćemo se morat’ svi da se borimo”.
Predsjednik Skupštine RSK Mile Paspalj je krajem 1992. izjavio: “Hrvatskoj smo rekli definitivno doviđenja – nikakve bjelosvjetske igrarije oko nekakvog specijalnog statusa ne dolaze u obzir. Naš put je samo jedan, jer smo mi sve mostove za nama porušili”.
Goran Hadžić, koji je od početka 1992. do početka 1994. bio predsjednik RSK, izjavio je tijekom 1993. godine: “Ostali Srbi koji žive u Hrvatskoj su Srbi fašisti koji podržavaju Tuđmana (…) Suživot sa Hrvatima za nas je – izdaja”.
Početkom kolovoza 1993. general Srpske vojske Krajine Mile Novaković u jednom dokumentu navodi da Srbi u RSK nisu prihvatili “suživot” s Hrvatima, niti to po bilo “koju cenu” namjeravaju. Zato “garancija naše suverenosti” može biti isključivo Srpska vojska Krajine (SVK).
Predsjednik općine Kostajnica je u veljači 1995. izjavio da je poznat “naš stav i opredjelenje našeg naroda, da nam života u toj genocidnoj državi nema, da jedino želimo i možemo živjeti u jedinstvenoj srpskoj državi”.
Slično je razmišljao i predsjednik RSK Milan Martić u govoru koji je održao 24. travnja 1994. u Jasenovcu, na komemoraciji 49. godišnjice proboja logoraša iz koncentracijskog logora izvedenom krajem Drugog svjetskog rata. Tada je, među ostalim, rekao: “U ime onih koji leže u jasenovačkim grobnicama, i svih onih koji su u ovom najnovijem ratu dali svoje živote za srpsku slobodu, nikada više ne smijemo pristati na zajednički život u istoj državi sa dželatima pomračenih umova (…) Više nema Srbina koji bi na to pristao, i nema te sile koja bi ga mogla na to natjerati”.
Neposredno pred početak akcije “Bljesak”, kada je u zapadnoj Slavoniji došlo do incidenata,
kabinet predsjednika Milana Martica izdao je 29. travnja 1995. priopćenje u kojem je navedeno “da su dogadaji na autoputu samo potvrdili stav srpske strane i RSK uopšte, da nikakvog zajedničkog života sa Hrvatima ne može biti”.
Savjetnik predsjednika Martića, Slobodan Jarčevic, izjavio je neposredno nakon akcije “Bljesak”: “Smatram da je jedino odvajanje RSK ‘kineskim zidom’ od Hrvatske i spajanje sa RS (Republikom Srpskom) spas (…) Srbi su i ovoga puta spremni da oproste Hrvatima sve zločine pod uslovom da se od njih odvoje za sva vremena. Jer nema nijednog razumnog razloga zbog kojeg bi Srbi živjeli u Hrvatskoj” .
Predsjednik Skupštine općine Kostajnica Branko Dmitrović je u jednom govoru održanom u lipnju 1995. naglasio: “Jasno je svijetu da od zajedničkog života Srba i Hrvata na ovim prostorima nema ništa (…) Hrvatima nije do zajedničkog života sa Srbima. Njih jedino interesuje teritorija RSK koju oni bez ikakvih opravdanja i istorijskih argumenata žele pripojiti Hrvatskoj”
Izjave pobunjeničkih vođa u takozvanoj Krajini pokazuju da nema alternative ili Velika Srbija ili odlazak iz Hrvatske s tim da su oni računali da će pobjediti i ujediniti takozvane srpske zemlje.
Ana Holjevac Tuković je analizirala pisanje tjednog jugoslavenskog (srbijanskog i crnogorskog) tiska od srpnja do studenoga 1995. godine. Istražila je pisanje tjednika: Intervju, Nin, Vojska i Monitor o operaciji “Oluja”. Jugoslavenski tisak je stvarao javno mnijenje u Jugoslaviji. Jugoslavenski tisak nije pisao o uzrocima rata, nije pisao o entičkom čišćenju Hrvata i nesrba, nije pisao o zločinima Srba u Hrvatskoj. Tisak se bavio pitanjem kako je paradržava zvana Krajina nestala, ali I ne kako je I zašto nastala. Tisak se bavio pitanjem tko je kriv za poraz i pokušao poraz objasniti međunarodnom zavjerom (Njemačka i SAD).
Planovi za evakuaciju stanovništva
Nakon što je Hrvatska vojska u siječnju 1993. oslobodila dio okupiranog područja u zadarskom zaleđu (operacija „Gusar“ – Maslenica) napravljeni su planovi evakuacije civilnog stanovništva u Benkovcu, Petrinji, Jasenovcu, Okučanima, a u kolovozu za Korenicu.
Republički štab Civilne zaštite RSK radio je na pripremama za evakuaciju srpskih civila. Ovo tijelo je 14. lipnja 1993. uputilo dopis Vladi RSK i Ministarstvu za energetiku u kojem navodi: “Molim da u skladu sa procjenom o mogućoj ponovnoj agresiji na Republiku Srpsku Krajinu, hitno obezbjedite potrebne količine goriva za izvršenje evakuacije civilnog stanovništva, ukoliko ona bude potrebna”.
U knjizi Davora Marijana Oluja objavljeni su dokumenti paradržave Krajine o planiranoj evakuaciji civilnog stanovništva.
Odluka o evakuaciji i evakuacija Srba iz Krajine
Srbi nisu mogli prihvatiti da će živjeti u hrvatskoj državi, da će gledati hrvatsku zastavu i grb, da će plaćati hrvatskom kunom. Njihova mržnja prema Hrvatima i hrvatskoj državi je bila neizmjerna, a ona je rezultat dugogodišnjih srpskih laži i mitova o Drugom svjetskom ratu. Tijekom cijelog rata 1991. – 1995. srbijanska propaganda je Tuđmanovu Hrvatsku prikazivala kao „ustašku“ državu u kojoj nije moguće živjeti jer će se dogoditi novi zločini nad „nevinim“ Srbima i srpskom nejači. Ta propaganda je postigla svoj učinak kod Srba u takozvanoj Krajini, oni su mrzili sve što je hrvatsko i zato su otišli. Drugi razlog odlaska Srba je želja da „svi Srbi žive u jednoj državi“ i ništa drugo nije dolazilo u obzir. Oni nisu mogli zamisliti da žive pod nekom drugom vlašću osim srpske. Zbog navedenog su otišli, nisu protjerani već su samovoljno otišli prije dolaska Hrvatske vojske i policije. Evo nekoliko izjava krajinskih i srpskih političara koje potvrđuju navedeno.
Izjava predsjednika vlade SAO Krajine Milana Babića, 1991. godine: „Uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj. Za ovaj svoj stav ja imam potvrdu u plebiscitarnoj, stoprocentno izraženoj volji srpskog naroda u Krajini“
Izjava Milana Martića Predsjednika takozvane Republike srpske Krajine, 8. veljača 1995.
„Za prihvatanje koncepcije tzv. Mirne reintegracije Krajine u Hrvatsku, smijemo li mi na (to) pristati? Smijemo li pljunuti na sve žrtve ovoga rata? Zar da pristanemo na vlastitu smrt? Život u Hrvatskoj bio bi gori od svakoga rata. Život u Hrvatskoj – zar zar bi to bio život?“
„Rat između RH i RSK mora se završiti pobjedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti.“ (10. veljače 1995.)
Srbi svojom propagandom šire laži o etničkom čišćenju ali dokumenti, činjenice govore sasvim suprotno od njihovih tvrdnji. Srbi su za vrijeme operacije “Oluja” otišli samovoljno, organizirano po zapovijedi pobunjeničke vlasti i svojevoljno s Korduna nakon predaje 21 kordunaškog korpusa. Mnogobrojni ratni zločinci su otišli da ih ne dohvati ruka pravde!
Još od siječnja 1993. (nakon operacije Maslenica) Srbi su imali planove za evakuaciju u slučaju napada hrvatskih snaga. Dana 4. kolovoza 1995. u 16,45 sati „Vrhovni savet odbrane“ Republike srpske Krajine donio je Odluku (broj: 2-3113-1/95) o planskoj evakuaciji stanovništva iz opština Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac. Odluku je potpisao Milan Martić, ovjerio ju je Glavni štab Srpske vojske Krajine u 17,20 sati 4. kolovoza 1995.
„Odlučujemo
- Da se pristupi planskoj evakuaciji svega za borbu nesposobnog stanovništva iz opština Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac.
- Evakuaciju sprovoditi prema pripremljenim planovima pravcima koji izvode prema Kninu i dalje preko Otrića prema Srbu i Lapcu.
- Za evakuaciju zatražiti pomoć od komande UNPROFER Sektor „Jug“ sa sjedištem u Kninu.
Odluku je potpisao predsjednik RSK Milan Martić, a ovjerena je u Glavnom štabu SVK u 17.20 sati. 15
Zapovjednik krajiških snaga general Mrkšić piše (6. 8. 1995.): “Naknadnim prikupljanjem podataka saznao sam da do 16.00 časova niti u Kninu, niti u bilo kom mestu 04. 08. 1995. godine niko nije ni pomišljao na evakuaciju naroda sve dok nije potpisan AKT VELEIZDAJE od predsednika Martića. Kad su saznali za odluku oko 18.00 časova, Kninjani koji su se u borbi pokazali kao velike kukavice, skidaju uniforme, oblače civilna odela i počinju da beže”.
Također: “u Martin Brodu sustižem ogromnu kolonu Kninjana sa skupocenim automobilima. U čekanju da pređemo granični prijelaz na reci Uni saznajem da su oni dobili naredbu da evakuišu žene i decu i da su u toku dana u gradu imali 4 mrtva i oko 25 ranjenih, što je zanemarljivo u odnosu na broj ispaljenih granata. U koloni su bili svi vojno sposobni muškarci koji su pobegli sa fronta”.
“Da će agresija početi 4.08. u 5,00 Glavni štab je saznao u 14 čassova 3.08. O vremenu agresije upoznati su svi komandanti i komandiri jedinica. (…) Nepripremljenost i nespremnost građana da na organizovan naćin podnesu dejstva artiljerijske vatre bio je očigledan. Ni jedna služba na području Dalmacije nije funkcionisala”.
Temeljem srpskih dokumenata i izjava nakon “Oluje” jasno je da je masovni odlazak Srba bio planiran i organiziran. Planovi za evakuaciju napravljeni su krajem siječnja i tijekom 1993. godine te kasnije obnavljani.
Stradanje Srba tijekom evakuacije
O općem metežu i stradanju Srba u izbjegličkim kolonama izvještava i tjednik Vreme: „Subota 5. avgusta – Hrvati osvajaju Knin oko podneva. Jedan za drugom padaju i ostala mjesta. Krajiška vojska je u rasulu, bacaju se puške, a organizovano povlačenje pretvara se u opću bežaniju“. U svojoj knjizi piše o tome i Mile Dakić, potpredsjednik Srpskog nacionalnog vijeća „SAO Krajine“: „Vojska RSK se utrkivala s narodom da prije njega napusti Krajinu (između Gline i Dvora na Uni). Najsavremeniji tenkovi su gazili traktore i zaprežna vozila vlastitog naroda“.
O sudbini srpskih izbjeglica 8. kolovoza 1995. izvijestio je i ljubljanski list Delo, objavivši vijest u kojoj se navodi da su kolonu srpskih izbjeglica iz oslobođenih krajeva Republike Hrvatske u nedjelju prije podne blizu Bosanskog Petrovca raketirali zrakoplovi Vojske Republike Srpske i da je napad naredio zapovjednik Karadžićeva zrakoplovstva Živomir Ninković. On je, piše Delo, dvadesetak minuta prije napada upozorio da će vojnike hrvatskih Srba u koloni, u kojoj su bili i civili, smatrati bjeguncima i napasti ih ako se ne vrate u Hrvatsku na izgubljene položaje. Pritom se list poziva na izjavu pukovnika Vlade Babića koji je vodio kolonu izbjeglica i vojnika iz „Krajine“. U napadu je, tvrdi Babić, Karadžićevo zrakoplovstvo upotrijebilo kazetne bombe. Poginulo je više od dvadeset, a ranjeno je oko stotinu osoba. U Banja Luci je, tvrdi Delov dopisnik, osnovan prijeki sud koji je osudio dvadeset vojnika i nižih časnika „Vojske RSK“ jer su napustili bojne postave oko Knina i Benkovca.16
Hrvatska vojska omogućila je dva sigurna koridora za izvlačenje civila: Dvor na Uni i Lapac-Srb, a nakon predaje 21 kordunskog korpusa su osigurale odlazak onima koji žele autoputom.
Srbi su pokazali da žele živjeti samo pod srpskom vlašću i nakon Daytonskog sporazuma. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 100.000 Srba napustilo je područje koje je pripalo Federaciji Bosne i Hercegovine i odselilo u Republiku Srpsku ili Srbiju.
Milivoj Vojnović, „ministar vanjskih poslova RSK“, izjavio je (Neplanirani egzodus u Ninu) da su svi vojnici „RSK“ koji su se nalazili u Beogradu tvrdili da su takvu zapovijed o povlačenju dobili od svojih pretpostavljenih. Mrkšic je kategoricki negirao mogucnost prema kojoj je on zapovjedio da vojska napusti zapadni dio „RSK“. Prema pisanju M. Sekulića, odluka o evakuaciji donesena je zbog nesnalaženja „predsednika Martica“ koji je vjerovao da ce veliki izbjeglički val prisiliti Beograd i međunarodnu zajednicu na intervenciju. S druge strane, Sekulić se pita, nije li otezanje s evakuacijom kordunskoga stanovništva značilo da se na tom području pokušava isprovocirati masakr, te odgovara: „Iako je, na nesreću, došlo do okruženja, na svu sreću došlo je i do racionalnog i sasvim kontrolisanog ponašanja hrvatske vojske. Hrvatska je znala šta želi i čvrsto je kontrolisala situaciju. Nije, može se reci, nasela na zamku! Za nju je bolje rešenje bilo da se omraženi Srbi živi nađu u Srbiji nego da ostanu mrtvi na Kordunu“.
Neke od izjava izbjeglih Srba iz Hrvatske u srpskom tisku nakon Oluje potvrđuju da su pojedine javne objekte i vlastite kuće prije povlačenja zapalili sami Srbi.
Manipulacije brojem izbjeglih Srba
Profesor Stjepan Šterc je 1998. u tjedniku Globus objavio članak u kojem je iznio podatke o broju izbjeglica i prognanika koji su se bitno razlikovali od tad općeprihvaćenih podataka. Radna skupina utvrdila je, uz međunarodno sudjelovanje i monitoring, kategorizaciju preseljavanja na prognanike (prisilna migracija stanovništva unutar zemlje, izbjeglice (prisilna migracija iz drugih zemalja) i raseljene osobe (plansko povlačenje stanovništva-primjer Srba iz Hrvatske). (Programu povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba iz 1998. godine -izvornik na 110 stranica preveden na engleski i raspravljan i prihvaćen na Vijeću sigurnosti UN-a). Izvor podataka bio je Ured za izbjeglice i prognanike Vlade RH.
Koristeći samo srpske i srbijanske izvore iz njihovih parcijalnih popisa stanovništva i broja ljudi mobiliziranih i pod oružjem na okupiranim hrvatskim područjima i izvore iz biltena UNHCR-a, UNTAES-a i OESS-a za 1991. i 1992, godinu, moguće je bilo utvrditi strukturu i smjer migracija. Bilteni su UNHCR-a potvrđivali kako je već u prve dvije godine agresije na Hrvatsku okupirano područje napustilo oko 90 000 Srba, a do oslobađanja 1995. godine još oko 50 000 (bilteni 1993. – 1995.). Prema tome, prije oslobađajuće operacije „Oluja” na cijelom je okupiranom području bilo oko 140 000 Srba i oko 25 000 nesrpskog stanovništva. Tijekom vojno-policijske operacije oslobađanja oko 130 000 Srba napušta bivše okupirano područje (UNPA sektor “Sjever” i “Jug” bez hrvatskog Podunavlja), dok ih je oko 10.000 ostalo, što potvrđuju brojni izvori međunarodnih institucija (čiji se rad bitno intenzivirao) i tzv. Langov popis. Isti izvori potvrđuju kako svih 130.000 osoba nije napustilo Hrvatsku, nego je ih je oko 18.000 zbrinuto u još uvijek okupiranom hrvatskom Podunavlju iz kojeg s vremenom iseljavaju u Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i treće zemlje. Procjenjuje se kako je oko 20 000 Srba napustilo hrvatsko Podunavlje prije dolaska UNTAES-a 15. siječnja 1996. godine, tako da je u tom okupiranom području nakon 1995. živjelo oko 45 000 domicilnih Srba, oko 18.000 doseljenih nakon „Oluje” i oko 12.000 nesrpskog stanovništva-ukupno oko 75 000 osoba.
Navedeni podatci temeljeni na hrvatskim i međunarodnim izvorima opovrgavaju srpske tvrdnje o 250.000 do 300.000 Srba koji su napustili RH tijekom operacije “Oluja”. Također Srbi navode krive podatke za hrvatsko Podunavlje. Prema Centru za strateške studije Univerziteta u Beogradu (Beograd 2000.) hrvatsko Podunavlje je tijekom mirne reintegracije napustilo 77.316 osoba srpske narodnosti, od ukupno 128.316 stanovnika (dakle, više od 60% Srba na tom području). (objava). Za vrijeme okupacije hrvatskog Podunavlja na tom prostoru živjelo je ukupno oko 75.000 stanovnika jer je područje očišćeno od Hrvata i nesrba pa nije moglo biti 77.316 dobrovoljno iseljenih Srba kao što navodi Centar za strateške studije Univerziteta u Beogradu.
Mnogobrojni Srbi su svjedočili da su bili primorani napustiti svoje domove, u takozvanoj Krajini, jer je pobunjenička vlast to zapovjedila, organizirala i kontrolirala. Izjava srpskog izbjeglice iz Hrvatske, N. Drače 23. srpnja 1998., („Vojna operacija „Oluja“ i poslije“, HHO Zagreb 2001.): „Za bježanje ljudi je obavijestilo naše rukovodstvo. Narodu je dat veliki strah od Hrvatske vojske, pa smo morali izbjeći. Mi koji nismo bježali, strogo smo se sakrili, da ne znaju da ostajemo, jer bismo morali ili bježati ili bi nas ubili Srbi…Išli se po kućama i provjeravali da li ljudi idu…“
Srbi su napustili Republiku Hrvatsku jer nisu htjeli živjeti pod hrvatskom vlašću, isto se dogodila u Bosni i Hercegovini, Srbi su masovno napustili područja koja su pripala Federaciji BiH jer nisu željeli živjeti pod vlašću koja nije srpska.
Miloševićeva igra
Evakuaciju srpskog stanovništva može se gledati i kao dio plana Slobodana Miloševića koji je računao da će međunarodna zajednica zaustaviti Hrvatsku pri oslobađanju okupiranih područja i vratiti stanje prije oslobodilačke operacije „Oluja“. Milošević je 3. kolovoza 1995., u Beogradu, znalo se da slijedi hrvatska akcija, Babiću kazao „samo mirno“. Postojao je plan kako vojni poraz pretvoriti u pobjedu za zelenim stolom. To se nije dogodilo jer je operacija „Oluja“ završila za 4 dana pa međunarodna zajednica (Velika Britanija, Francuska, Rusija itd.) nije stigla optužiti Hrvatsku za etničko čišćenje i navodne zločine.
Mrkšić kaže da je prema “planu obrane” da vojska Krajine “izvodi borbena dejstva u trajanju 6 do 8 dana” i kako su računali “da bi za 6 do 8 dana došlo do reakcije međunarodnih faktora pa i eventualne intervencije” Vojske Republike Srpske i SR Jugoslavije….
“Procjena da se trebalo održati 6 do 8 dana nije “bez vraga”. Naime, nakon početka Oluje, tadašnji generalni sekretar NATO-a, belgijski političar Willem Claesz hrvatskom je veleposlaniku Janku Vranyczanyju-Dobrinoviću također kazao da sve treba “odraditi u par dana” jer ako se akcija oduži, međunarodna zajednica morat će reagirati.”
“U svom dopisu od 6. kolovoza Štab krajinske vojske, koja se povlači prema BiH, piše kako je “započeo egzodus s prostora Korduna”. General Mrkšić i Novaković stupaju u vezu s francuskim generalom Javierom Solanom kako bi se uspostavio, kako pišu, “humanitarni koridor” da se dozvoli izvlačenje civila, s tim što bi krenuli civili pa vojska”. Srpska strana prijeti i ucjenjuje UNPROFOR da “ako to ne prihvatite, tuči ćemo sustavom Orkan 16 sa Petrove gore” hrvatske gradove. General Mrkšić nadalje piše kako “Srpska vojska Krajine smatrala se i smatra delom Vojske Jugoslavije”, čime potvrđuje izravnu umiješanost tadašnje Srbije u rat u Hrvatskoj.
Miloševićevo „samo mirno“ Babiću bilo je dio Miloševićeve strategije kako poraz pretvoriti u pobjedu uz pomoć međunarodne zajednice, ali Hrvatska vojska i Policija završile su oslobađanje brzo i čisto za 4 dana.
Analiza jugoslavenkog tiska (Holjevac Tuković)
Jugoslavenski tjednici su pisali o izostanku pomoći Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske, ali nisu objasnili da se radilo o Miloševićevoj igri. Milošević nije smio odmah reagirati zbog sankcija međunarodne zajednice pa je poručio da se izdrži 5-6 dana I da će tada Srbija izvršiti pritisak na međunarodnu zajednicu i intervenirati.
“SRJ, pritisnuta međunarodnim gospodarskim sankcijama, više nije mogla u dovoljnoj mjeri, ni gospodarski ni vojno, pomagati prekodrinske Srbe. Čini se da su međunarodne sankcije prisilile Miloševića da pokuša promijeniti svoju dotadašnju politiku nudeći se kao posrednik u pregovorima za mir na Balkanu. U svom intervjuu Timesu Milošević pokušava voditi neku vrstu kompromisne politike te javno izjavljuje da će u slučaju skidanja sankcija Jugoslaviji on osobno privesti bosanske Srbe za pregovarački stol i „da će u roku od šest meseci dovesti razuman mir u tom delu zemlje“. Otvorena vojna intervencija u Hrvatskoj nije bila prihvatljiva Miloševiću jer bi njome izravno ugrozio svoj pregovarački status, i što je najvažnije, mogućnost ukidanja sankcija Jugoslaviji.”
To potvrđuje prijedlog „Plana obrane RSK“ početkom 1995. godine u kojem se
navodi: „U sadašnje vreme i u neposrednoj budućnosti, ne postoje neophodni uslovi koji bi u slučaju agresije HV na RSK omogućavali veće angažovanje VJ i VRS na našim prostorima. Situacija zahteva da imamo takav Plan upotrebe u kome će za određeno vreme SVK samo braniti RSK, bez neposredne pomoći VJ i VRS“. Tomu u prilog govori i dokument iz veljače 1995. u kojem Milan Martić napominje potrebu organiziranja vojne pripravnosti s obzirom na „ozbiljnost ustaške agresije koja predstoji“, posebno ističući, „ako dođe do agresije Hrvatske na RSK moramo biti spremni da rat vodimo kraće ili duže vreme bez neposredne pomoći VJ i VRS. (…) Hrana, municija i ljudstvo, kao pomoć za SVK je garantovana. Pružanje pomoći ići će tako da se SRJ otvoreno ne uključi u rat“.
“Tako general „SVK“ Milislav Sekulić u svojoj knjizi navodi da je Milošević tijekom prvoga dana Oluje telefonom Martiću rekao da „Krajina“ mora izdržati pet-šest dana kako bi se Beogradu ostavilo prostora da djeluje. Njegove navode potvrđuje i Momir Bulatović, član jugoslavenskoga Vrhovnog savjeta obrane, spominjući u svojoj knjizi da je s izvanredne sjednice Vrhovnoga savjeta obrane, održane 4. kolovoza 1995. na zapovjednom mjestu u Dobanovcima kraj Beograda, poslan telegram podrške generalu Mrkšiću (zapovjedniku SVK), s porukom da organizira čvrst otpor najmanje još dva dana, nakon čega bi Jugoslavija bila u mogućnosti pružiti pomoć.”
Navedeni srbijanski tisak i dokumenti sa srpske strane navode na zaključak
da je masovan odlazak Srba iz Hrvatske bio organiziran od njihova vodstva.
Dokumenti srpske provenijencije pokazuju da su planovi za evakuaciju stanovništva
iz „Krajine“ postojali već od 1993. godine. Primjerice, postoji izvješće
Autotransporta Benkovac Kriznom štabu SO Benkovac koje je doneseno.
siječnja 1993. i u njemu piše o sudjelovanju tvrtke u planu evakuacije civilnoga
stanovništva. Točno se tu navodi broj autobusa koji stalno moraju biti dežurni
u slučaju evakuacije, a u slučaju „evakuacije širih razmjera i ako (evakuacija,
- A. H. T.) bude diktirana kratkoćom vremena uključit će se najbliže locirani
autobusi“.
U svojoj knjizi piše o tome i Mile Dakić, potpredsjednik Srpskog nacionalnog vijeća „SAO Krajine“: „Vojska RSK se utrkivala s narodom da prije njega napusti Krajinu (između Gline i Dvora na Uni).
Srpske izbjeglice su svjedočile o situacijama i mrtvima tijekom povlačenja a koji nisu bili uzrokovani vojnim djelovanjem Hrvatske vojske i policije već su bili rezultat paničnog povlačenja vojske ili su bili rezultat obračuna, samoubojstava itd. Mnoge srpske kuće su zapalili ili razrušili Srbi prije povlačenja i o tome svjedoče izbjegli Srbi.
Hrvatska vojska je ostavila slobodne koridore za izvlačenje civil preko Donjeg Lapca, Srba i Dvora na Uni pa je time postignuta najviša razina brige za civile. Te koridore je koristila i krajiška vojska koja je pri bježanju gazile srpske civile i njihov imovinu (vidi sliku Patrica Maceka). Tim koridorom se izvukao Banijski i dio Kordunaškog korpusa.
Nakon predaje Kordunaškog korpusa 8. kolovoza 1995. Hrvatska je osigurala da pripadnici srpskog kordunaškog korpusa mirno napuste Hrvatsku (od 15 sati 9. kolovoza do 16,15 sati 12. kolovoza 1995.). Skupina je brojala 16 kolona s 1600 osobnih vozila, 129 teretnih vozila, 30 autobusa, 143 traktora i oko 13.000 osoba.
Udar hrvatskih snaga bio je silovit, precizan, s minimalnim koleteralnim žrtvama, učinkovit udar na kraju kojeg su okupatori položili oružje i priznali poraz. Mnogo puta su neprijatelji, zahvaljujući međunarodnoj zajednici ili nekim moćnim državama relativizirali poraz za zelenim stolom pa i danas pokušavaju izokrenuti činjenicu da su Srbija i Crna Gora izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku i da su napravili mnogobrojna zlodjela koja su dokumentirana. Četnici i danas pored svih dokaza, odluka međunarodnih sudova lažu i izvrću činjenice. Uporno ponavljaju laži kao što su činili tijekom cijelog jednog stoljeća (od 1918. do današnjih dana).
Dakle, nije bilo etničkog čišćenja. Otišli su svojevoljno da žive u jednoj državi. Da se ne radi o etničkom čišćenju utvrdio je i Haški sud u prvostupanjskoj presudi hrvatskim generalima (Gotovina, Markač, Čermak) jer ih je oslobodio od odgovornosti za navodno etničko čišćenje. Tome je prethodila stručna analiza radne skupine UN-a.