1409. Sramna prodaja Dalmacije za šaku dukata
Ugarsko-hrvatski kralj Ladislav Napuljski je 9. srpnja 1409. godine prodao Mletačkoj Republici svoja prava na Dalmaciju za svega 100.000 dukata. Ladislav Napuljski je u biti prodao Zadar, Novigrad, Pag, Vranu i svoja prava na Dalmaciju, ali time je Venecija dobila legitimitet za osvajanje Dalmacije. Osim same činjenice besramne prodaje, radilo se o sramotnom višemjesečnom cjenkanju. Ladislav je prvo tražio 300.000 dukata, ali Mlečani su mu ponudili samo 100.000, i to u četiri obroka. Mlečani su bili poznati po svojoj izvrsnosti u cjenkanju, a tu su imali i realne razloge koje su podastrijeli: „Rečeno ozemlje je opustilo od rata i dugo neće davati prihoda, a radi njega ćemo morati u skupo ratovanje.“
Taj sporazum potpisan je s mletačkim duždem Mihovilom Stenom u crkvi sv. Silvestra u Veneciji.
Hrvatska je u vrijeme prodaje Dalmacije Veneciji bila već 307 godina u personalnoj uniji s Mađarskom. Ladislav Napuljski bio je napuljski i titularni ugarsko-hrvatski kralj, okrunjen u Zadru 1403. godine u katedrali sv. Stošije za kralja Ugarske, Hrvatske i Dalmacije.
Mlečani su vrlo brzo počeli s uvođenjem svoje vlasti pa je već za nepuna tri tjedna na zadarskom gradskom zidu zavijorila mletačka zastava s lavom sv. Marka. Ironija je u tome što je šest godina prije ovog događaja, u istom gradu Ladislav Napuljski bio okrunjen za hrvatskog kralja dajući riječ da će „braniti cjelokupnost Dalmacije, Hrvatske i Slavonije“.
U konačnici, Mlečani su primamljivim ponudama priklonili sebi još nekoliko gradova u hrvatskom primorju i na otocima, a koji nisu bili obuhvaćeni prvotnim kupo-prodajnim ugovorom. Mlečanima su se predali Rab, Cres, Lošinj i Nin, a zaposjeli su i Šibenik. Desetak godina kasnije uslijed rata kojeg su izazvali, Mlečanima se predao Brač, Hvar, Vis i Korčula, a nakon njih, pritisnuti opsadom, Trogir i Split. Tako je Venecija uistinu preuzela kontrolu nad većim dijelom istočne obale Jadranskog mora. Venecija nije preuzela Dubrovačku Republiku, otok Krk, obalu od Rječine do Zrmanje, zajedno sa Senjom kao najvećom lukom, te područje od Žrnovice kod Splita do Neretve s Omišem. Unatoč činjenici što je u par navrata ratovao protiv Mlečana, i ugarsko-hrvatski kralj Žigmund Luksemburški je naposlijetku 1433. godine priznao Mlečanima sve što su u Hrvatskoj osvojili. Učinio je to također za novac, a kako bi platio troškove krunjenja za cara Svetog Rimskog Carstva u Rimu.
1941. Ubijen je Božidar Adžija 
Božidar Adžija (Drniš, 24. XII. 1890. – Zagreb, 9. VII. 1941.) bio je hrvatski pravnik i publicist.
Studirao je u Pragu, gdje je doktorirao pravo. Nakon povratka iz rata u Drnišu je 1918. izabran za člana Narodnog vijeća SHS-a. Bio je urednik lista Sloboda te povjerenik za socijalnu politiku Zemaljske vlade, ali je kasnije dao ostavku. Zapostavlja stranačku politiku i bavi se zaštitom, osiguranjem, obrazovanjem i sindikalnim organiziranjem radnika. Osnivač je Radničke čitaonice i biblioteke 1926/27. godine.
Godine 1935. pristupio je KP-u i postao predsjednik Stranke radnog naroda. Neovisno o političkim dužnostima i ideološkim razmiricama, uvijek je uz konkretna radnička prava, te pokretač niza aktivnosti zagrebačke Radničke komore, jedan od prvih koji je upozoravao na fašističku opasnost, ostajući izvan ortodoksne komunističke ideologije. Autor je brojnih stručnih i popularnih studija i brošura iz filozofskog, političkog, ekonomskog, sociološkog i drugih područja. Uhićivao ga je i zatvarao jugoslavenski režim, a utamničili u logoru Kerestincu i pogubili ustaše, u znak odmazde za atentat na ustaškog agenta.
Adžija je jedan od najistaknutijih marksističkih mislilaca i intelektualaca hrvatskoga radničkog pokreta u razdoblju prije II. svjetskog rata.
1941. Umro je Otokar Keršovani 
Otokar Keršovani, (Trst, 23. II. 1902. – Zagreb, 9. VII. 1941.), hrvatski novinar, publicist, književni kritičar i političar.
Kao šesnaestogodišnjak emigrirao je iz Istre, maturirao na gimnaziji u Karlovcu 1921. i započeo studij na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Djelovao je u studentskim udrugama i listovima, a 1924. potpuno se posvetio novinarstvu. Pisao je za zagrebačke Novosti i Slobodnu tribunu te beogradske Novosti kojih je bio i glavni urednik (1925–27.). Član je SKOJ-a od 1927., KPJ od 1928. Iste je godine bio osuđen na godinu dana zatvora. Sudjelovao je u pokretanju časopisa Nova literatura, surađivao je u Letopisu Matice srpske; pisao je sociološke, ekonomsko-povijesne rasprave te književne kritike i studije. Iznova je bio uhićen 1930. u Ljubljani. Za desetogodišnje zatvorske kazne u Srijemskoj Mitrovici politički je djelovao među zatvorenicima, održavao tečajeve, pisao o klasnim i nacionalnim pitanjima, uređivao od 1936. ilegalni zatvorski dnevnik Udarnik te napisao nedovršenu Povijest Hrvata, posmrtno objavljenu 1971. Opet je uhićen 30. III. 1941. i iz logora Kerestinec odveden na strijeljanje.
1966. Umrla je Marija Petković
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Marija Petković (redovničkoga imena Marija od Propetog Isusa, poznata i kao Majka Marija Petković) (Blato, Korčula, 10. XII. 1892. – Rim, 9. VII. 1966.) bila je hrvatska časna sestra, utemeljiteljica redovničke zajednice Kćeri Milosrđa sv. Franje, jedine redovničke zajednice osnovane u Hrvatskoj. Blaženica je Katoličke Crkve od 2003. godine.
Na poticaj dubrovačkoga biskupa dr. Josipa Marčelića 4. listopada 1920., na blagdan sv. Franje, utemeljila je redovničku zajednicu Kćeri Milosrđa sv. Franje (jedina redovnička zajednica osnovana u Hrvatskoj). Prvi samostan osnovan je u Blatu na Korčuli, a drugi u Subotici.
Godine 1923. dovela je svoje sestre u Suboticu i skrbila o djeci u sirotištu “Kolijevka”.
Prva skupina redovnica otišla je u Argentinu 1936. Marija im se pridružila 1940. U Argentini je provela 12 godina jer se zbog rata nije mogla vratiti. U Južnoj Americi osnovala je brojne redovničke zajednice i samostane. U prosincu 1956. zajednica je dobila papinsko priznanje i odobrenje konstitucija.
Godine 1952. vratila se u Europu i prenosi u Rim vrhovnu upravu reda i generalnu kuću. Umrla je u Rimu 1966. Pokopana je na rimskom groblju Campo Verano. Zemni ostaci su 21. studenoga 1998. preneseni iz Rima u Blato na Korčuli.
Dana 26. kolovoza 1988. na njezin se zagovor dogodilo čudo. Riječ je o spašavanju 22 mornara iz Peruanske ratne podmornice „Pacoca“, koja se sudarila s japanskim brodom. Posada je bila u životnoj opasnosti. Zapovjednik podmornice Roger Cotrina Alvarado zavapio je službenici Božjoj Mariji Petković, o kojoj je slušao dok je bio na liječenju, za pomoć. Svjedočanstva govore o nadnaravnoj sili koja ih je spasila i uvjerenju mornara da ih je spasila Božja službenica Marija Petković.
Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 6. lipnja 2003. u Dubrovniku, prilikom trećeg posjeta Hrvatskoj. U Blatu na Korčuli, rodnom mjestu naše blaženice, nalazi se i njezino svetište u kojem od 1998. godine počivaju i njezini zemni ostaci.
Spomendan je 9. srpnja (na dan smrti).
1968. Umro je Rudolf Bićanić 
Rudolf Bićanić (Bjelovar, 5. VI. 1905. – Zagreb, 9. VII. 1968.) bio je hrvatski ekonomist, demograf, gospodarski povjesničar, sociolog sela i političar.
Studirao je na École des hautes études commerciales u Parizu i na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1931. doktorirao. Bio je član ravnateljstva Gospodarske sloge od 1936. pa je osnovao Zavod za proučavanje seljačkog i narodnog gospodarstva, kojemu je na čelu bio do 1940. Istodobno je uređivao Gospodarsku slogu i Politički vjesnik. Godine 1940. imenovan je direktorom Direkcije za vanjsku trgovinu u Beogradu, a 1941–45. bio je viceguverner Narodne banke Jugoslavije pri izbjegličkoj vladi u Londonu. Od 1946. profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu iz područja ekonomske politike, ekonomike vanjske trgovine i ekonomske povijesti. Njegove knjige Kako živi narod (1936.) i Ekonomska podloga hrvatskog pitanja (1938.) bile su temeljem gospodarske i socijalne politike HSS-a. Glavna djela: Hrvatska ekonomika na prijelazu iz feudalizma u kapitalizam, I. Doba manufakture u Hrvatskoj i Sloveniji, 1750–1860. (1951.), Ekonomska politika u socijalističkoj Jugoslaviji (Economic Policy in Socialist Yugoslavia, 1973.).
1993. Umro je Antun Šoljan 
Antun Šoljan (Beograd, 1. XII. 1932. – Zagreb, 9. VII. 1993.) bio je hrvatski književnik i prevoditelj.
Studirao je anglistiku i romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djelovao je kao profesionalni pisac i prevoditelj, bio urednik časopisa Međutim, Krugovi i Književnik te predsjednik hrvatskog centra PEN-a (1971–73.).
Pjesnik, pripovjedač, dramatičar, romanopisac, književni kritičar, esejist, feljtonist, prevoditelj, priređivač antologija, urednik triju značajnih književnih časopisa 1950-ih i 1960-ih.
Pisao je pjesme, romane, drame, radiodrame, eseje i feljtone te priredio niz antologija, poput “Sto najvećih djela svjetske književnosti”. Već je u svojim dvadesetim godinama, u suautorstvu s Ivanom Slamnigom, objavljivao priloge iz teorije književnosti i komparatistike u časopisu Međutim koji je pokrenut i doživio samo dva broja 1953. a potom se ugasio. Šoljan je časopis uređivao sa Slamnigom, Zlatkom Tomičićem i Vladom Gotovcem. Njihovo uređivanje i pisanje za Međutim značilo je poetičko odmetništvo i neslaganje s “krugovašima”.
Poznata mu je pjesma Vukovarski arzuhal, koja je nastala „u prenesenom smislu slušanjem starca u kojoj pripovijeda da gost u kući ne može biti gospodar, pisano arzuhalom i s refrenom »Platit ćete Vukovar«“.
Napisao je četiri romana, najvažnijim se smatra Kratki izlet tiskan 1965. godine. Izdajice (1961.) su prvi Šoljanov roman i jedna od najznačajnijih proznih knjiga krugovaške generacije. Roman Luka objavljen 1974. godine govori o povratku glavnog lika iz Zagreba u zabačeno primorsko selo Murvice gdje dobiva veliki projekt gradnje luke, odakle je rodom. Prema Šoljanovom književnom predlošku Tomislav Radić snimio je istoimenu dramu 1992. godine.
2001. Goran Ivanišević osvojio je Wimblendon
Dana 9. srpnja 2001. postigao je Goran Ivanišević najveći uspjeh u povijesti hrvatskog tenisa, osvojivši prestižni Wimbledon turnir u Britaniji. U finalu je pobijedio Australca Patricka Raftera, svojedobno prvog igrača svijeta, rezultatom 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7. Meč je trajao nešto više od tri sata. Ivaniševićeva je pobjeda još značajnija ako se zna da je u to doba imao problema s ozljedom ramena, zbog čega je proteklih godina pao na 125. mjesto na ljestvici najboljih igrača svijeta (7 godina prije, 1994., bio je drugi najbolji svjetski igrač).
Goran Ivanišević prije te pobjede već je tri puta igrao u finalu Wimbledona i sva tri puta je izgubio (1992. od Agassija, a 1994 i 1998. od Samprasa). Zbog ta tri poraza u finalu mnogi su mislili da mu nije suđeno da osvoji Wimbledon, ali je ipak uspio i pokazao da se ustrajnost isplati. Fotografije i snimke zadnjeg, pobjedonosnog poena nakon kojeg se Ivanišević bacio na leđa, plakavši kao malo dijete, danima su obilazile svijet. Potom njegovo trčanje preko strmih tribina da bi stigao do oca Srđana, te primanje pokala… sve to izgledalo je toliko sretno, euforično, a pritom toliko ljudski. Ivanišević je tih dana bio svjetski ljubimac.
Također je i jedini tenisač u povijesti koji je pobijedio na Wimbledonu s pozivnicom, kao i tenisač s najnižim plasmanom u vrijeme pobjede – 125. Nakon pobjede, skočio je na 16. mjesto. Bio je članom hrvatske teniske reprezentacije prilikom osvajanja Davis Cupa 2005. godine. Također ima dvije brončane medalje s OI 1992. u Barceloni (pojedinačno i u paru s Goranom Prpićem). Najviši plasman karijere na ljestvici tenisača bilo mu je drugo mjesto, ostvareno 1994. godine.
Ukupno je osvojio 22 ATP turnira u pojedinačnoj konkurenciji te još 10 u konkurenciji parova, čime je najuspješniji hrvatski tenisač u povijesti. U Wimbledonu je, osim naslova 2001., ubilježio i tri finala (1992., 1994. i 1998.) te dva polufinala (1990. i 1995.), a polufinale je ostvario i 1996. na US Openu. Umirovio se nakon poraza u 3. kolu Wimbledona 2004. godine.