1809. Rodio se Ljudevit Gaj
Ljudevit Gaj (Krapina, 8. VII. 1809. – Zagreb, 20. IV. 1872.) bio je vođa hrvatskoga narodnoga preporoda i pisac (vidi 20. travnja).
1818. Rodio se Ivan Franjo Jukić
Ivan Franjo (Frano) Jukić (Banja Luka, 8. VII. 1818. – Beč, 20. V. 1857.) bio je hrvatski pisac, kulturni i politički djelatnik (vidi 20. svibnja).
1819. Rodio se Vatroslav Lisinski
Vatroslav Lisinski (Zagreb, 8. VII. 1819. – Zagreb, 31. V. 1854.) bio je hrvatski skladatelj. (vidi 31. svibnja).
1949. Otvoren koncentracijski logor i zatvor na Golom otoku
Nakon rezolucije Informbiroa otvoren je 1949. godine koncentracijski logor i zatvor na Golom otoku za pristaše staljinizma unutar KPJ-u. Pored logora na Golom otoku bio je i logor na Svetom Grguru, prvenstveno ženska kaznionica.
Kasnije su se ondje zatvarali i drugi politički neistomišljenici (uglavnom na temelju administrativnih odluka, a manje na osnovi sudskih presuda). Poznat je po surovim kažnjeničkim uvjetima, torturama i teškome prisilnom radu. Procjenjuje se da je kroz logor prošlo 17 000 do 32 000 zatvorenika (broj ubijenih i umrlih nije točno utvrđen, oko 400). Postao je zatvor 1956., a naknadno je pretvoren u kazneno–popravni dom za maloljetnike. Ukinut je 1988.
Prva skupina političkih kažnjenika komunističke Jugoslavije iskrcana je na Goli otok 8. srpnja 1949. godine. Taj otok između Raba i Krka bio je stoljećima nenaseljen, a služio je za ispašu ovaca stanovništvu iz okolnih područja. Na njemu je bilo samo nekoliko sezonskih pastirskih stanova i cisterni za skupljanje kišnice. Prvi put je upotrijebljen kao zarobljenički logor za vrijeme Prvog svjetskog rata, kad je Austro-Ugarska na njemu smjestila ruske zarobljenike s Istočnog bojišta.
Navedenog dana na Goli otok iskrcan je prvi kontigent od oko 1.200 zatvorenika. Za njih su prethodno sagrađene barake, a zgrade logora morali su podići oni sami. Robijaši na Golom otoku morali su obavljati prisilni rad u kamenolomu i u rudnicima boksita. Mnogo zarobljenika stradalo je od loših uvjeta ili su počinili samoubojstvo. Smatra se da broj umrlih premašuje 400 osoba.
Ovaj zatvor je bio u rukama federalne vlade sve do 1956., kada prelazi u nadležnost SR Hrvatske. Dok je bio u nadležnosti SR Hrvatske, u zatvor na Golom otoku su uglavnom smještani politički zatvorenici, no poslije su bile zatvarane osobe koje su počinile kriminalna djela (krađe, ubojstva…), a ponekad su bili zatvarani i maloljetni delikventi. Protivno čestim predodžbama, na Golome nisu robijali samo komunisti – pristaše Informbiroa, nego i drugi politički zatvorenici (hrvatski, albanski, makedonski i dr. antikomunisti i nacionalisti).
Na Golom otoku komunistička vlast je vršila „preodgajanje“ zatvorenika. Stravične su priče preživjelih zatvorenika o torturi koju su prošli na Golom otoku.
Zatvor je prestao s radom 1988., a godinu poslije, 1989. potpuno je napušten i danas je dijelom u ruševinama. Umjesto muzeja koji bi pokazao „socijalizam s ljudskim likom“ sve je uništeno s ciljem da se izbriše istina o Titovoj Jugoslaviji.
Goli otok danas posjećuju turisti, te ribari i pastiri s otoka Raba koji tu preko ljeta dovezu ovce na ispašu.
1971. Umro je Zlatko Šulentić 
Zlatko Šulentić (Glina, 16. III. 1893. – Zagreb, 8. VII. 1971.) bio je hrvatski slikar.
Studirao slikarstvo na Akademiji u Münchenu (1911–14.). Niz godina radio kao likovni pedagog u srednjim školama u Petrinji i na Sušaku te na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (1938–71.).
Jedan je od najznačajnih nastavljača Vladimira Becića, Josipa Račića, Miroslava Kraljevića i Oskara Hermana. Učio je na umjetničkoj akademiji u Münchenu, poslije u Parizu, a razvoj počinje za pojave ekspresionizma i kubizma u Hrvatskoj.
U kasnijem razdoblju Šulentić slika pejzaže i gradske vedute, a domena mu ostaje portret, tonski modeliran i psihološki produbljen.
U posljednjem desetljeću života slikao je i biblijske kompozicije, od kojih se neke nalaze u crkvi i samostanu sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu (Sv. Franjo Asiški, Uskrsnuće Jairove kćeri, Glava sveca). Naslikao je u tehnici ulja na platnu sliku Uskrsnuće Isusovo za subotičku crkvu Uskrsnuća Isusovog.
Značajnije slike: Portret dr. Žanića, Čovjek s crvenom bradom, Portret dr. Stjepana Pelca, Portret Nikole Matanića, Portret arhitekta Pičmana, Iz Maksimira, Primorska ulica, Place du Tertre, Kasna jesen, Dvorište Akademije zimi, Podne u vrtu, Sv. Jakov na Lošinju; Silba, Japetić, Ljubice, Plješivički vinogradi, Moj vrt i druga djela.
Objavio knjigu uspomena s putovanja po Španjolskoj, sjevernoj Africi i Južnoj Americi (Ljudi, krajevi i beskraj, 1971.); u njoj je i dokumentacija o istraživačima braći M. i S. Seljanu. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo.
Monografiju o njegovu radu napisala je hrvatska povjesničarka umjetnosti Ivanka Reberski.
1987. Ljetna Univerzijada održana je u Zagrebu 
XIV. Ljetna univerzijada održana je u Zagrebu od 8. srpnja do 19. srpnja 1987. godine. Bila je to najmasovnija ikad održana sportska manifestacija u povijesti Zagreba.
Nastupili su sportaši iz 122 država svijeta, bilo je prijavljeno 6423 sudionika. Maskota i logotip Univerzijade bio je Zagi, autora Nedjeljka Dragića. Službeno geslo Univerzijade bilo je »Svijet mladih za svijet mira«. Mnogi športski i popratni objekti su tada bili izgrađeni ili obnovljeni: Košarkaški centar Dražen Petrović, sportski centar na Jarunu, kompleks bazena Mladost i dvorana Cibona. Obnovljeni su sportski centar Šalata, stadion Dinamo, te niz sportskih objekata u Zagrebu i gradovima suorganizatorima: Bjelovaru, Čakovcu, Jastrebarskom, Karlovcu, Kumrovcu, Petrinji, Sisku, Varaždinu i Svetom Ivanu Zelini). Obnovljene su bile i brojne ostale građevine vezane uz smještaj i gradski promet kojim su se služili brojni gosti i sportaši: studentski domovi Stjepan Radić i Cvjetno naselje, novi autobusni kolodvor i željeznički kolodvor, uređen je niz pročelja u središtu grada, osobito na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića, izgrađen Centar za automatsku obradu podataka, otvoren niz novih trgovina, obnovljeni i otvoreni novi hoteli. Otvoren je Omladinski kulturni centar u Teslinoj s obnovljenim Zagrebačkim kazalištem mladih i nizom novih sadržaja, zaživjela je Tkalčićeva ulica kao atraktivno mjesto večernjih izlazaka.
1998. Umro je Dušan Vukotić 
Dušan Vukotić (Bileća, BiH, 7. II. 1927. – Krapinske Toplice, 8. VII. 1998.) bio je hrvatski filmski redatelj, crtač, animator i karikaturist crnogorskoga podrijetla.
Studirao je arhitekturu 1947–51. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Od 1967. do umirovljenja 1990. bio je profesor filmske režije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, od 1975. kao redoviti profesor.
Animiranim filmom bavio se u Duga filmu od 1951. godine. U prvim filmovima (Kako se rodio Kićo, suredatelj s Josipom Sudarom, 1951. i Začarani dvorac u Dudincima, 1952.) nasljedovao je punu, realističku animaciju. Nakon animiranih reklama od 1956. djelovao je u Studiju za crtani film Zagreb filma, isprva kao redatelj (Cowboy Jimmy, nagrađen na festivalu u Berlinu, Čarobni zvuci i Abra Kadabra, svi 1957.), zatim kao redatelj i scenarist u filmovima kojima se okrenuo modernističkoj animaciji (Osvetnik i Koncert za mašinsku pušku, oba 1958.). Prvi autorski film Piccolo (1959.) nagrađen je u Oberhausenu i Karlovym Varyma).
Njegovi su filmovi dio tzv. slikarske struje Zagrebačke škole crtanoga filma koja je obilježila njezino prvo, najpoznatije razdoblje. Filmom Surogat (1961.) postigao je najveći uspjeh u povijesti hrvatske kinematografije – nagradu Oscar za crtani film 1962., prvu ikada dodijeljenu neameričkomu animiranom filmu. Nakon 1961. okrenuo se filmskim eksperimentima: animirano-igrani kratkometražni film Igra (1962.) bio je nominiran za nagradu Oscar 1963. te nagrađen na festivalima u Annecyju i Oberhausenu itd.
Za svoje je animirane filmove primio oko 90 domaćih i inozemnih nagrada i priznanja.
Od sredine 1960-ih posvetio se i igranomu filmu, režiravši tri dugometražna igrana filma koja su ostala u sjeni njegova prekretničkog opusa u animaciji. Dječji film fantastike Sedmi kontinent (1966.) dobio je nagradu publike na Festivalu igranog filma u Puli i na festivalu filmske fantastike u Trstu; akcijsko-ratni film Akcija Stadion, Velika srebrna arena za film i Zlatna arena za scenarij u Puli) ideologiziran je, ali režijski iznimno kompetentan prikaz studentskoga otpora ustaškoj separaciji Židova i nežidova u Zagrebu 1941., a parodija znanstvene fantastike Gosti iz galaksije (1981.) nagrađena je na festivalima filmske fantastike u Trstu, Portu i Bruxellesu.
Prve karikature objavljivao je u tisku partizanskog pokreta, a poslije rata u listovima Vjesnik, Jež i Kerempuh, gdje 1953. objavljuje strip Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi (u knjizi tiskan 2013.). Ilustrirao je i knjige. Jedan je od osnivača Animafesta – svjetskoga festivala animiranog filma u Zagrebu (1972.), kojemu je 1972–78. bio umjetnički voditelj.
Ostali važniji filmovi: Nestašni robot, Veliki strah, Krava na Mjesecu, Dobro došli na planet Zemlju.
Predavao je filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a bavio se i teorijom animacije. Nagradu za životno djelo dobio je na Svjetskom festivalu animiranog filma – Animafest Zagreb 1994. Umro je nakon infarkta, 8. srpnja 1998. godine.