1584. Umro je Gašpar Alepić
Gašpar Alapić (?, prva četvrtina XVI. st. – Vukovina kraj Velike Gorice, 4. IV. 1584.) bio je hrvatski plemić i ban.
Za opsade Sigeta 1566. bio je zamjenik Nikole Šubića Zrinskog. Preživio je proboj iz zapaljene tvrđave i bio zarobljen. Otkupio ga je Nikolin sin Juraj Zrinski. Godine 1573. imenovan je banskim namjesnikom. Kao zapovjednik plemićke vojske porazio je seljačke postrojbe kraj Kerestinca i Mokrica (6. veljače 1573.), a i u odlučnoj bitki kraj Stubičkih Toplica (9. veljače 1573.). Na zahtjev bana Jurja Draškovića imenovan je 1574. za drugoga bana. Obnašajući bansku čast, bavio se samo vojnim poslovima, osobito jačanjem protuosmanske obrane. Banske časti razriješen je 1578. na osobni zahtjev.
1945. Dan gospićkih žrtava
U razrušeni Gospić 4. travnja 1945. godine ušle su partizanske snage, 5. prekomorska brigada. Partizani i preobučeni četnici počinili su niz zločina iz osvete. Prije ulaska u grad održan je u Divoselu sastanak na kojem je zauzet stav po kojem „svaka kuća mora dati glavu, neka i više“. Bez ikakvog suđenja ubijeni su brojni vojnici i civili. Točan broj stradalih toga dana nije poznat jer su mnogi pokopani u neobilježenim skupnim grobištima i stratištima koja se nalaze u mnogim mjestima u Gospiću i njegovoj okolici. Smatra se da broj stradalih toga dana iznosi od nekoliko desetaka do nekoliko stotina. Ne samo da nikada nije pokrenuta istraga protiv odgovornih, nego je preko nekih grobišta izgrađena cesta i javni WC, a preko masovne grobnice kraj groblja sv. Marije Magdalene je 2003. godine nanovo nanesen sloj asfalta. Dio žrtava bačen je u jame u koje se godinama bacalo smeće kao u Kosinju. Masovna pogubljenja nastavljena su nakon završetka rata, a spomen-obilježje nikad nije postavljeno.
Kada se uspostavila tzv. Narodna vlast, osnovani su i prijeki sudovi. Suđenja su uglavnom završavala smrtnim ishodom većine optuženih. Ubijani su svećenici, časne sestre, trudnice… U prvom valu likvidacije su vršene stihijski, ovisno o raspoloženju egzekutora. Ubijali su ih metkom, maljem, nožem, sjekirom…
Kada se 70-tih godina prošlog stoljeća, iza Gimnazije, pripremao teren za „Slet bratstva i jedinstva“ tijekom vršenja zemljanih radova iskopani su posmrtni ostaci stotina likvidiranih. Slično se ponovilo kada su izvršeni radovi na infrastrukturi kod gradskog groblja. U prvom slučaju posmrtni ostaci ubijenih završili su u smeću, a u slobodnoj Hrvatskoj bit će položeni u zajedničku kosturnicu. To je najmanje što živi danas mogu učiniti za te mučenike.
1983. Umro je Bernard – Bajdo Vukas
Bernard – Bajdo Vukas (Zagreb, 1. V. 1927. – Zagreb, 4. IV. 1983.) bio je hrvatski nogometaš.
Nastupao za klubove Concordia (Zagreb), Amater (Zagreb), Zagreb (1945.–1947.), Hajduk (1947.–1957. i 1959.–1962.), talijansku Bolognu te austrijski GAK i Kapfenberg. S Hajdukom je osvojio državno prvenstvo 1950., 1952. i 1955. Reprezentativac s 59 nastupa i 22 postignuta pogotka (ukupno je u 615 utakmica postigao 300 pogodaka). Nastupio na OI 1948. (srebrna medalja) i 1952. (srebrna medalja) te na svjetskom prvenstvu 1950. i 1954. te je dvaput igrao za reprezentaciju Europe za koju je na utakmici protiv Velike Britanije 1955. (rezultat 4:1) postigao 3 pogotka. U anketi Sportskih novosti bio je proglašen za najboljega športaša Jugoslavije 1955., a prema anketi Narodnog sporta najboljim jugoslavenskim nogometašem 1955. i 1956. Najbolji je igrač Hajduka svih vremena i njegov prvi športski direktor. Objavio je svoje memoare, 50 utakmica u državnom dresu (Split, 1956.), a godine 1998. objavljena je knjiga (Zvonimir Magdić) Tako je živio i igrao Bernard Vukas.