1900. Rodio se Antun Augustinčić
Antun Augustinčić (Klanjec, 4. V. 1900. – Zagreb, 10. V. 1979.) bio je hrvatski kipar, pedagog i akademik (vidi 10. svibnja).
1980. Umro je Josip Broz Tito 
Josip Broz – Tito (Kumrovec, 7. V. 1892. – Ljubljana, 4. V. 1980.) bio je jugoslavenski političar, državnik (diktator).
Završio je bravarski zanat u Sisku. Radio je u Zagrebu, Sloveniji, Češkoj, Njemačkoj i Austriji. Od jeseni 1913. služio je vojni rok u Beču i Zagrebu gdje je 1914. završio dočasničku školu u činu vodnika. U kolovozu 1914. bio je poslan na srpsko bojište, 1915. prebačen na rusko gdje je u travnju 1915. na Karpatima bio ranjen i zarobljen. Potkraj 1916. uspostavio je vezu s ruskim revolucionarima pa je u srpnju 1917. sudjelovao u boljševičkim demonstracijama. Prihvatio je lenjinizam kao svoju političku orijentaciju i u proljeće 1920. u Omsku postao član Jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije (boljševika). U listopadu 1920. napustio je Rusiju, u studenome se zaposlio u Zagrebu gdje je postao član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). U Zagrebu je u svibnju 1927. izabran za sekretara Oblasnog odbora Saveza metalaca, a u srpnju 1927. za organizacijskog sekretara Mjesnoga komiteta KPJ – Zagreb. Na konferenciji zagrebačke partijske organizacije potkraj veljače 1928. zauzimao se za novu, nefrakcionašku, radničku politiku („zagrebačka linija“). Bio je izabran za političkog sekretara Mjesnoga komiteta KPJ, a njegovu politiku u travnju 1928. podržala je i Kominterna Otvorenim pismom članovima KPJ. Krajem lipnja 1928. u Zagrebu je vodio proturežimske demonstracije povodom ubojstva vođa HSS-a u beogradskoj Skupštini. Uhićen je početkom kolovoza 1928. i u studenome osuđen na 5 godina robije koju je izdržavao u Lepoglavi i Mariboru. U srpnju 1934. otišao je u Beč gdje je uključen u Politbiro CK KPJ. Tada je uzeo pseudonim Tito.
Od veljače 1935. boravio je u Moskvi gdje je radio u Kominterni (kada je koristio pseudonim Valter). Potkraj 1936. vratio se u Jugoslaviju i rukovodio djelovanjem KPJ (1937. organizirao je osnivanje KP Slovenije i KP Hrvatske). Nakon uhićenja M. Gorkića u SSSR-u 1938. preuzeo je rukovođenje KPJ. U kolovozu 1938. došao je u Moskvu, a početkom 1939. Kominterna ga je i formalno potvrdila za generalnog sekretara KPJ. Provodio je boljševizaciju partije.
Na V. zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu u listopadu 1940. sastavio je novo vodstvo KPJ i izložio strategiju komunističkog djelovanja koja se temeljila na oružanom ustanku kao načinu osvajanja vlasti i sovjetskom tipu federacije kao modelu organizacije države. Nakon napada Njemačke i njezinih saveznica na Jugoslaviju, osnovao je u Zagrebu 10. travnja 1941. Vojni komitet za pružanje otpora osovinskim silama.
Za vrijeme antifašističkog rata (1941.–1945.) bio je vrhovni zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, inicijator stvaranja zemaljskih antifašističkih vijeća i AVNOJ-a kao temelja budućega federativnog ustroja Jugoslavije.
Na II. zasjedanju AVNOJ-a, 29. i 30. studenoga 1943. u Jajcu, izabran je za predsjednika Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), kao privremene vlade nove Jugoslavije i proglašen maršalom Jugoslavije. U kolovozu 1944. u Napulju razgovarao je s W. Churchillom o poslijeratnom ustroju Jugoslavije i o stvaranju zajedničke vlade. Početkom ožujka 1945. sastavio je s Ivanom Šubašićem zajedničku Privremenu vladu Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) koju su odmah priznali saveznici.
Iz rata je izašao kao priznati vojskovođa i političar. Uz pomoć istarskog svećenstva uspio je vratiti Istru, Rijeku i otoke Hrvatskoj. Odgovoran je za odmazdu (Bleiburg i Križni putovi) nakon predaje vojske NDH te silnu represiju u poratnome razdoblju. Po završetku rata zauzimao je ključne političke i državne položaje: predsjednik Privremene vlade DFJ, vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije i ministar obrane, generalni sekretar KPJ i predsjednik Narodne fronte Jugoslavije.
Vladao je Jugoslavijom 35 godina hoteći pomiriti neovisnost Jugoslavije, ravnopravnost među njezinim nacijama i komunističku vladavinu. Nakon pobjede na nedemokratskim izborima u studenome 1945., na kojima je opozicija odbila sudjelovati, učvrstio se na vlasti i uspostavio totalitarni komunistički sustav po uzoru na SSSR. Pokušaje za uspostavom odnosa s Katoličkom crkvom zamijenio je politikom zaoštravanja i represije.
Početkom 1948. godine razišao se sa Staljinom (Rezolucija Informbiroa). Zahvaljujući američkoj gospodarskoj pomoći, uspio se održati. Nakon razlaza sa Staljinom staljinističkim se metodama obračunao s neistomišljenicima iz komunističkih redova kao i s takozvanim narodnim neprijateljima (Goli otok). Sa Sovjetima se pomirio 1955. godine pa je bio produžena ruka Sovjeta za izvoz revolucije u afričke zemlje te isporuke oružja na Bliski istok.
Zajedno s indijskim premijerom Džavaharlalom Nehruom i egipatskim predsjednikom Gamalom A. Naserom bio je inicijator prve konferencije šefova država i vlada Nesvrstanih zemalja u Beogradu 1961. Bio je priznat kao jedan od osnivača i vođâ pokreta nesvrstanosti.
Pokrenuo je Privrednu reformu koja je završila neuspjehom. Godine 1971./72. zaustavio je proces demokratizacije društva te smijenio liberalne komuniste u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Makedoniji. Promjenama u ustrojstvu Federacije nakon donošenja Ustava 1974. te inicijativom (1978.) za uvođenjem kolektivnih rukovodstava s ograničenjem mandata čelnih funkcionara na jednu godinu, pokušao je uspostaviti ravnotežu među republikama i spriječiti borbu za vlast nakon svoje smrti.
Umro je u bolnici u Ljubljani ostavivši za sobom velik broj nesposobnih i častohlepnih nasljednika. Na njegovu je pogrebu 8. svibnja 1980. u Beogradu bilo 209 delegacija iz 127 država, s najistaknutijim svjetskim državnicima. Bilo je to vrijeme „hladnog rata“ kada je svjetskim silama odgovarao opstanak komunističke vlasti u Jugoslaviji. Nova Jugoslavija, njegovo životno djelo, praktično je gospodarski bankrotirala 1988. godine pa se raspala u krvavome ratu.
1893. Umro je Mirko Bogović
Mirko Bogović (Varaždin, 2. II. 1816. – Zagreb, 4. V. 1893.) bio je hrvatski književnik i političar.
Studirao je filozofiju u Szombathelyu i Zagrebu, ali je studij prekinuo i završio kadetsku školu u Petrovaradinu. Neko je vrijeme bio u vojnoj službi u Osijeku, a zatim je završio pravo u Zagrebu te položio odvjetnički ispit u Pešti. Bavio se odvjetništvom, književnošću i politikom. Bio je urednik časopisa Neven (1852.). Zbog tiskanja pjesme Domorodna utjeha I. Filipovića osuđen je na dvije godine tamnice. Iako je u mladosti bio vatreni pristaša ilirizma, poslije se priklonio unionističkoj (mađaronskoj) stranci. Obnašao je funkcije velikog župana Zagrebačke županije, saborskog zastupnika i savjetnika ministarstva za Hrvatsku u Pešti (1871.–1875.).
Bogović je ostavio vrlo bogat književni opus neujednačene vrijednosti. Započeo je pjesmama na njemačkom jeziku u časopisu Croatia (1839.–1842). Prvu pjesmu na hrvatskome tiskao je u Danici ilirskoj, 1841. Njegova poezija (Ljubice, 1844.; Smilje i kovilje, 1847.; Domorodni glasi, 1848.) ne odskače od ilirskoga standarda.
Bogović je jedan od tvoraca hrvatske novele pa stoga ta djela, bez obzira na skromne estetske dosege, imaju veliku književnopovijesnu važnost (Pripovijesti, Šilo za ognjilo, Slava i ljubav).
I njegove drame tematski su usmjerene na događaje iz hrvatske povijesti (Frankopan, Stepan, posljednji kralj bosanski, Matija Gubec, kralj seljački). Sve su nastale u doba apsolutizma, kao sredstvo političke agitacije pa su pune aluzija na aktualno političko stanje. Pisane su desetercima, u sentimentalno-romantičnom duhu, pod očitim utjecajem W. Shakespearea i F. Schillera.
Bogović je najistaknutiji hrvatski pisac 1850-ih i važna književna karika između preporodne književnosti i A. Šenoe. Ostala djela: Vinjage (I.–IV., Slike i prilike, Strjelice, Posmrtne pjesme).
Pisao je lirske pjesme ljubavnoga, političkog i domoljubnog sadržaja.