1711. Rodio se Franjo Trenk
Hrvatski barun Franjo Trenk (Reggio Calabria, 1. I. 1711. – Brno, 4. X. 1749.) bio je habsburški pukovnik, sin pruskog plemića (vidi 4. listopada).
1877. Prvi put oglasio se top s Griča
Grički top jedna je od zagrebačkih znamenitosti. Top svakoga dana pucnjem označava podne, a prvi put se takav način označavanja podneva dogodio 1. siječnja 1877. godine na inicijativu gradskog vijećnika Đure Deželića.
1934. Umro je Blagoje Bersa
Blagoje Bersa (Dubrovnik, 21. XII. 1873. – Zagreb, 1. I. 1934.) bio je hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog.
Školovao se u Trstu, Zadru, Zagrebu i Beču, gdje je pohađao i završio Konzervatorij (1896–99.). Po završetku bečkoga studija nije našao zaposlenje pa je na poziv sarajevskog pjevačkog društva »Trebević« 1900. boravio u tom gradu Na početku profesionalne glazbene karijere djelovao kao zborovođa u Sarajevu i Splitu, kazališni dirigent u Grazu, a od 1903. do 1918. u Beču, najprije kao slobodni umjetnik (turneje po Njemačkoj, Švicarskoj i Češkoj, kao pijanist i dirigent).
Od 1922. do smrti prvi je profesor kompozicije i instrumentacije na novoutemeljenoj Muzičkoj akademiji. Bersin opus sastoji se od opera, orkestralnih, komornih, glasovirskih i vokalnih skladbi te nešto crkvene i filmske glazbe. Napisao je tri opere: Jelka, Oganj i Postolar od Delfta.
Među orkestralnim djelima ističu se nedovršena Tragična simfonija te simfonijske pjesme Sunčana polja i Sablasti, a u komornoj glazbi Klavirski trio, op. 7. U glasovirskoj glazbi najpoznatiji mu je ciklus Po načinu starih »airs de ballet«. Napisao je glazbu za nijemi film Neretvanska vila.
Blagoje Bersa je u hrvatskoj povijest ostao zapamćen kao jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske glazbene moderne. Njegova glazba bliska je Richardu Wagneru i Richardu Straussu, ali i Gustavu Mahleru, koji je otvoren prema novome. Postavio je temelje modernom orkestralnom stilu kod nas, uveo u operu realističku tematiku, skladao prva impresionistički obojena djela. Modernitet glazbe ogleda se u njegovim solo pjesmama, zborskim opusima i orkestralnim djelima, ali najjače u operi “Oganj”.
Kao odličan pedagog odgojio je niz hrvatskih kompozitora tijekom rada na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, najistaknutiji Rudolf Matz, Božidar Kunc, Boris Papandopulo, Ivan Brkanović i Bruno Bjelinski.
1936. Rodio se Lazo Goluža
Lazo Goluža (Trijebanj, Stolac 1. I. 1936. – 1. XII. 2020.) bio je urednik na Hrvatskoj radioteleviziji, poznat kao autor kvizova i knjiga te kao prevoditelj.
1940. Umro je Ferdo Šišić 
Ferdo Šišić (Vinkovci, 9. III. 1869. – Zagreb, 21. I. 1940.) bio je hrvatski povjesničar.
Studirao je povijest i zemljopis u Beču i Zagrebu, gdje je 1892. diplomirao, a 1900. doktorirao povijest. Od 1892. do 1902. radio je kao profesor u gimnazijama u Gospiću, Zagrebu i Osijeku. Nakon habilitacije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1902.) bio je imenovan privatnim docentom za hrvatsku povijest srednjega vijeka, a 1909./39. bio je redoviti profesor na tom fakultetu. Od 1910. redoviti je član JAZU. Bio je aktivan u političkom životu Hrvatske, a 1908. izabran je na listi Hrvatsko-srpske koalicije za zastupnika kotara Vinkovci u Hrvatskom saboru. Pristao je potom uz bana N. Tomašića i njegovu Stranku narodnoga napretka, kojoj je 1911. bio tajnik. Bio je sljedbenik genetičkoga smjera u historiografiji te je svojim djelima znatno utjecao na buduće naraštaje hrvatskih povjesničara. Najveći doprinos dao je hrvatskoj medijevistici, posebice razdoblju do XII. st., a niz rasprava i studija (Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350–1416), 1902; Kralj Koloman i Hrvati godine 1102., 1907; Priručnik izvora hrvatske historije,(1914) rezultirao je sintezom Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925). Premda je nastojao napisati sveobuhvatnu sintezu hrvatske povijesti, uspio je obuhvatiti razdoblje do 1873. god. (Hrvatska povijest, I–III, 1906–13; Pregled povijesti hrvatskoga naroda: od najstarijih dana do godine 1873., 1916; Jugoslovenska misao: istorija ideje jugoslovenskog narodnog ujedinjenja i oslobođenja od 1790–1918, 1937; Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića, 1942). Ujedno se bavio problematikom XIX. i XX. st. (Rijeka i riječko pitanje, 1912; Rijeka i Zadar, 1921; Predratna politika Italije i postanak Londonskog pakta (1870–1915), 1933; Kako je došlo do okupacije a onda do aneksije Bosne i Hercegovine (1878 odnosno 1908), 1938). Obrađivao je i novovjekovne teme (Franjo barun Trenk i njegovi panduri, 1900; Zavjera Zrinsko-Frankopanska (1664–1671), 1926). Osobito je značajan njegov rad na izdavanju građe u seriji JAZU Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium izašli su Acta comitialia regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae – Hrvatski saborski spisi (I–V, 1912–18). Ujedno je priredio više kritičkih izdanja izvora (Letopis Popa Dukljanina, 1928; Korespondencija Rački – Strossmayer, I–IV, 1928–31; Josip Juraj Strossmayer: dokumenti i korespondencija, 1933) te objavio izvore za povijest BiH (Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, koautor, 1942; Bosna i Hercegovina za vezirovanja Omer-paše Latasa (1850–1852), 1938). God. 1919./1920. sudjelovao je u radu izaslanstva Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu i napisao pritom nekoliko studija o jadranskom i riječkom pitanju te objelodanio dvije zbirke građe: Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914–1919. (1920) i Jadransko pitanje na Konferenciji mira u Parizu (1920). Neobjavljena građa koju je prikupio po arhivima u Hrvatskoj i Europi čuva se u njegovoj ostavštini u HAZU.
1982. Umro je Frano Kršinić
Frano Kršinić (Lumbarda, 24. VII. 1897. – Zagreb, 1. I. 1982.) bio je hrvatski kipar.
Kiparstvo je učio na kiparskom odjelu Zanatske škole u Korčuli i klesarsko-kamenarskoj školi u Hořicama u Češkoj te na Akademiji u Pragu. Kao profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti od 1924. i voditelj Majstorske radionice od 1947. odgojio je naraštaje mladih kipara. Bio je jedan od osnivača umjetničke skupine Zemlja (iz koje je istupio 1930) i član Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika. Član JAZU od 1949. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1961)..
Njegova pojava u hrvatskom kiparstvu označila je prekid s tradicijom akademskoga realizma, ornamentalnim oblicima secesije i nacionalnom romantikom »Medulićevaca«, kojoj je glavnih predstavnik bio Ivan Meštrović. Oslobodivši se Bourdelleova dinamizma i Meštrovićeva utjecaja izgradio je vlastiti izraz, bez naglih skokova i iznenadnih obrata. Radio je u bronci, kamenu i mramoru. Modelirao je kipove, kojima su oblici i pokreti povezani u harmonične plastičke cjeline, a najviše domete postigao je u lirskim ženskim aktovima i figuralnim kompozicijama (Dijana, Majka i dijete, Njegovateljica ruža, i Majčina igra, Pleti me, pleti, majčice. Sažimanjem likovnih elementa, mirnom linijom, uravnoteženom gradnjom masa, idealizacijom i produhovljenjem oblika iskazuje blagost materinstva, ljepotu mladosti i erotičnost ženskoga tijela (Majka kupa dijete, Kupačica, nekoliko inačica Sputane, od kojih je najpoznatija ona iz 1957.). Kao izuzetno plodan kipar u kamenu i bronci izveo je mnoge reprezentativne spomenike: Frane Bulić, Zagreb; Eugen Kumičić, Zagreb; Emanuel Vidović, Split; Nikola Tesla, Gospić. Zatim spomenike partizanskoj borbi u Sisku, Grubišnom Polju, Dubrovniku, Bakru i Zagrebu (Spomenik Žrtvama fašizma) te monumentalni lik Josipa Broza (Titovo Užice, 1960.). Izradio je spomenik Etiopskog narodnog oslobođenja (Addis Abeba, u suradnji s Antunom Augustinčićem, 1955.). No, radio je i nadgrobne spomenike u Zagrebu (obitelji Novak, Popović, Ritig i Kraus na Mirogoju) i Dubrovniku (obitelji Lipanović). Potom portrete, autoportrete i poprsja (Ante Starčević, Ante Kovačić, Joze Kljaković), likove kazališnih umjetnika u predvorju Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u periodu od 1934. do 1948. godine (A. Mandrović, J. Freudenrich, V. Lisinski, D. Demeter, I. Zajc, M. Ružička, Strozzi), reljefe u sadri (Senjski uskoci), bronci (Dafnis i Chloe; Ribari) i drvetu (Svirači). Značajne su i njegove kompozicije u terakoti razvedenijih oblika i nemirnije površine (Djevojka s vrčem, Odmor, Torzo, Odmor seljanke).
Za života održao je 10 samostalnih izložbi te sudjelovao na 153 kolektivne izložbe.
Dobio je više državnih nagrada, a 1977. izabran je za počasnog građanina Korčule. O Kršiniću su kratke dokumentarne filmove snimili: Bogdan Žižić “Jutro čistog tijela” 1969. godine, Danijel Marušić 1977. godine, Jakov Sedlar 1978. i Milka Ganza 1980. godine.
2001. Umro je Fabijan Šovagović 
Fabijan Šovagović (Ladimirevci, 4. I. 1932. – Zagreb, 1. I. 2001.) bio je hrvatski kazališni i filmski glumac, redatelj i pisac.
Diplomirao je glumu 1957. na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Bio je član Gradskog dramskog kazališta »Gavella«, zatim i HNK u Zagrebu. Jedno je vrijeme bio slobodni umjetnik. Jedan je od osnivača Teatra u gostima. Glumio je u nizu filmova, televizijskih serija i drama (kazališnih i radijskih). Posebno se istaknuo u serijama: Kuda idu divlje svinje, Prosjaci i sinovi te U Registraturi.
Nastupao je u više hrvatskih kazališta i na festivalima. Bio je glumac snažne umjetničke osobnosti i izvornoga glumačkog talenta, a isticao se ulogama tvrdoglavih i upornih osobenjaka (napose slavonskih seljaka) posve se predajući kazališnom činu.
Autor je knjiga: Glumčevi zapisi – zapisi o teatru, Sokol ga nije volio: dramska kronika u dva dijela (osam slika) s pjevanjem i pucanjem, Divani Fabe Šovagova – eseji.
Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo (1991.). Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
- Od 2001. godine Festival glumca njegovim imenom nazvao je svoju nagradu za najboljega glumca/glumicu.
- Od 2007. godine u rodnim mu Ladimirevcima održava se Memorijal Fabijana Šovagovića (od 2011. pod imenom „Šovini dani“), manifestacija posvećena životu i djelu velikana hrvatskoga glumišta.
- godine postavljen je u središtu Ladimirevaca prvi spomenik Šovagoviću u Hrvatskoj, djelo akademskoga kipara Stipe Sikirice.
- godine postavljena mu je spomen ploča u Zagrebu, na pročelju kuće u Mesničkoj 14, gdje je živio od 1967. do 2001. godine.
- Dokumentarna serija glumačkih portreta Ive Štivičića Zvijezde iznad: Prvi i drugi dio
2023. Republika Hrvatska ušla je u Schengen i eurozonu.