1703. Izumiranje obitelji Zrinski
Dana 11. studenog 1703. godine umro je Ivan Antun Zrinski, posljednji muški član slavne loze knezova Zrinskih. Umro je u teškim uvjetima, zatvoren u tamnicu u poznatoj tvrđavi Schlossberg u središtu Graza. Prethodno je proveo 20-tak godina po austrijskim zatvorima, primjerice u Rattenburgu u Tirolu. Razlog zbog kojeg je uopće bio utamničen nije dovoljno jasan. Bio je optužen za veleizdaju, što znači izdaju vladara (u to doba cara Leopolda I. Habsburškog).
Hrvatska domoljubna historiografija, dakako, tvrdila je da je njegovo uhićenje i utamničenje bilo povezano s činjenicom da je on bio sin i nasljednik Petra Zrinskog, poznatog bana koji je s Franom Krstom Frankopanom organizirao Zrinsko-Frankopansku urotu. To se, dakako, čini logičnim, no nejasno je zašto je onda utamničen tek 1683. godine, čak 12 godina nakon ugušenja urote.
U svakom slučaju, smrt Ivana Antuna Zrinskog značila je kraj te slavne dinastije koja je potjecala još od znamenitih Šubića Bribirskih, moćnih u 13. stoljeću.
Samo je jedna ženska članica obitelji nadživjela Ivana Antuna. Bila je to njegova sestra Aurora Veronika, poznata i kao Zora ili Zorica (hrvatska varijanta latinskog imena Aurora). Nju su navodno prisilili da postane časna sestra u uršulinskom samostanu u Klagenfurtu. Umrla je 1735. godine, kao posljednji član obitelji Zrinski.
1918. Kraj Prvog svjetskog rata
Klaonica znana kao Prvi svjetski rat, ili kako su ga tadašnji suvremenici zvali Veliki rat, službeno je završio 11. studenog 1918. godine u 11 sati. Dekret o tome potpisan je toga dana u famoznom željezničkom vagonu u francuskom gradiću Compiègneu.
Posljednja žrtva Prvog svjetskog rata bio je kanadski vojnik George Lawrence Price, koji je upucan od strane njemačkog snajpera u 10 sati i 57 minuta, a umro je u 10:58, dakle samo dvije minute prije stupanja primirja na snagu.
Tako je nakon više od četiri godine krvavih borbi završen rat između Centralnih sila (Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska Monarhija) i Antante (Rusko Carstvo, Francuska i Velika Britanija) te njihovih saveznika. Rat za koji su se svi spremali duže vremena počeo je u srpnju 1914. godine, a kao neposredan povodom poslužilo je ubojstvo austro-ugarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge u Sarajevu te napad Austro-Ugarske na Srbiju što je dovelo do aktiviranja niza savezništva i neizbježnog sukoba koji će zahvatiti čitav svijet. Diljem Europe narodi su s oduševljenjem dočekali sukob koji je trebao jednom za svagda riješiti nagomilano interesne sukobe među velikim silama. Obje strane očekivale su brzu pobjedu, a vojnici su bili uvjereni da će se do Božića vratiti kućama. Početno oduševljenje splasnulo je kako se rat odužio i pretvorio u dotad neviđenu klaonicu u kojoj su osim vojnika stradavali civili, a sve zaraćene strane bile su na rubu gladi.
Vremenom su se u rat uključili Japan, Italija, Osmansko Carstvo, Bugarska, Rumunjska, Grčka, Australija, Kina, SAD… Rezultat bezumnog krvoprolića bilo je 10 milijuna poginulih vojnika te dvostruko više ranjenih. Broj zarobljenih i nestalih procjenjuje se na oko 8 milijuna. Broj smrtno stradalih civila procjenjuje se na oko 7 milijuna. Da nesreća bude veća nakon rata Europom se proširila epidemija tzv. Španjolske gripe koja je odnijela još najmanje pedesetak milijuna života.
Nakon rat drastično je promijenjena karta Europe. Nestala su četiri stara carstva: Austro-Ugarska, Njemačko, Rusko i Osmansko Carstvo. Od Baltika do Jadrana formirano je devet novih država: Finska, Estonija, Litva, Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Austrija i Kraljevina SHS.
1927. Seljačka koalicija
Sredinom dvadesetih godina 20. stoljeća u Kraljevini SHS dolazi do neočekivanih političkih zaokreta. Prvo Stjepan Radić iz naziva svoje stranke (Hrvatska republikanska seljačka stranka) izbacuje pojam republikanska te priznaje Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđevića, nakon čega stranka pod novim – starim imenom Hrvatska seljačka stranka ulazi u vladu 1925. godine. Radić je računao da će centralističko-unitaristički režim Kraljevine uspjeti izmijeniti iznutra, ali mu to nije uspjelo. Niti dvije godine kasnije HSS napušta vladu, u koju ulazi Samostalna demokratska stranka (SDS), sastavljena većinom od Srba prečana, pod vodstvom Svetozara Pribičevića.
Pribičević se djelujući u vladi žestoko razočarao te sve češće počinje napadati srpske radikale koji dominiraju Kraljevinom. Postupno dolazi do zaključka da je najveća opasnost za državu, koju je želio sačuvati pod svaku cijenu, velikosrpska politika te i on napušta vladu.
Tako malo-pomalo dolazi do zbližavanja dva stara protivnika – Radića i Pribičevića. Do prve ograničene suradnje HSS-a i SDS-a dolazi u Oblasnoj skupštini Primorsko-krajiške oblasti u siječnju 1927. godine. Nakon izbora u rujnu 1927., koje su obilježili teror vlasti, sve oporbene stranke Kraljevine počinju pregovore o stvaranju zajedničkog bloka kontra srpskih radikala. Tijekom pregovora dolazi do susreta Radića i Pribičevića u beogradskoj Narodnoj skupštini, koji dugi niz godina nisu međusobno razgovarali. Pregovori o oporbenom bloku propadaju, a HSS i SDS sami pokušavaju pronaći zajednički jezik. Napokon, 11. studenog 1927. godine dogovorena je rezolucija kojoj je osnovana Seljačko-demokratska Koalicija (SDK). Dogovoreno je da je su čelu Koalicije dva predsjednika – Radić i Pribičević, a pomaže im poslovni odbor od 8 članova (4 iz HSS-a i 4 iz SDS-a). Obje strane obvezale su se da će ući samo u onu vladu koja bi garantirala promjenu dosadašnjeg političkog sustava te da će djelovati u okviru Vidovdanskog ustava. Kao glavni prioritet SDK istaknuto je uvođenje demokratskog sustava, reforma uprave i državne administracije te čišćenje državnog aparata od korumpiranih elemenata.
Suradnja Radića i Pribičevića izazvala je veliko iznenađenje u cijeloj Kraljevini, a posebno su bili šokirani radikali koji su se ovom suradnjom osjetili ugroženima. Novostvorena koalicija otpočetka počinje agresivno održavajući zborove po cijeloj zemlji na kojima promiču politiku borbe protiv velikosrpskog hegemonizma. Uskoro SDK odustaje od Vidovdanskog ustava te traži da se Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ujedine u jednu oblast.
Sve te izjave izazivaju radikale koji se žestoko obrušuju na SDK, što će u konačnici dovesti do poznatog atentata u Skupštini 20. lipnja 1928. godine. Nakon Radićeve smrti SDK pristupaju Ante Trumbić i Ante Pavelić (budući poglavnik NDH), a nakon uhićenja Pribičevića vodstvo Koalicije samostalno preuzima Radićev nasljednik Vladko Maček. Seljačko-demokratska koalicija djelovala je do kapitulacije Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine.
1960. Umro je Rudolf Fizir
Rudolf Fizir (Ludbreg, 13. I. 1891. – Zagreb, 11. XI. 1960.) bio je hrvatski zrakoplovni konstruktor.
Diplomirao 1916. na Inženjerskoj akademiji u Wismaru, u Njemačkoj, gdje je isprva bio zaposlen u Schwerinu u tvornici »Fokker Flugzeug-Werke«. Od 1921. do 1940. radio kao konstruktor zrakoplova u Zemunu, a od 1941. do 1945. kao redoviti profesor na zagrebačkom Tehničkom fakultetu, gdje je osnovao Zavod za zrakoplovstvo. Konstruirao osamnaest tipova motornih zrakoplova, hidroaviona i amfibija, od kojih su se neki proizvodili i serijski. Poseban uspjeh postigao zrakoplovima za školovanje vojnih i športskih pilota. Ističu se i njegov prvi dvokrilni zrakoplov iz 1925. s kojim su ostvareni zapaženi športski rezultati, te amfibija originalnih konstruktorskih rješenja iz 1931. Njemu u čast utemeljeno je 1961. memorijalno zrakoplovno natjecanje »Fizir-kup«.
Međunarodna zrakoplovna federacija (Fédération Aéronautique Internationale) posmrtno mu 1960. godine dodjeljuje uglednu prestižnu diplomu Paul Tissandier za ukupan doprinos svjetskom zrakoplovstvu.
1960. NP Mljet
Nacionalni park Mljet osnovan je 11. studenog 1960. godine, a njegovom posebnom statusu zaštite uvelike je pridonio naš istaknuti znanstvenik i akademik Branimir Gušić.
Nacionalni park Mljet obuhvaća gotovo 5300 ha, uključujući i morski pojas 500 m od obale. Morem potopljeni zaljevi, Malo i Veliko jezero, važan su geomorfološki i oceanografski fenomen.
Cijela površina Parka iznimno je bogata životom, a o važnosti njegove zaštite svjedoče i brojne endemske i ugrožene vrste. Benediktinski samostan smješten na jednoj od najljepših lokacija na ovim prostorima, otočiću Sv. Marije u Velikom jezeru, najposjećenija je znamenitost Nacionalnog parka Mljet.
1998. Umro je Ferdinand Kulmer
Ferdinand Kulmer (Cap Martin, Francuska, 29. I. 1925. – Zagreb, 11. XI. 1998.) bio je hrvatski grof, istaknuti apstraktni slikar i likovni pedagog.
Studirao je na likovnim akademijama u Budimpešti 1942–45. i Zagrebu, gdje je diplomirao 1948. godine. Bio je suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića do 1957., a od 1961. do umirovljenja 1990. radio na Akademiji likovnih umjetnosti (od 1975. kao redoviti profesor). Od 1950-ih usavršavao se u Rimu, Veneciji, Firenci i Parizu, gdje je izravno dolazio u dodir sa suvremenim svjetskim strujama i njihovim pokretačima.
Bio je član skupine Mart (od 1957), jedan od osnivača Galerije Forum 1969. te redoviti član HAZU-a od 1991. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1990.
Jedan od glavnih protagonista hrvatskoga apstraktnoga slikarstva, koji je stalnim promjenama motiva i izraza stvorio jedan od najraznolikijih slikarskih opusa kasnoga modernizma, zaokruživši ga potkraj stoljeća tada aktualnim postmodernističkim povratkom figuraciji.
O njegovu djelu pisali su mnogi europski likovni kritičari, među kojima Michel Tapié, koji mu je priredio i nekoliko samostalnih izložaba (Torino, Pariz, Milano 1969–73.). Samostalno je izlagao u više gradova, sudjelovao na mnogobrojnim skupnim izložbama. Predstavljao je suvremenu jugoslavensku umjetnost u Parizu 1959. i 1961., slikarstvo u Seulu 1990.