1928. Umro je Stjepan Radić
Stjepan Radić (Trebarjevo Desno, 11. VI. 1871. – Zagreb, 8. VIII. 1928.) bio je hrvatski političar, književnik, prevoditelj i publicist. Prvi je hrvatski politolog sa svjedodžbom. Jedan je od velikana hrvatske povijesti.
Umro je 1928. godine od posljedica teškog ranjavanja u Atentatu u Narodnoj skupštini 1928. godine, kada ga je zastupnik u parlamentu i četnik Puniša Račić ustrijelio za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, zajedno s nekolicinom drugih hrvatskih narodnih zastupnika. Radićevo političko djelovanje i okolnosti njegove smrti ostavili su duboki trag u hrvatskoj političkoj kulturi.
Studirao je pravo u Zagrebu, Pragu i Budimpešti odakle je izbačen zbog sukoba s policijom. Na kraju je diplomirao u Parizu. Već za studenskih dana politički je aktivan pa tako 1895. godine, prilikom boravka cara i kralja Franje Josipa u Zagrebu, sudjeluje u spaljivanju mađarske zastave zbog čega je osuđen na šest mjeseci zatvora i zabranu studiranja.
Nakon završetka studija bavi se novinarstvom, a 1904. osniva, zajedno sa bratom Antunom (rođen na isti dan 1868.), Hrvatsku pučku seljačku stranku. Braća Radić zalažu se za rješavanje agrarnog, socijalnog i nacionalnog pitanja Hrvata u Austro-Ugarskoj, uvođenje općeg prava glasa te formiranja treće, slavenske, teritorijalne cjeline unutar Monarhije. U Hrvatski sabor prvi puta je izabran 1908. godine, a nakon osnivanja Kraljevine SHS njegova stranka postaje najjača u Hrvatskoj i mijenja ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka. Pridjevak republikanska i protivljenje centralističkom i unitarističkom režimu dovodi Radića u česte sukobe s vlastima zbog čega je nekoliko puta završio u zatvoru.
Balansirajući između težnji hrvatskog naroda i realnih političkih prilika Stjepan Radić radikalno mijenja politiku te prihvaća Vidovdanski ustav i priznaje dinastiju Karađorđević, a stranka mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka. Godine 1925. ulazi u vladu kao ministar prosvjete pokušavajući s pozicije vlasti zastupati hrvatske interese. Zbog neslaganja s srpskim radikalima već sljedeće godine daje ostavku, a 1927. iz vlade istupa i HSS. Tada Radić ponovo radi politički zaokret te počinje suradnju s dugogodišnjim oponentom Svetozarom Pribićevićem (vođom hrvatskih Srba koji se razočarao u Kraljevinu i dinastiju). Pribićević i Radić osnivaju Seljačko-demokratsku koaliciju, koja se zauzimala za preustroj države, reviziju Vidovdanskog ustava i federalizam, a protiv centralističke politike.
Kako su udruženi Hrvati i Srbi iz Hrvatske postali ozbiljna prijetnja režimu na Stjepana Radića izvršio je atentat u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. zastupnik Srpske radikalne stranke Puniše Račića. Radić je teško ranjen, a hrvatski zastupnici Pavle Radić i Đuro Basariček ubijeni su. Nedugo potom uhićen je i Svetozar Pribićević.
Stjepan Radić je od posljedica ranjavanja preminuo 8. kolovoza 1928. godine. Pokopan je u mirogojskim arkadama, a na sprovodu se okupilo više od 300.000 ljudi.
1910. Umro je Janko Polić Kamov 
Janko Polić Kamov (Sušak, danas dio Rijeke, 17. XI. 1886. – Barcelona, 8. VIII. 1910.)
bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, putopisac, književni kritičar, prevoditelj i dramatičar.
Pseudonim Kamov uzeo je prema biblijskomu Kamu. Izbačen zbog verbalnoga sukoba s profesorom iz sušačke gimnazije, školovanje je nastavio u Senju, gdje je također bio izbačen iz gimnazije i konvikta. Obitelj mu se 1902. preselila u Zagreb, gdje je prekinuo gimnazijsko školovanje. Tri je mjeseca 1903. bio u zatvoru zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama i sukoba s policijom. God. 1904. putovao je s glumačkom družinom po Dalmaciji, BiH i Crnoj Gori. U glumačkoj družini bio je šaptač i sporedni glumac. Živio je neurednim životom. Nakon osnutka tjednika Pokret sudjeluje u njemu do smrti kao vanjski suradnik. Iste godine počinje njegovo putovanje po inozemstvu, Gornjom Italijom poslije po Francuskoj i Španjolskoj.
Avangardist prije avangarde, Kamov je provocirao i beskompromisno se suprotstavljao svemu dotadašnjemu. Nazivali su ga: »prvi pjesnički buntovnik«, »osporavatelja tradicije«, »najstrašnijega pjesnika hrvatskoga« i »viteza crne psovke«. Kamov je djelovao u razdoblju hrvatske moderne kada su prevladavali artizam i društveno-pragmatično programatsko djelovanje s prosvjetiteljskim značajkama, no on nije pripadao ni jednoj grupaciji, već je kao buntovna osobnost svojim djelom anticipirao potonje književne događaje u Hrvatskoj. Prije nego u književnosti, javio se u novinama: Pokret, Riječki novi list, Zvono i Bosanska vila objavljivali su tekstove koje je slao sa svojih putovanja. Nakon više neuspjelih pokušaja da ukoriči svoje radove, jer su ga odbile sve izdavačke kuće u Zagrebu, u pomoć mu je priskočio stalni mecena, brat Vladimir. God. 1907. objavio je zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija te dramske studije Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi. Knjige su bile pravi šok za zagrebačku javnost. U njima je gnjevno progovorio protiv hinjena morala, otvoreno uobličavao erotizam, socijalnu satiru i sarkazam.
Posmrtno su mu bili objavljeni još Ćaskanja te Novele i eseji. U Sabranim djelima (1956–58.) tomu su pridružene Samostanske drame, Čovječanstvo i Mamino srce.
Drame su dugo ostale neizvedene, jer su nudile »sumrak, patologiju, tjeskobu, bezizlaznost, očaj, apsurd, anarhiju i grotesku« (D. Gašparović). Među novelama najzrelije su mu tri sačuvane iz posljednjih dviju godina života: Žalost, Bitanga i Sloboda.
Njegovo najcjelovitije djelo, roman Isušena kaljuža, napisan između 1906. i 1909., a prvi put tiskan tek pola stoljeća nakon nastanka, u sklopu Sabranih djela, svojevrsna je sinteza Kamovljevih književnih nastojanja, formalno i tematski.
Umro je 8. kolovoza 1910. godine u bolnici Santa Cruz (kat. Hospital de la Santa Creu) u Barceloni. Pokopan je bez imena na javnome groblju Sud-Este u Barceloni.
Njegova ostavština čuva se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU i HDA, Narodnoj knjižnici i čitaonici Selce (ostavština Vinka Antića) te u DA u Rijeci (ostavština J. Božića).
1992. Košarkaši osvojili srebro u Barceloni,
Olimpijske Igre u Barceloni 1992. godine su prve ljetne Olimpijske igre na kojima su nastupili sportaši pod hrvatskom zastavom. Hrvatska košarkaška reprezentacija osvojila je 2 mjesto (srebrenu medalju), a tenisači Goran Ivanišević i Goran Prpić su osvojili brončanu medalju u parovima- Goran Ivanišević osvojio je brončanu medalju u tenisu u pojedinačnoj konkurenciji.
Prve Olimpijske igre na kojima su nastupili sportaši iz samostalne Hrvatske bile su Zimske olimpijske igre u Albertvilleu 1992. godine.