Komunistički zločini

Rezolucija Europskog Parlamenta od 2. travnja 2009. o „Europskoj savjesti i totalitarizmu“. Rezolucija je naglasila značenje čuvanja sjećanja na prošlost. To se posebno naglašava jer bez sjećanja i istine ne može doći do pomirenja. Nažalost u Hrvatskoj nikako da shvate koliko je važno da se komunistički zločini istraže, ubijeni ekshumiraju i sahrane, da se kaže istina o komunističkoj strahovladi, komunističkim zločinima i pljački.

Komunistička vlast je u Hrvatskoj napravila mnogobrojne zločine, otela imovinu pojedinaca i pravnih subjekata te kršila ljudska prava. Za počinjene zločine i druga nedjela nitko nije odgovarao. Komunistička vlast i njihovi sljedbenici ni danas ne dopuštaju otvaranje arhiva i istraživanje te objavljivanje istine. Unatoč komunističkoj propagandi, lažima, podmetanjima i skrivanju dokumenata mnogo toga o komunističkim zločinima se zna. Nažalost, nedostaje političke volje da se zločini i zločinci imenuju i osude te zabrani veličanje zločina i zločinaca.

Nažalost, u Hrvatskoj nisu uklonjeni simboli komunističke prošlosti, naprotiv komunistički ostatci, njihova djeca i sljedbenici i dalje slave zločinca Tita usprkos činjenici da je zločinac kriv za smrt nekoliko stotina tisuća ljudi!

Dok u nekim zemljama (Mađarska, Litva, Poljska) zakon zabranjuje uporabu simbola vezanih uz totalitarni režim u Hrvatskoj i dalje ulice i trgovi nose ime zločinca, komunističkog diktatora. Obnavljaju se spomenicima zločincima i veličaju se zločini nad Hrvatima. To je ispod civilizacijske razine i konačno bi trebalo zabraniti veličanje komunističkih zločina i zločinaca. Ako je zabranjeno opravdavanje fašističkih, nacističkih i ustaških zločina zašto nije zabranjeno veličanje komunističkih zločina? Zločin je uvijek zločin bez obzira tko ga je učinio! Četiri zemlje (R. Češka, Poljska, Mađarska i Litva) imaju nacionalno zakonodavstvo o nijekanju zločina počinjenih od strane totalitarnih režima pa je nijekanje zločina kazneno djelo.

Moralni autoriteti Papa Ivan Pavao II je govorio o tri zla 20 stoljeća: nacizmu, fašizmu i komunizmu, a Papa Benedikt XVI je naglasio da je „komunizam velika sramota našeg vremena“. Pored niza činjenica koje su istražene, dokazane u Hrvatskoj i dalje negiraju zla komunizma, relativiziraju komunističke zločine, slave četnička zlodjela (Srb i drugdje) i veličaju zločinca Tita.

Nakon što su komunisti došli na vlast, masovno su likvidirali poražene vojne snage bez suda, ubili veliki broj civila (bez suda, odlukom prijekih sudova ili na politički montiranim procesima), osobito osobe koje su nazivali „buržujima“, kojima se nakon likvidacije konfiscirala imovina. Zločini su napravljeni u ime komunističke ideologije, motivirani doktrinom o klasnoj borbi i primjer su revolucionarnog terora („Uz to ima vječnih istina, kao sloboda, pravednosti itd. koje su zajedničke svim društvenim prilikama. A komunizam ukida vječne istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im dadne novi oblik, on proturječi cjelokupnom dosadašnjem historijskom razvitku“(Komunistički manifest). Jedan dio zločina je napravljen iz osvete i koristoljublja (prisvajanje konfiscirane imovine, stanova, imanja). Može se istražiti koji su zločinci oteli tuđe stanove ali komunisti to ne žele jer bi istraživanje pokazalo da žive u tuđim stanovima, kućama i na tuđim imanjima.

Aleksandar Ranković, bio je šef vojne i tajne policije, 1. veljače 1951.godine, u beogradskoj skupštini podnio je izvješće u kojem među ostalim stoji: „Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.”

(Aleksandar Ranković, iz izvještaja u beogradskoj skupštini, Politika, Beograd, 1.veljače 1951., str.1).

Svjedočanstva i rezultati istraživanja o komunističkim zločinima nad Hrvatima objavljeni su u knjigama, časopisima, filmovima, video zapisima.  Oni koji veličaju komunističku vlast u Hrvatskoj treba podsjetiti na zločine komunističke vlasti: Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj (Josip Jurčević); Hrvatski holokaust (engl. Croatian Holocaust, John Ivan Prcela i Dražen Živić ur.); „Tragedija u Bleiburgu i Viktingu – Partizanski pokolj Austrijanaca, Hrvata i Slovenaca kod Bleiburga (Koruška) 1945.“ (Florian Thomas Rulitz);  Bleiburg (Josip Jurčević); Huda jama – strogo čuvana tajna, (Roman Leljak); Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. (više knjiga Hrvatskog instituta za povijest – Zagreb); Dubrovačke žrtve, Jugokomunističku teror na hrvatskom jugu 1944 i poratnim godinama, (Hrvoje Kačić); KPD Lepoglava mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika: 1945.-1990. (Augustin Franić);  Zločini Jugoslavenske armije i komunistička represija na području Like i grada Gospića 1945. godine: Dokumenti, svjedočanstva i grobišta (1944. – 1998.) (Blanka Matković i Ranko Topić); Goli otok (Ivan Kosić);: Goli otok – Titov gulag (Božidar Jezernik); Goli na Golom otoku (Dinko Jonjić); Zločini komunističke mafije (Bože Vukušić) i druge knjige. Objavljeni su mnogobrojni  članci (npr. Partizanski zločini u Drugom svjetskom ratu, Partizanski zločini u Gračanima ……); svjedočanstva uznika, filmovi (npr. Neprijatelj naroda, Goli otok-dokumentarni filmovi)……

Najveći zločini komunističke vlasti nad Hrvatima:

• Zločin na otoku Daksa blizu Dubrovnika (listopad 1944. ); zločini u Splitu (logor na Gripama i pogubljenja bez suda na Lovrincu). Kevina jama (1943.-1945.) i druga grobišta.
• Zločini 1945.: Bleiburg, Križni putovi, Macelj, Barbarin rov (Huda jama) oko 3.000 umorenih-živi zazidani u rudarskoj jami, rudnik Pečovnik (procjena je da je u rudniku zazidano 12.000 ljudi), U Pečovniku je bačen veliki broj male djece „narodnih neprijatelja“, umorenih plinom u celjskoj veterinarskoj stanici.
• Na teritoriju Republike Slovenije nalazi se više od 700 masovnih grobnica. “Trenutno imamo evidentirano preko 700 lokaliteta, ali nisu svi istraženi. Posljednje brojke su sljedeće: dosada su istražena 242 groblja, od toga je iz 134 ekshumiran djelomičan ili cjelokupan broj žrtava, a na preostalih 108 grobišta terenskim istraživanjima potvrđeno je postojanje ljudskih kosturnih ostataka. Sve ove 242 lokacije groblja do sada su uređena i označena tako da uvijek neka kasnija generacija može pokrenuti istraživanja i ekshumaciju. No, ne znam kad ćemo moći nadoknaditi sve ove godine tijekom kojih nismo mogli raditi, a, naravno, i 40 godina u prijašnjem sistemu kad se to nije moglo istraživati i tako nadomjestiti sav ovaj civilizacijski i pijetetski manjak kojeg su prijašnje generacije učinile prema ovim žrtvama.” (prof. dr. sc. Mitja Ferenc, povjesničar i izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani te član povjerenstva slovenske vlade za istraživanje prikrivenih grobišta, a ujedno i slovensko-hrvatske komisije za vojne grobove).
• Maribor (protutenkovski rov, dio rova je otkopan i ostatci 1.179 žrtve su sahranjeni u zajedničku grobnicu, procjene broja žrtava se kreću od 15.000 do 70.000). „Ako na 70 m ima 1173 žrtve, onda ih na 940 m ima oko 15.000. Pored toga smo, u blizini, pronašli i goleme kratere i, isto tako ih terenski istraživali – tamo je još nekoliko stotina žrtava. Znamo da je Tezenski jarak kod Maribora najveće grobište Hrvata u povijesti a, naravno, ne znam ni za katinski lokalitet koji ima toliko žrtava. Tezenski jarak djelomično počinje ispod civilnog groblja Dobrava u Mariboru – tamo smo izgradili kosturnicu i tamo su dosad ekshmunirane žrtve – i slovenske i hrvatske. Ondje su i žrtve iz Košnice kod Celjagdje smo 2016. iskopali 007 hrvatskih vojnika. Prije toga smo mislili da su tamo mještani njemačke narodnosti iz Celja, ali nakon ekshumacije smo ustanovili, na osnovu predmeta, da su to bili vojnici Nezavisne Države Hrvatske.“
• „Radili smo sve do otkrića Hude Jame, kada se iz tog stratišta najprije ekshumiralo preko 730 žrtava, onda smo se zaustavili i par godina nije bilo novca ni dozvole za daljnje istraživanje. Tek su, 2015. na osnovi neke moralne bojazni predsjednika Boruta Pahora koji je 2009. bio predsjednik Vlade i njegov je ministar zaustavio te radove, ponovno nastavili radovi, njegovom odlukom. Na kraju je iz Hude Jame ekshumirano 1425 žrtava. Tada je napravljen i spomenik žrtvama u Ljubljani…“ (prof. Mitja Ferenc).
• Pokolj na Kočevskom Rogu, oko 30.000 žrtava. Zapovjednik jedinice koja je izvršila pokolj bio je Simo Dubajić koji se hvalio svojim zlodjelom (objavio je knjigu „Život, grijeh i kajanje: Od Kistanja do Kočevskog roga“ (2006. godine). Četnik Dubajić je izrazio žaljenje što nije pobio 100.000 Hrvata. Zločinac je bio nagrađen materijalno i novčano (boračka mirovina i drugo).
• U Hrvatskoj evidentirano je više od 900 masovnih grobnica.
• U Zagrebu i njegovoj okolici nalazi se 120 masovnih grobnica. Posebno se navodi partizanski pokolj u Gračanima (svibanj 1945.)
• Jama Jazovka, Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske armije prisilno odveli iz bolnica, ubili i bacili u jamu godine.
• U poraću ubijeno je i umrlo (uslijed loših uvjeta transporta i internacije) 50.000 do 70.000 folksdojčera, pripadnika njemačke i austrijske manjine. Oni koji nisu odmah ubijeni bili su u sabirnim i radnim logorima (logor Josipovac, Logor Knićanin, Radni logor Valpovo). Službeno je evidentirano da je u logoru Josipovac stradalo 1.067 žrtava. Procjena je da je u radnom logoru Valpovo stradalo 13.000 (ubijeno ili umrlo od iscrpljenosti i bolesti) od kojih je 7.767 slučajeva smrti dokumentirano.
• Partizanska vojska u Hrvatskoj je od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala s 19 koncentracijskih logora, u kojima je Titov režim držao zatočeno desetke tisuća hrvatskih civila i manji dio vojnih ratnih zarobljenika (oko 80.000).
• U Drugome svjetskom ratu i po njegovu završetku partizani i njihovi potpomagači su na hrvatskim područjima ubili ukupno 664 svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca. To je više nego što su bila ukupna pogubljenja svećenika u svim europskim komunističkim zemljama zajedno. Godine 1945. ubili su 23 svećenika na Macelju, ukupno su ubili 66 hercegovačkih franjevaca.
• Jame (fojbe, tal. foiba: krška jama), mjesta stradavanja civilnih i vojnih žrtava u 2 svj. ratu.
• Tortura nakon rata: Kaznenopopravni dom Lepoglava, Kaznenopopravni dom Stara Gradiška i više drugih zatvora za političke zatvorenike. Kroz KPD Lepoglavu prošlo je više od 50.000 osuđenih od toga broja je bilo 12.500 političkih zatvorenika. Slična situacija je bila i u KPD-u Stara Gradiška. U Lepoglavi je umro 191 hrvatski politički zatvorenik.
• Politički logor Goli otok otvoren je 9. srpnja 1949. godine i bio je u funkciji kao zatvor do 1988. godine! Nakon sukoba Tita i Staljina 1948. godine otvoren je politički logor Goli otok, zatočenike se slalo administrativim odlukama bez suđenja što je osobno odobrio zločinac Tito.
• U Hrvatskom državnom arhivu postoji popis zatočenika koji je sastavila UDBA. Bilo je zatočeno 16.101 zatočenik ( 15.173 muškarca i 928 žena). Popis nije kompletan jer se navodi i podatak da je kroz logor prošlo do 30.000 zatvorenika. Na Golom otoku bili su zatočeni komunisti, „nacionalisti“ i oni koji nisu znali zbog čega su bili zatočeni. Život je (prema popisu) izgubilo 413 osoba (prirodna smrt, ubojstvo i samoubojstvo). Nije poznato tko je predložio da Goli otok bude radni logor. Neki tvrde da je to ideja književnika Miroslava Krleže, drugi da je to ideja kipara Augusta Augustinčića (oba su bila u bliskim odnosima sa zločincem Josipom Brozom Titom).
• Politički logor na Svetom Grguru je imao istu namjenu kao i Goli otok. Jedno vrijeme je bio radni logor za žene!

Godine 1945. po naredbi Vicka Krstulovića (a po Uredbi saveznog ministra) su u Hrvatskoj preorana i uništena sva vojna groblja NDH i grobovi pojedinaca koji su bili proglašeni neprijateljima! Tako su to radili jugoslavenski i hrvatski „antifašisti“. Danas (godina 2024.) potomci zločinaca ne dopuštaju obnovu uništenih groblja!

Svaka osoba ima pravo na grob s imenom i prezimenom!