Od 2000 godine nisam glasao za HDZ, sada hoću jer Plenki je manje zlo od Zokija, Peđe, Sandre i hrvatskih izdajnika koji će s njima koalirati. Da ne bude zabune Plenki jest veleizdajnik (pojašnjenje nakon izbora) ali danas nema odgovarajuće alternative koja je bolja. Glas za diletante i egomane iz nazovi domoljubnih stranaka jest glas za Zokija, Peđu i Sandru. Da su oni pravi domoljubi (DP, Suverenisti, Karolina i drugi nazovi desni) nastupili bi zajedno s jedinstvenim programom. Da su oni pravi domoljubi ne bi prije izbora lupetali da ne će s HDZ-om. OK, s kim će? Da su se ujedinili i zajednički nastupili mogli su tražiti promjene (realne) u politici Republike Hrvatske, ovako će vjerojatno dovesti do ozbiljne, teške, ustavne krize jer nitko ne će imati dovoljno glasova pa će siledžija provoditi svoju samovolju. Danas imamo ustavnopravnu krizu jer se predsjednik uključio u izbornu trku što je nedopustivo. Nitko ništa ne poduzima. Lijevi mediji (drugih u Hrvatskoj i nema) svakodnevno promoviraju siledžiju i objavljuju njegov govor mržnje.
Nakon rijeka hrvatske krvi koju su prolili komunisti sada imamo najavu njihove „rijeke pravde“ što znači novi progon Hrvata, a ako im se ukaže prilika teći će i rijeke nove hrvatske krvi. Prijetnje izrečena na skupovima i medijima garantiraju progone svih domoljuba ako Zoki, Peđa i Sandra formiraju vlast. Novi pokušaj destabilizacije i rušenja samostalne Hrvatske je u tijeku. Rušenje ustavnopravnog poretka je u tijeku, institucije „ne znaju“ kako spriječiti protuustavno i protupravno ponašanje Zokija. Institucije opet ne rade svoj posao!
SDP, Možemo i kompanija ne će imati dovoljno ruku bez takozvanih hrvatskih domoljuba (Most, Suverenisti, DP…) pa će sve napraviti da dođu na vlast. Obećat će, lagati, potkupiti.. Treba se sjetiti kako je Dražen Budiša doveo SDP na vlast i kakvu je štetu ta vlast napravila Hrvatima i Hrvatskoj. Račanova vlada je prva na popisu veleizdajničkih vlada koje je Hrvatska imala nakon Tuđmana, druga vlada na popisu veleizdajničkih vlada je Milanovićeva vlada, nakon njih slijedi takozvana desna vlada druga Sanadera pa druga Plenkovića.
Zajedničko svim vladama nakon Tuđmanovih vlada jest veleizdaja hrvatskih nacionalnih interesa. Mi živimo (htjeli ili ne htjeli priznati) u neokomunističkoj Hrvatskoj u kojoj se hrvatski povijesni grb naziva ustaškim i traži progon svih koji ga istaknu, u kojoj se negira hrvatski jezik i identitet, u kojoj se napada katolikčka crkva, slave četnički pokolji Hrvata, podižu spomenici četnicima, nedopušta obnova groblja hrvatskih vojnika (kojeg su komunisti uništili) iz Drugog svjetskog rata i mnogo drugih pokazatelja.
Dana 18. ožujka ove godine Zoki je pozvao birače da glasaju za Domovinski pokret jer s njima namjerava oformiti vlast! Drugovi iz Demokratskog pokreta nisu ga odbili već su oduševljeni pozivom, konačno će doći i oni na vlast. Da su oni pravi domoljubi odbili bi druga koji ne poštuje Ustav Republike Hrvatske, koji ruši ustavnopravni poredak, vrijeđa, prijeti i pravi gospodarsku štetu (izbori u srijedu).
Zašto su izbori u srijedu?
Kratko se komentiralo kakvu sve štetu građanima Hrvatske čini odluka o izborima u srijedu umjesto u nedjelju i sada to više nije tema. Lijevi i levi mediji šute, „veliki“ Hrvateki šute, nema kritika. Sve je OK. Šteta koju je napravio drug Zoki platit će raja, platit će Hrvateki, neistomišljenici Zokija pa ih nije briga. Izgubljen dan u školi, odgoda zakazanih pregleda u poliklinikama, odgoda operacija u bolnicama, odgoda ročišta u sudnicama, šteta privatnicima koji imaju tvrtke i drugo. Sve to zbog inata jednog bolesnika rušitelja Republike Hrvatske.
Dakle, veliki borac za prava građana, stanovnika, Hrvatske Zoki poremetio rad škola, bolnica, raznih tvrtki, gospodarskih subjekata. Velik je trošak njegove samovolje ali o tome mainstream mediji ne pišu, ne govore. Tako je to u neokomunističkoj Republici Hrvatskoj 2024. godine Gospodnje.
Nevažno je što mislim ja, marginalac u neokomunističkoj Hrvatskoj pa preporučam da pročitate (ako ste pročitali pročitajte ponovno) što je napisala prof. dr. sc. Mirjana Kasapović:
„Najopasniju i najopskurniju protuustavnu operaciju u povijesti samostalne Hrvatske Zoran Milanović medijima je opisao dva-tri dana prije izvedbe kao „vojnu tajnu“. Naivniji promatrači mislili su da je to bilo kodno ime za raspisivanje izbora u srijedu, 17. travnja, a ne u neki od pet nedjeljnih termina što ih je predložila Vlada. No u tome nije bilo ničega „vojnoga“ i „tajnoga“. Bio je to samo još jedan kapriciozan čin predsjednika države kojim je poručio Vladi i premijeru da neće oni njemu određivati kada će raspisati izbore nego će oni plesati onda kada on to odredi – ne na kraju nego usred tjedna.
Nije pritom bilo važno što će pomicanje termina izbora s neradne nedjelje na radnu
srijedu, koja će prigodno biti proglašena neradnim danom, uzrokovati gospodarske štete poduzećima, trgovinama, obrtima, izazvati poremećaje u radu vrtića, škola, fakulteta i drugih ustanova, usložniti rad izborne administracije, lokalne samouprave, državne uprave i sudova, poremetiti svakodnevni život građana. Neki su objasnili taj čin željom predsjednika da spriječi masovno glasovanje dijaspore za HDZ. No dijaspora bira u Hrvatski sabor tri zastupnika neovisno o tome koliko je birača glasovalo te izabrani zastupnici mogu sjesti u saborske klupe sa 100 ili s 10.000 glasova, kao i predstavnici nacionalnih manjina.
„Vojna tajna“ bio je plan da predsjednik države nastupi na parlamentarnim izborima kao premijerski kandidat, a da pritom ostane u predsjedničkim dvorima, te da tu protuustavnu operaciju izvede uz pomoć SDP-a. Taj pokušaj političkog puča, koji je zasad osujetio Ustavni sud, ima više dimenzija i imat će mnogo dugoročnih posljedica.
Ključno je to što puč nije bio planiran izvan političkoga sustava nego unutar njega – u središnjima državno-političkim institucijama. Njegovi glavni tvorci i izvođači bili su predsjednik države i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Zoran Milanović; podpredsjednik Hrvatskoga sabora i najveće oporbene stranke Siniša Hajdaš Dončić; saborski zastupnik i predsjednik najveće oporbene stranke Peđa Grbin – sva trojica potječu iz SDP-a pa je na djelu bio pokušaj političkog puča institucionalne ljevice. Taj je triumivirat bio okosnica puča.
Od nekoliko „opslužitelja“ tajne pučističke trojke najutjecajniji je predstojnik Predsjednikova ureda Orsat Miljenić, bivši ministar pravosuđa i uprave u Milanovićevoj vladi, također iz SDP-a.
Nakon što je „vojna tajna“ obznanjena, svesrdno ju je podržala najveća oporbena stranka – saborski zastupnici i zastupnice, bivši ministri i ministrice, članovi najviših stranačkih tijela i zastupnici u Europskom parlamentu iz SDP-a. Sadašnji SDP zapravo je veća od dviju frakcija raskoljene stranke, koja se kolokvijalno naziva milanovićevskom i koja se formirala na razvalinama što ih je za sobom ostavila destruktivna Milanovićeva vladavina njome. Nakon što ju je tijekom svoga predsednikovanja opustošio, potom napustio i dugo ignorirao, Milanović se vratio da je uvuče u svoj pučistički plan i tako posve dotuče. I dotuči će je, o tome nema dvojbe, samo treba malo pričekati da to postane očitim.
A onda na zgarištu stranke Peđa Grbin može do besvijesti izvoditi svoje neduhovite
stand up nastupe s njemu svojstvenim pljuckanjem po Zakonu o hrvatskom jeziku, kakve je prakticirao posljednjih dana, ali gledatelja neće biti. Može mu se pridružiti i performer Hajdaš Dončić, koji podulje pokazuje ozbiljne poremećaje u ponašanju, koji su jedan od vrhunaca dosegnuli u njegovu nastupu u središnjem Dnevniku HTV-a u ponedjeljak, 18. ožujka, izazivajući jezu kod uravnoteženih ljudi pri pomisli da gledaju i slušaju podpredsjednika Sabora koji bi u nekome imaginarnom spletu okolnosti mogao postati i privremeni predsjednik države. Kada se ova politička drama završi, bit će nužno izraditi ideološko-političke i psihološke profile svih sudionika i potpornika puča iz sadašnje vrhuške SDP-a da bi se potpuno shvatilo što se zapravo dogodilo.
SDP se volio prikazivati kao demokratska alternativa nedemokratskom HDZ-u kojim uvijek vlada neki autoritarni vođa bez kojega „hadezenjare“ ne mogu kao „Rusi bez cara“. No ne zna se da je ikad neki vođa HDZ-a poduzeo operaciju ovakve prirode a da o tome ništa nije znao nitko, osim njegova prvoga doglavnika, nekakva „pajdaša Hajdaša“. Peđa Grbin instalirao je premijerskoga kandidata a da o tome nije prethodno obavijestio, a kamoli pitao Predsjedništvo i Glavni odbor SDP-a. Članove stranke upoznao je sa svojom odlukom i medijski im predstavio „njihova“ premijerskoga kandidata kada je sve već bilo uglavljeno.
U tome politički užasnom trenutku, koji su zabilježile televizijske kamere, nijedan
visokopostavljeni član SDP-a nije imao ni riječ prigovora tome planu. Razdragani poput djece u vrtićima kada dobiju šarene blagdanske darove, oni su ponovno ukazanje Milanovića u stranačkoj središnjici na Iblerovu trgu doživjeli kao mesijanski čin koji će spasiti stranku te, iznad svega, njihove osobne političke karijere. Europska zastupnica Biljana Borzan nije krila oduševljenje – ta, smiješi joj se treći mandat u Europskom parlamentu tijekom kojega može naručiti nova ispitivanja razlika u sastavu „Ariela“ i drugih roba na istočnim i zapadnim tržištima Unije, premda bi bolje bilo da je ondje učila o ustavnoj demokratskoj državi. Ne zna se gdje je bio europski zastupnik Tonino Picula, proračunati čuvar vlastite političke karijere i materijalnih dobrobiti što ih ona nosi. Osobito su sretni bili ministri iz Milanovićeve Vlade 2011.-2015. – Bauk, Grčić, Lalovac, Matić, Ostojić i dr. – postavljeni za nositelje SDP-ovih lista u izbornim jedinicama, kojima je pao težak teret s pleća: stari šef pomoći će im da postignu bolje izborne rezultate i prikažu se uspješnijima nego što doista jesu.
Ni medijski sveprisutni član SDP-a Arsen Bauk nije kroz polustisnuta usta procijedio
kakvu pseudociničnu primjedbu o tome događaju, kako inače čini kada kritizira nedemokratsku praksu HDZ-a. Sada prvaci SDP-a, od Peđe Grbina do Ranka Ostojića, širom otvorenih usta nazivaju svoje političke protivnike „bandom“. Samo su dva dana trebala da se od šmitovskoga nacističkoga diskursa o političkim neprijateljima, kakav smo čuli u subotu, dođe do lenjinističkoga revolucionarnog govora o bandi koju treba uništiti, kakav se orio u ponedjeljak. Kako je kratak put od nacističke do komunističke totalitarne diskurzivne prakse i kako primordijalni politički nagoni potiču pojedince da obje te prakse lako usvoje!
Najsretniji je bio predsjednik stranke Peđa Grbin koji se iz političkoga gubitnika
prometnuo u prividnoga dobitnika. Politički posve podkapacitiran, nije pokazao nimalo neugode čak ni zbog toga što je koji dan prije – visoko uzdignute stisnute pesti kao da najavljuje juriš na kakvu buržoasku utvrdu u Petrogradu u listopadu 1917. – sam sebe proglasio premijerskim kandidatom SDP-a. Na pitanje novinara o tome tko će biti premijerski kandidat stranke, Grbin je odlučno odgovorio: gledate ga, stoji pred vama, ja ću biti kandidat premijerski kandidat i novi premijer. No tada još nije bio znao za plan s Pantovčaka. Sudjelujući u organizaciji protuustavne operacije, usput je izveo i unutarstranački puč – smijenio je, naime, samoga sebe s mjesta premijerskog kandidata štu mu ga je namijenila stranka. Neki politički demagozi, poput Radimira Čačića i Ivice Puljka, taj su čin pohvalili kao rijetko viđeno potiskivanje vlastitog ega na koje oni, očito, ne bi bili spremni – njihov ego doseže nebeske visine i u duboku je neskladu sa stvarnima političkim postignućima. Kako je pučistička drama naišla na opće odobravanje i oduševljenje SDP-a, neće biti čudno što će ta stranka u dogledno vrijeme nestati s političkoga zemljovida demokratske Hrvatske. S njome će potonuti i njezini tradicionalni i novi politički klijenti. Kakva tragedija i kakva farsa u jednom činu!“
Sve je rečeno, sve je jasno. Ovo je jedan od prelomnih trenutaka za budućnost Republike Hrvatske pa ću zato glasati za manje zlo. Glasat ću za HDZ!