27. studenoga
• 1990. Iako je hrvatsko vrhovništvo vodilo miroljubljivu politiku, barikade u Lici, Kninu, Bukovici, Banovini, Kordunu nisu odstranjene. Dapače, na njima stražare i Srbi -policajci koje plaća MUP Hrvatske. Uključio se u pobunu i Simo Dubajić, a 27. 11. 1990. iz Benkovca Savet narodnog (srpskog) otpora poziva Srbe- policajce da odbiju naloge, tobože, „ustaških naredbodavaca“.
• 27. studenoga 1991. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je odluku (Rezolucija 721) o
upućivanju mirovnih snaga (UNPROFOR) u Hrvatsku.
Rezolucija o dolasku UNPROFOR-a u Hrvatsku
Slika 1. Hrvatsko Podunavlje – karta (Wikipedia)
27. studenoga 1991. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je odluku (Rezolucija 721) o upućivanju mirovnih snaga (UNPROFOR) u Hrvatsku. UNPROFOR je akronim za “United Nations PROtectionFORces” (hrv. Zaštitne snage Ujedinjenih Naroda) osnovane 21. veljače 1992. Rezolucijom 743 Vijeća sigurnosti UN-a od 21. veljače 1992., a raspuštene 31. ožujka 1995. (formiran je UNCRO).
Dolazak mirovnih snaga prorijedio je ratne sukobe i razorne napade na hrvatske gradove te osigurao primirje na svim bojištima; međutim, ostale preuzete obveze mirovne snage nisu ispunile. Srpska vojska Krajine je i nakon dolaska UNPROFOR-a nastavila s povremenim topničkim udarima na hrvatske gradove i sela uz bojišnicu, uglavnom su gađali civilne ciljeve. UNPROFOR nije ništa poduzimao da to spriječi.
U Sarajevu su 2. siječnja 1992., uz posredovanje CyrusaVancea, osobnoga izaslanika glavnoga tajnika UN-a, predstavnici Republike Hrvatske i JNA potpisali sporazum o potpunom prekidu vatre u Republici Hrvatskoj, koji je stupio na snagu 3. siječnja 1992. u 18 sati (Vanceov plan i “ružičaste zone”).
Sporazum se temeljio na dogovoru o deblokadi vojarni JNA i njezinu povlačenju iz Hrvatske te primjeni mirovnog plana UN-a, koji je predviđao dolazak mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku. Potpisali su ga 23. studenog 1991. u Ženevi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i general JNA Veljko Kadijević, uz posredovanje predstavnika UN-a Cyrusa Vancea i Europske zajednice (EZ) lorda Petera Carringtona. Time je ispunjen važan preduvjet za međunarodno priznanje Hrvatske i moguće članstvo Hrvatske u UN-u, a Hrvatska je vojska dobila vrijeme za konsolidaciju i stjecanje razine kvalitete potrebne za oslobađanje okupiranoga teritorija.
Sporazum o dolasku UNPROFOR-a u Hrvatsku sadržavao je više točaka kojima su određeni zadatci UNPROFOR-a. No, svoje je zadaće UNPROFOR ispunio samo djelomično: JNA je napustila Hrvatsku, ali je prije toga naoružala pobunjene Srbe i nastavila s materijalnom i kadrovskom potporom. Teško naoružanje je moralo biti u skladištima UNPROFOR-a i pod njihovom kontrolom. Međutim, UNPROFOR je dopustio da Srbi imaju pristup skladištima i da ga koriste. Ostale zadatke UNPROFOR nije izvršio, niti se trudio izvršiti ih. UNPROFOR nije:
• osigurao povratak prognanika
• nije zaštitio Hrvate koji su ostali u okupiranim područjima tako da su bili izloženi maltretiranju, a oko 400 osoba ubijeno je tijekom njihova mandata, na područjima pod odgovornošću UNPROFOR-a
• omogućio je protjerivanje oko 12.000 osoba s okupiranih područja za vrijeme mandata, područja UNPROFOR-ove odgovornosti
• nije zaštitio imovinu prognanih
• nije deblokirao prometnice što je morao napraviti
• nije osigurao uspostavu vlasti kako je mandat UNPROFOR-a nalagao
Poseban problem bile su tzv. „ružičaste zone“ koje nisu bile obuhvaćene Vanceovim mirovnim planom. Ta područja nisu pripadala zaštićenim zonama i trebala su nakon povlačenja JNA odmah biti pod hrvatskom vlašću. UNPROFOR nije imao mandat nad tim područjima. Srbi i međunarodna zajednica vršili su stalan pritisak na hrvatsku vlast pa je hrvatska vlast popustila i donesena je Rezolucija od 26. lipnja 1992. (S/24188), kojim je odobren plan za što bržu uspostavu hrvatskih vlasti u “ružičastim zonama”, ali Srbi i UNPROFOR su i to izigrali.
No, snage UN-a nisu ispunile svoju obvezu da “što je prije moguće” obnove hrvatsku vlast na području “ružičastih zona”. Naime, vodstvo pobunjenih Srba je, umjesto suradnje na provođenju Rezolucije 762 Vijeća sigurnosti UN-a, zaštićena područja i ružičaste zone proglasila jedinstvenom “državom”, a liniju prekida vatre granicom te “države” prema Hrvatskoj. Time je srpska strana izričito odbacila “Vanceov plan” i Rezoluciju 762! Hrvatsko vodstvo inzistiralo je da se srpskom vodstvu postavi ultimatum o suradnji na realizaciji Rezolucije 762 ili će se posao na uspostavi hrvatske vlasti nastaviti i bez njih, ali je predsjedavajući Zajedničke komisije predstavnik UNPROFOR-a Cedric Thornberry nastavio bezuspješno nagovarati srpsku stranu na suradnju. Nakon više izgubljenih mjeseci i osam sastanaka Zajedničke komisije te više sastanaka potkomisija, i on je 9. studenoga 1992. konstatirao da nije napravljen ni prvi korak u realizaciji mandata UN-a i da do daljnjeg obustavlja rad Komisije (Milardović 1995: 112, 117).
S obzirom na neuspjeh i nemoć Zajedničke komisije za “ružičaste zone”, Hrvatska je u siječnju 1993. bila primorana na vojno rješenje (operacija Gusar, odnosno Maslenica), da bi uspostavila nesporan suverenitet nad svojim teritorijem u zadarskome zaleđu i, što je bilo od vitalnog interesa ne samo za RH nego i za BiH, cestom opet povezala sjever i jug zemlje. (dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR)
Budući da UNPROFOR nije ispunjao svoje zadaće i da je pogodovao pobunjenicima, agresoru, hrvatske snage su započele s oslobodilačkim akcijama (Tigar, Oslobođena zemlja, Maslenica, Miljevci, Peruća). Nakon akcije Maslenica vršen je silan pritisak na Hrvatsku da se povuče sa svoga tek oslobođenoga teritorije. UNPROFOR je pokušao zabraniti gradnju pontonskoga mosta, ometao promet preko mosta i provocirao hrvatske građane i Hrvatsku vojsku. Budući da se hrvatske snage nisu htjele povući na crte razgraničenja prije akcije Maslenica, Velika Britanija je tražila uvođenje dodatnih sankcija Hrvatskoj. Sjednica Vijeća sigurnosti održana je 19. srpnja 1993. godine, ali sankcije nisu uvedene.
Budući da je UNPROFOR štitio pobunjene Srbe, da im je omogućio napade na Bihać, hrvatsko je vodstvo jasno dala do znanja da više ne će produžiti mandat UNPROFOR-a u postojećem obliku. Unatoč pritiscima mandat je promijenjen 31. ožujka 1995. godine. Novi mandat u Hrvatskoj bio je samo za Hrvatsku i bitno je izmijenjena namjena UN-ovih snaga. Nova uloga UN-ovih snaga bila je obnova povjerenja (UNCRO; engl. United Nations ConfidenceRestorationOperation). Mandat je započeo 31. ožujka 1995. i trajao do 15. siječnja 1996. godine.
Budući da UNPROFOR nije ništa učinio dobroga za hrvatske prognanike, Zajednica prognanika Hrvatske odlučila se na blokadu UNPROFOR-ovih vojarni (1994. godine) i tako pokazala svijetu nezadovoljstvo UNPROFOR-om.
Nakon oslobađanja takozvane Krajine snage UN-a (Erdutski sporazum) ostale su u okupiranome području hrvatskoga Podunavlja zbog provedbe mirne integracije okupiranoga područja u ustavnopravni sustav Hrvatske (UNTAES).
Tijekom djelovanja UNPROFOR-a poginulo je 213 njegovih pripadnika; troškovi mirovnih operacija (1992./’96.) procjenjuju se na približno 4,6 mlrd. USD.