27. lipnja
• 1991. Tenk JNA zdrobio crvenog Fiću u Osijeku. Jedan od najzapamćenijih događaja iz Domovinskog rata dogodio se 27. lipnja 1991. godine u Osijeku. Crvenog Fiću osječkih registracijskih oznaka bezobzirno je pregazio tenk T-55 Jugoslavenske narodne armije, pri prolasku gradom. Incident se dogodio na raskrižju Vukovarske i Trpimirove (tada Kleinove) ulice u Osijeku, a Fiću je na put tenku hrabro dovezao Branko Breškić, kasnije hrvatski branitelj.
• 1991. Počela je oružana agresija JNA na Sloveniju; nakon 5 dana sklopljeno je primirje. U sukobima u Sloveniji poginulo je 65 ljudi: 37 pripadnika JNA, 12 pripadnika slovenske TO i policije te 16 civila (od toga desetorica stranaca, vozača kamiona, koji su bili blokirani na cestama); ranjeno je 330 osoba.
• 1997. Hrvatska policija preuzela je (26. i 27. 6. 1997.) u Podunavlju crte nekadašnje bojišnice. UNTAES preuzeo vojarnu u Vukovaru koju su napustile postrojbe JA. Uspostavljen je željeznički promet Vukovar – Vinkovci, od Vinkovaca do granice sa Srbijom.
Osiječki crveni fićo – simbol otpora
Nakon što je Hrvatski sabor proglasio neovisnost 25. lipnja 1991. godine započela je otvorena agresija na Republiku Hrvatsku. Dana 27. lipnja 1991. godine JNA je izvela tenkove na ulice Osijeka i demonstrirala svoju silu. Tenkovi JNA su divljali ulicama Osijeka i pregazili 4 automobila. Iz vojarne su pucali po vozilima i građanima te ranili 16 osoba (civila). Također su pucali po autobusu i ranili 7 civila.
U večernjim satima, oko 19.30 četiri su tenka divljala osječkim ulicama (uništena su 2 automobila), među ostalim tenk JNA T-55 pregazio je crvenog fiću. Snimka je zabilježena televizijskim kamerama.
Kad je vidio demonstraciju sile golemih tenkova koji su se kroz grad Osijek Vukovarskom kretali u smjeru zapada, Branko Breškić bez razmišljanja je krenuo s benzinske postaje, gdje je točio gorivo u „crvenog fiću” i krenuo za kolonom tenkova. Po tvrdnjama očevidaca hrabri Branko je s prijateljem pretekao kolonu tenkova i na sigurnoj udaljenosti iskočio iz auta napravivši tako prepreku tenkovima. Tenk je naišao na prepreku, legendarnog osječkog „crvenog fiću“, i smrskao ga.
Osječki crveni fićo ušao je u povijest Domovinskog rata kao simbol otpora agresoru.
Na raskrižju Vukovarske i Trpimirove ulice u Osijeku postavljena je umjetnička instalacija Fićo gazi tenka! ili Crveni fićo. Umjetničku instalaciju smislila je neimenovana skupina autora koja je okupljena u odboru za branitelje Grada Osijeka. Simbolično prikazuje hrvatsku pobjedu nad tzv. JNA i srpskim agresorom. Nastala je na inicijativu tadašnje gradske vijećnice Marije Medić. U sklopu obilježavanja dana osječkih branitelja, točno na 20. obljetnicu događaja instalacija je službeno otkrivena kao trajni podsjetnik na crvenog fiću kojeg je smrska tenk T-55.
Crveni fićo kojega je, tada hrvatski branitelj, Branko Breškić iz Višnjevca ostavio nasred raskrižja tako je postao simbol otpora građana Osijeka.
Snimka toga trenutka u lipnju 1991. obišla je svijet, a “fićo” crvene boje ušao je u legendu i kolektivno pamćenje hrvatskog naroda.
Branko Breškić, hrabri vlasnik „crvenog fiće“, postao je ubrzo hrvatski branitelj, preživio rat i umro 2001. godine.
Srbizirana JNA napala Sloveniju
JNA je izvršila agresiju (27. lipnja 1991.) na Sloveniju dva dana nakon proglašenja neovisnosti. Rat JNA i Slovenije poznat je i pod nazivom: Desetodnevni rat.
Prvi metak u tom ratu ispalio je jedan oficir JNA u mjestu Divača u 14 sati i 30 minuta. Do večeri istoga dana već je bilo i ljudskih žrtava i srušenih helikoptera. JNA je do kraja dana uspjela zauzeti sve granične prijelaze prema Italiji, većinu prijelaza prema Austriji i nekoliko prijelaza prema Hrvatskoj. Glavni organizatori borbe na slovenskoj strani bili su tadašnji slovenski ministar obrane Janez Janša i ministar unutrašnjih poslova Igor Bavčar.
JNA su vodili general armije Veljko Kadijević, kao ministar obrane SFRJ, i general-pukovnik Blagoje Adžić, kao šef generalštaba. Iako je rat u Sloveniji trajao deset dana, žrtve nisu bile zanemarive. Poginulo je više od 70 ljudi, od čega 18-19 Slovenaca, 44-45 pripadnika JNA i još 12 stranaca. Ranjena su oko 182 Slovenca i oko 146 pripadnika JNA. Rat u Sloveniji bio prvi ratni sukob u Europi nakon kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine.
Akademik Davorin Rudolf, tad ministar vanjskih poslova RH, u svojoj knjizi Rat koji nismo htjeli (Zagreb, 1999.), zapisao je: “Paradoksalno, svrha toga rata, koji je službeno vođen radi očuvanja teritorijalnoga integriteta Jugoslavije, njenoga jedinstva, bila je, zapravo, tjeranje Slovenije iz jugoslavenske federacije. Jednako tako, ni rat protiv Hrvatske nije bio rat za očuvanje bivše SFR Jugoslavije. Jer, srpsko-crnogorsko-armijska agresija na Hrvatsku 1991. nije bila reakcija na proglašenje hrvatske državne samostalnosti, niti izraz želje da se sačuva socijalistička, federativna Jugoslavija. Oba su rata služila ostvarivanju proširene srpske države, Velike Srbije.
Milošević se bio složio s odlaskom Slovenije iz Jugoslavije. Američki veleposlanik Zimmermann piše da mu je slovenski predsjednik Kučan rekao: ‘Milošević mi je nakon naših izbora nekoliko puta napomenuo da Slovenci mogu slobodno napustiti Jugoslaviju.’ Borisav Jović u svojoj knjizi ‘Komadanje Jugoslavije’ navodi da su uvjeravali Slovence ‘da će ih Srbi prvi priznati’ i ‘da je upravo u njihovu interesu da se krene tim putem’, tj. putem osamostaljenja. Nakon trećeg dana borbi u Sloveniji, 30. srpnja 1991. (rat je počeo 27. lipnja 1991. u 1 sat i 15 minuta prelaskom lake protuzrakoplovne oklopne baterije JNA u Sloveniju, kod Metlike), u Beogradu se sastalo Vijeće za obranu i zaštitu ustavnog poretka. Ministar obrane general Kadijević predlagao je dvije varijante djelovanja: odlučan napad vojske i totalan poraz Slovenije ili upotrebu političkih sredstava popraćenu prijetnjom snažne oružane intervencije, zapravo povlačenje i priznavanje debakla. Prva je varijanta odbačena. Jović je uzeo riječ i iznenadio gotovo sve prisutne. Rekao je: ‘Sloveniju ćemo, po mojem mišljenju, najbolje kazniti ako odmah donesemo odluku o njenom isključenju iz Jugoslavije’ (‘Poslednji dani SFRJ’, Kragujevac, 1996., str. 344).
Rudolf nastavlja: “Na temelju tih činjenica rat je u Sloveniji, gledano iz Hrvatske, imao trostruki cilj:
Prvo: izazvati oružano nespremnu Hrvatsku da se uključi u sukob, pa je dotući. Možda je onaj čudni šlamperaj Armije u agresiji na hrabru Sloveniju bio poseban mamac za Hrvate, lukavo smišljeni privid kako Armija nije sposobna ni spremna za ozbiljnije okršaje (zbog toga vojni stručnjaci rat u Sloveniji nazivaju simuliranim ratom).
Drugo: ako Hrvatska izbjegne zamku, akcijama u Sloveniji valjalo je pripremiti razmještaj JNA za kasnija djelovanja u Hrvatskoj.
Treće: otjerati Sloveniju iz Jugoslavije da bi se Beograd mogao obračunati s Hrvatskom bez njezinih saveznika.
Tenkove koji su iz vojarna u Hrvatskoj krenuli na Sloveniju pokušali su zaustaviti hrvatski civili koji su prosvjedovali. U tim prosvjedima JNA je ubila hrvatskog civila Ravena Čuvala. Zagrepčani nisu imali nikakvo oružje, osim priručno pripravljenih sredstava. „Molotovljevim koktelima“ i drugim priručnim sredstvima napali su tenkovske postrojbe koje su izašle iz vojarne „Maršal Tito“ i krenule prema Sloveniji, pri čemu je nekoliko tenkova zapaljeno. Istovremeno je u Hrvatskoj izbila otvorena pobuna na gotovo svim dijelovima Hrvatske koje je naseljavalo srpsko stanovništvo.
Sjeverni dijelovi Hrvatske nisu mirovali. Posebno su reagirali u Međimurju. Narod je izašao na ceste i mostove radi sprječavanja postrojbi JNA koje su krenule iz Varaždina ka Sloveniji.