23. srpnja
• 1991. Pobunjeni Srbi napali Drežnik-grad. Na Banovini spaljena hrvatska sela: Hrvatski Čuntić, Struga, Jukinac, Kuljane, Kozibrod i druga.
• 1991. Ministar vanjskih poslova Austrije Alois Mock upozorio je na potrebu slanja mirovnih snaga u Hrvatsku da bi se spriječilo krvoproliće, da bi se zaustavilo divljanje četnika po Hrvatskoj.
• 1992. Vojnom akcijom „Oslobođena zemlja“ od 23. srpnja do 13. kolovoza 1992. hrvatske postrojbe “očistile” su neprijateljske “džepove” u zaleđu Dubrovnika (od Zavale do Modroglavine) i uspostavile nove obrambene položaje na planinskom vijencu iznad južnoga ruba Popova polja.
• 1995. Britansko-francuski pokušaj sprječavanja oslobodilačke akcije “Oluja”.
Britansko-francuski pokušaj sprječavanja oslobodilačke akcije “Oluja”
Nakon operacija “Zima 94” i “Bljesak” bilo je jasno da su Hrvatska vojska i Policija sposobne osloboditi svoja okupirana područja. Međunarodna zajednica pokušala je spriječiti oslobađanje hrvatskih okupiranih područja i pomoć Hrvatske Bihaćkoj enklavi – zaštićenoj zoni UN-a. Nakon “Bljeska” engleska politika dala je Srbima zeleno svjetlo da mogu napasti zaštićene zone UN-a: Srebrenicu, Žepu, Goražde i Bihać. Zauzimanjem zaštićenih zona UN-a u BiH, a posebno Bihaćke enklave, stvorio bi se jedinstveni prostor pod kontrolom Srba, nastala bi Velika Srbija (nešto manja od plana). Padom Bihaća RH bi strateški bila dovedena u vrlo tešku situaciju pa je taj scenarij za RH bio neprihvatljiv.
Kada je srpska paradržava Republika Srpska Krajina počela gubiti strateško zaleđe iza Knina poslane su najelitnije britanske (“Alfe”) i francuske postrojbe (“Bravo”) u BiH s ciljem da se rasporede na Dinari između hrvatskih i srpskih snaga. Također su htjeli zauzeti Kupres tako da mogu kontrolirati cijelu zapadnu i jugozapadnu Bosnu. Na taj način htjelo se onemogućiti da Hrvatska vojska oslobodi svoja okupirana područja.
Zapadnoeuropska unija poslala je Snage za brzo djelovanje (Rapid Reaction Forces – RRF) u BiH. Snage su bile formirane od britanskih i francuskih komandosa, najvećim dijelom. Navodni zadatak tih postrojbi bio je pomoć evakuaciji UNPROFOR-a u slučaju eskalacije sukoba. Prve postrojbe RRF-a bile su u Bosni i Hercegovini sredinom lipnja 1995., stacionirane u blizini Tomislavgrada. Snage za brzo djelovanje su se razmjestile na područjima pod kontrolom HVO-a, a nisu otišle u zaštićene zone UN-a: Srebrenicu, Žepu, Goražde i Bihać. Na Hrvatsku i predsjednika dr. Franju Tuđmana vršen je veliki pritisak da se dopusti razmještanje snaga za brzo djelovanje, ali RH i RBiH su imale čvrst stav i nisu to dopustile. Britanci su željeli napraviti tampon zonu između Hrvatske vojske i pobunjenih Srba. Na Dinaru su planirati helikopterima prebaciti 6 haubica 122 mm i drugo oružje s ciljem sprječavanja oslobađanja hrvatskih okupiranih područja.
Britansko-francuske snage su se iskrcale bez mandata UN-a pa su Republika Hrvatska i Republika Bosna i Hercegovina zaustavile njihovo daljnje iskrcavanje i razmještanje dok ne dobiju mandate UN-a. Britanska diplomacija vršila je silan pritisak, ali bez uspjeha. Uloga SAD-a bila je ključna, Amerikanci nisu podupirali britanske stavove.
Srbi su zauzeli Srebrenicu 11. srpnja 1995. i nakon toga uslijedio je pokolj više od 8000 Muslimana. Umjesto da britansko-francuske snage za brzo djelovanje (od sredine lipnja su bile u okolici Tomislavgrada) krenu u Srebrenicu zaštiti stanovništvo oni su krenuli na Dinaru, umjesto da krenu zaštiti Bihaćku enklavu, zaštićenu zonu UN-a, oni su krenuli na Dinaru s ciljem da zaustave oslobodilačke akcije HV-a, HVO-a i Armije BiH. Htjeli su uspostaviti tampon zonu između Srba i Hrvatske vojske.
Zapadnoeuropska unija i SAD željeli su okončati rat mirnim putem i nisu podržavale vojno rješenje iako je ono bilo jedino ispravno. Srbi su željeli Veliku Srbiju i nisu pristajali na ništa drugo.
Nakon pokolja Bošnjaka u Srebrenici SAD su promijenile mišljenje i poduprle oslobodilačke operacije Hrvatske vojske jer im je postalo jasno da je to jedini način rješavanja krize. Srebrenica je najveća sramota međunarodne zajednice koja nije spriječila pad zaštićene zone UN-a niti je spriječila pokolj Bošnjaka. Nakon zauzimanja Srebrenice Srbi su izvršili pokolj Bošnjaka, ubili su više od 8.000 ljudi. Nakon pokolja u Srebrenici Srbi su krenuli na Bihać, zaštićenu zonu UN-a i opet je izostala reakcija međunarodne zajednice.
Kad je HVO krenuo spašavati Bihać britansko-francuske snage su otvoreno prijetile da će vojno djelovati protiv hrvatskih snaga.
Posredovanjem američke diplomacije i turskoga predsjednika Süleymana Demirela, potpisana je 22. srpnja 1995. “Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkoga rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice”. Deklaracija je poznata kao “Splitski sporazum”. Potpisali su ju hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Tim sporazumom otklonjen je prigovor da se Hrvatska vojska nelegalno nalazi na pograničnom teritoriju BiH.
25. srpnja 1995. kreće oslobodilačka operacija “Ljeto 95” (25. – 30. srpnja 1995.) koja je bila ključna za spas Bihaća koji je bio pred padom. Tom oslobodilačkom akcijom oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč, a Srbi su dovedeni u poluokruženje. Prekinuta je veza takozvane Srpske Krajine s Banja Lukom i dalje.
4. kolovoza započela je VRO “Oluja” kojom su oslobođena okupirana hrvatska područja. Hrvatska vojska i Policija izišle su na međunarodno priznate granice RH.
Foto: slike s izložbe
Operacija „Oslobođena zemlje“
Slika 1. Brda s kojih je razaran Dubrovnik (MJ)
Opći napad na grad Dubrovnik, grad pod zaštitom UNESCO-a, počeo je 1. listopada 1991. Grad su napali JNA i Teritorijalne obrane crnogorske vojske potpomognute specijalcima crnogorskog MUP-a i dragovoljcima iz srpskih mjesta istočne Hercegovine. Grad je ostao bez struje i vode te u informativnoj blokadi. Blokada i opsada Dubrovnika trajala je 8 mjeseci.
U proljeće 1992. na Južnome bojištu započele su pripreme za oslobađanje okupiranih dijelova Južne Hrvatske i deblokadu Dubrovnika. Operacija deblokade Dubrovnika zvala se „Tigar“ i trajala je od 1. do 13. srpnja 1992. Započela je bombardiranjem Golubova kamena 1. srpnja 1992. Operacijom Tigar izvršena je deblokada Dubrovnika sa zapadne strane, oslobođena je komunikacija Ploče – Dubrovnik, osvojeni su strateški važne kote iznad Dubrovnika (Golubov kamen, Debela glava, Osojnik), zauzeti su Uskoplje i Ivanjice. Nakon toga su tijekom nekoliko mjeseci (sve do listopada 1992., oslobađanja Konavala) vođene teške borbe za očuvanje oslobođenog teritorija i zauzimanje strateških točaka za oslobađanje Konavala.
Slika 2. Žarkovica s koje je razaran Dubrovnik (MJ)
U operaciji su sudjelovale gardijske brigade (1., 2. i 4.), borbena skupina Vojne policije i pričuvne brigade. Borbe su bile žestoke, vođene su na teško pristupačnom terenu gdje su komadi kamena bili ubojiti kao i geleri. Neke kote (npr. Golubov kamen) gardisti su morali više puta osvajati jer bi se morali povući zbog silovitosti napada neprijatelja. Teren je bio težak posebno gardistima koji su došli iz ravničarskih krajeva Hrvatske. Izvlačenje ranjenika na tom terenu bilo je izuzetno teško i opasno. I pored svih poteškoća (nedostatak vojne tehnike, manjkavost ljudstva, nemogući terenski uvjeti) gardijske brigade su obavile svoj zadatak i izvršile deblokadu Dubrovnika sa zapadne strane.