22. studenoga
• Srpski zločin u Borovu Naselju
• 1991. Pokolj u Vrhovinama (22. i 23. studenoga), ubijeno je 8 Hrvata (civila).
Srpski zločin u Borovu Naselju
Dva dana nakon pada Vukovara predali su se branitelji u Borovu Naselju (Borovo Commerce).
JNA i paravojne četničke postrojbe okupirale su Borovo Naselje te iz podruma „Borovo Commerca“ istjerali ranjenike, branitelje i civile. Prije toga je JNA topništvom pokušala srušiti zgradu i zatrpati sve osobe koje su bile u podrumu zgrade. Nisu je uspjeli srušiti pa su je zapalili i suzavcem istjerali civile i ranjenike. Branitelji su bili u pogonu Obućare i oni su se predali, a dio je otišao u proboj. Nakon predaje dio branitelja je izdvojen i ubijen. U „Borovo Commercu“ je bilo 200 do 250 ranjenika i oko 1.000 civila.
Na dan okupacije Borova Naselja izdvojena je 51 osoba i ubijena, a ostali se odvedeni u Borovo Selo gdje je izvršena nova selekcija zatočenika i novi zločin (ubojstva i bacanje tijela u Dunav). Jedan dio civila i branitelja odvedenih iz Borovo Commerca ubijen je i pokopan u masovnoj grobnici na farmi „Lovas“. Na toj farmi, na području između Dalja i Borova Sela, izvršena je u travnju 2001. ekshumacija iz masovne grobnice iz koje su identificirani posmrtni ostatci 24 civila i branitelja. 48 osoba odvedenih iz Borovo Commerca još se vode kao nestali. U cijeloj četvrti je u skoro tri mjeseca opsade grada poginulo 176 civila i hrvatskih vojnika.
Izdvojeno je i odvedeno u logore u Srbiji 115 osoba gdje su bili zatočeni više mjeseci, a neki su tijekom zatočeništva i ubijeni. U srpskom zatočeništvu (u koncentracijskim logorima) bilo je oko 7.000 osoba. Dio je razmijenjen krajem 1991. godine, a drugi dio u kolovozu 1992. godine (Nemetin, 14. kolovoza 1992.).
Podrum Borovo Commerca služio je kao vukovarska pomoćna ratna bolnica jer su tamo 26. 10. 1991. godine prebačeni lakši ranjenici iz glavne vukovarske bolnice, kako bi u glavnu bolnicu mogli doći drugi ranjenici. Iako je Borovo Commerce trebao služiti za zbrinjavanje lakših i zaliječenih ranjenika, često su, s onim što su imali, liječnici i sestre u Commercu morali zbrinjavati i vrlo teške ranjenike.
Posljednji premještaj ranjenika iz ratne bolnice u Borovo Commerce izvršen je 8. studenoga 1991., uz veliki rizik, kako za ranjenike tako i za vozače. Te noći otpremljeno je iz bolnice 30 ranjenika. Stanje u bolnici bilo je teško, a pogoršalo se nakon što je prekinuta komunikacija između Vukovara i Borova Naselja, 13. studenoga 1991.
Srpski zločini u Borovu Naselju i Borovu Selu praktično su ostali nekažnjeni. Za počinjeni zločin (ubojstvo 17 osoba, mučenja, silovanja) odgovarala je (2016. godine) skupina od 10 zločinaca iz Trpinje; i to je sve. Ukupno su dobili 139 godina zatvora – od 5 do 20 godina. Osuđenici iz Trpinje nikada nisu otkrili gdje su tijela njihovih žrtava. Ne zna se gdje su posmrtni ostatci 48 pripadnika 204. vukovarske brigade.
Nekolicina sudskih postupaka obustavljena je zbog Zakona o općem oprostu!!!
ŽDO iz Osijeka podiglo je optužnicu br. KT-298/92, od 28. prosinca 1995. godine, protiv Milana Gojkovića, Dragana Lapčevića, Vlade Tepavca i Vese Praće, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva, počinjenog dana 19. studenoga 1991. godine u Borovom Naselju.
Županijski sud u Osijeku donio je presudu br. K-6/96, od 4. prosinca 1996. godine, kojom je proglasio krivim Milana Gojkovića, Dragana Lapčevića, Vladu Tepavca i Vesu Praću za kazneno djelo ratnoga zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Opt. Milan Gojković osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a optuženici Dragan Lapčević, Vlado Tepavac i Veso Praća osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od po pet godina. Presuda je postala pravomoćna 27. veljače 1997. godine, ali je ostala mrtvo slovo na papiru jer se sudilo u odsutnosti, a kada su zločinci bili dostupni hrvatskome pravosuđu, državno odvjetništvo promijenilo je kvalifikaciju djela i odustalo od daljnjeg postupka.
Rješenjem Županijskog suda u Osijeku br. Kv-447/99, od 10. prosinca 1999. godine, protiv opt. Dragana Lapčevića obustavljen je kazneni postupak, nakon što je ŽDO iz Osijeka u obnovljenom postupku, a prije započinjanja glavne rasprave, podneskom broj KT-298/92 od 9. srpnja 1999. odustalo od njegovog kaznenog progona. Navedenim Rješenjem ukinuta je presuda Županijskog suda u Osijeku br. K-6/96 od 4. prosinca 1996. u dijelu koji se odnosi na Dragana Lapčevića, kojom je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
Rješenjem br. K-58/05 od 04. prosinca 2008. godine obustavljen je kazneni postupak br. K-58/05, koji se na Županijskom sudu u Vukovaru vodio protiv opt. Vlade Tepavca, radi kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Prethodno je podneskom od 21. studenoga 2008. godine ŽDO iz Vukovara promijenilo činjenični opis, zakonski opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela (na kazneno djelo oružane pobune). Primjenom odredbe čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu postupak protiv optuženika je obustavljen.
I tako je za masovne zločine u Borovu Naselju i Borovu Selu kažnjen mali broj zločinaca, a većina slobodno šeta Vukovarom i Hrvatskom. Žalosno i sramotno!
Nekažnjeni srpski zločini u Hrvatskoj u studenome 1991. godine
Slika 1. Naslovnica knjige Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti (mj)
Okupacija Vukovara
Između Hrvatske i JNA je 16. studenoga 1991. godine (slom obrane Vukovara) potpisano primirje koje je trebalo započeti u 18,00 sati, ali ga JNA nije poštivala.
Pregovori branitelja s Mitnice i JNA (18. studenoga 1991.) su spasili živote branitelja s Mitnice i mnogih civila. Hrvatski branitelji s Mitnice koji su se predali JNA (18. studenoga 1991.) kao pripadnici obrane grada Vukovara bili su popisani od strane predstavnika Međunarodnoga Crvenog križa, od gospodina Nicolasa Borsingera pa nisu mogli nestati bez traga (kao što se dogodilo s ranjenicima i civilima vukovarske bolnice, „Veleprometa“ i „Borovo Commerca“). Branitelji s Mitnice su nakon polaganja oružja i predaje odvedeni u hangar na Ovčari (18. studenoga 1991. godine), a nakon toga u logore u Srbiji. Sljedećega dana (19. studenoga 1991.) prozvao ih je gospodin Nicolas Borsinger na Ovčari i svi su bili na broju. Taj popis im je spasio život jer se znalo da su se predali i da su ratni zarobljenici. Ukupno su se predala 182 branitelja Mitnice. Prema podatcima JNA predala se skupina od 3 do 4 .000 civila i branitelja grada (neodređeno iako su svi popisani). Jedan branitelj je ubijen u Srijemskoj Mitrovici, jedan civil je nestao nakon predaje, jedan je nestao kasnije. Dok su vođeni pregovori, za vrijeme primirja na Mitnici, četnici su upali u jednu kuću te ubili i odveli više osoba. Od tada se vode kao nestali (ubijeni su, ali se ne zna gdje im je grob).
Dana 18. studenoga 1991. godine opunomoćenik Vlade RH Marin Vidić Bili vodio je pregovore o predaji hrvatskih snaga. Pregovori su završili 18. studenoga 1991. godine u 13 sati. Predstavnici hrvatskih snaga iz Borova Naselja dogovorili su u Dalju 19. studenoga 1991. godine predaju 2.000 ljudi od kojih je 400 bilo naoružano. Na pregovorima su uz predstavnike JNA bili i predstavnici paravojnih formacija koji su bili pod zapovjedništvom i kontrolom JNA tako da su svi zločini koji su kasnije počinjeni nad braniteljima i civilima djelo udruženoga zločinačkog plana protiv hrvatskoga naroda.
Nakon okupacije Vukovara (19. – 20. studenoga 1991. godine) JNA, Teritorijalna obrana i dobrovoljačke četničke skupine izvršili su masovan pokolj branitelja i civila. Iz bolnice su odveli oko 300 ranjenika i civila te ih odveli u vojarnu. Izdvojili su jednu skupinu od 17 osoba i vratili u bolnicu (rodbina zaposlenih), neke su izdvojili i od tada im se gubi svaki trag. Na Ovčari su u hangaru zatočenike tukli i ozljeđivali. Na Grabovcu su zatrpali tijela 200 ubijenih u neoznačenu jamu, a za 66 ubijenih se ne zna gdje im je grob.
U „Veleprometu“ je sredinom rujna otvoren logor za Hrvate i nesrbe. Kroz taj logor je od sredine rujna 1991. do ožujka 1992. godine (kada je zatvoren dolaskom mirovnih snaga u Podunavlje) prošlo 10.000 osoba. U „Veleprometu“ je ubijeno 100 osoba, a 700 osoba je odvedeno (i ubijeno) te im se gubi trag. U logoru su osobe bile mučene, ozljeđivane i ponižavane na različite načine.
Nakon sloma obrane Vukovara JNA i paravojne četničke postrojbe okupirale su Borovo Naselje te iz podruma „Borovo Commerca“ istjerali ranjenike, branitelje i civile. Prije toga je JNA topništvom pokušala srušiti zgradu i zatrpati sve osobe koje su bile u podrumu zgrade. Nisu je uspjeli srušiti pa su je zapalili i suzavcem istjerali civile i ranjenike. Branitelji su bili u pogonu Obućare i oni su se predali, a dio je otišao u proboj. Nakon predaje dio branitelja je izdvojen i ubijen. U „Borovo Commerceu“ je bilo 200 do 250 ranjenika i oko 1.000 civila. Izdvojena je 51 osoba i ubijena, a ostali se odvedeni u Borovo Selo gdje je izvršena nova selekcija zatočenika: neke su ubili (oko 150 ljudi), 115 je izdvojeno i odvedeno u logore u Srbiji, a ostali su bili zatočeni. Neki branitelji su razmijenjeni, a većina je bila zatočena u srpskim logorima više mjeseci. U logorima su neki ubijeni, nestali pa im se gubi svaki trag. U srpskom zatočeništvu je bilo, približno, 7.000 osoba. Dio je razmijenjen krajem 1991. godine, a drug dio u kolovozu 1992. godine (Nemetin, 14. kolovoza 1992.)
U srpskim logorima i zatvorima u Srbiji i Jugoslaviji pod kontrolom JNA bilo je zatočeno te zlostavljano i podvrgnuto strašnim mučenjima najmanje 2.796 zarobljenih osoba, a više od 4.000 osoba bilo je odvedeno pa nakon toga deportirano u Hrvatsku (podatci za Vukovar). Najmlađi zatočenik imao je 15 godina, a najstariji 81 godinu.
Do 30 dana u zatočeništvu su bile 642 osobe, od 30 dana do godine 2.119 osoba i od jedne do 2 godine 12 osoba. Trajanje zatočeništva za 23 osobe nije utvrđeno.
Prema podatcima iz 2006. godine u Vukovaru je poginulo 1.739 osoba (1.436 muškaraca i 303 žene), nestale su 332 osobe, smrtno je stradalo 86 djece. Identificirano je 1.386 žrtava; u Vukovaru 1.333 ekshumacije i 53 žrtve koje su umrle u Srbiji. Još se traga za 308 Vukovaraca. Prognano je 22.165 stanovnika, od toga 21.235 Hrvata (91,6%) i 390 Srba (1,68%).
U Vukovarsko-srijemskoj županiji pronađene su 52 masovne grobnice i više stotina pojedinačnih grobnica iz kojih su do 22. studenoga 2007. godine ekshumirani posmrtni ostaci 1.982 žrtve srpskih zločina. Do tada su identificirani posmrtni ostaci 1.717 hrvatskih branitelja i civila. Pri Upravi za zatočene i nestale u studenome 2007. još se vodio postupak traženja za 486 nestalih i nasilno odvedenih; u općini Vukovar još se traži 308 nestalih i nasilno odvedenih osoba.
Prema podatcima 204.e vukovarske brigade poginulo i nestalo je 879, a ranjeno 777 branitelja.
Prema podatcima Ministarstva zdravstva (kolovoz 1996.) ranjene su 2.453 osobe, 1.026 civila (muškog spola 672 osobe, 285 ženskog spola i 69 djece) te 1.189 pripadnika ZNG-e i 238 pripadnika MUP-a.
Na vukovarskome groblju iz Domovinskoga rata je 938 bijelih križeva, za svaku ekshumiranu osobu jedan bijeli križ. Na drugome dijelu groblja sahranjeni su hrvatski branitelji. Na srpskom groblju sahranjeni su poginuli Srbi jer su njihovi htjeli da budu pokopani na srpskome dijelu groblja.
Zločin silovanja zatočenica, djevojaka i žena, u Vukovaru tijekom i nakon agresije je neistražen i počinitelji nisu kažnjeni jer je hrvatsko pravosuđe iskaze silovanih žena, ali i muškaraca, držalo (drži i danas!) u ladicama pa silovatelji slobodno šeću i izruguju se svojim žrtvama. Najmlađa žrtva silovanja imala je šest, a najstarija 80 godina. Silovanja su vršili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Neka svjedočanstva o silovanju objavljena su u knjizi „Sunčica“.
Srpski izvori nakon okupacije (asanacija bojišta, studenog 1991. godine)
Na širem području Vukovara i Borova pronađena su 1.304 ljudska leša. Poginuli su pronađeni na gradskim ulicama, dvorištima, rijekama, masovnim grobnicama, ruševinama i podrumima.
Ekshumirano je 120 pojedinačnih grobova; od poginulih nije identificirano 310 osoba. Među poginulima je nađeno 30 pripadnika JNA. Većina poginulih je sahranjena na mjesnom groblju.
Poginulo je 6.128 osoba srpske nacionalnosti, 395 su bili pripadnici JNA, a 3.086 pripadnici Srpske vojske Krajine, Ministarstva unutarnjih poslova Krajine i paravojnih formacija. Poginula su 1.782 civila, a za 865 nije utvrđen status (baza podataka HMDCDR).
Još nema točnog popisa ubijenih nakon okupacije Vukovara!
Pored navedenoga napravljeni su i pojedinačni zločini za koje znaju samo zločinci.
Tijekom Domovinskoga rata na hrvatskoj strani poginule su 14.154 osobe, 7.263 civila i 6.891 vojnik i policajac. Ubijena su 402 djeteta, ranjeno je 1.184 djece.
Zločini u drugim dijelovima Hrvatske u studenome 1991. godine
U studenome 1991. godine agresor je pored zločina u Vukovaru izvršio zločine (ubojstva) u: Erdutu (20 osoba), u Saborskom (29 osoba), u selu Klancu kod Slunja (20 osoba), u Kostrićima (16 osoba), u Škabrnji (43 osobe), u Nadinu (14 osoba), u Dabru kod Vrhovina (7 osoba), u Vrhovinama (8 osoba).
Hrvatski branitelji i civili su tijekom Domovinskoga rata bili zatočeni u srpskim koncentracijskim logorima: Begejci, Stajićevo, VIZ Beograd, Bubanj Potok, Novi Sad, Borovo Selo, Dalj, Darda, Jagodnjak, Sombor, Vukovar, Velepromet, Petrovci, Ovčara, Šid, Sremska Mitrovica, Negoslavci, Bučje, Okučani, Stara Gradiška, Duboki Potok, Banja Luka, Niš, Glina, Knin, Manjača, Batković, Zenica, Aleksinac, Bileća, Morinj i manje poznata ili nepoznata mučilišta.
Nekažnjeni zločini
Razaranje grada Vukovara bilo je najžešće u studenome 1991. godine. Dnevno je na grad padalo i do 11.000 granata, bombi i raketa. Dijelovi grada gdje su pretežno živjeli Hrvati potpuno su razrušeni, neki srpski dijelovi grada ostali su pošteđeni, s čitavim kućama! Za razaranje grada, uništavanje kuća i infrastrukture, teška oštećenja crkve (sv. Filipa i Jakova), uništeno židovsko groblje i uništavanje muzeja grada (dvorac Eltz) nije nitko odgovarao!!!
Za zločine nad civilnim stanovništvom, ranjenicima i zarobljenim braniteljima i civilima odgovarao je vrlo mali broj osoba. Oni koji su planirali agresiju na Hrvatsku, oni koji su planirali zločine nad Hrvatima nisu kažnjeni. Kažnjen je mali broj zločinaca, a planirani zločin nad hrvatskim narodom prikazan je kao djelo neuračunljivih pojedinaca, a ne kao plan stvaranja Velike Srbije, o čemu postoje mnogobrojni dokazi.
Vođen je postupak protiv 291 osobe: Istraga je prekinuta protiv 20 osoba. Podignute su 232 optužnice, 85 osuđeno, 53 postupak su u tijeku!? (Lučić)
Za oružanu pobunu Srbi nisu odgovarali jer je temeljem Zakona o oprostu 21.641 osoba dobila oprost, od toga 13.575 osoba iz Podunavlja.
Agresija na Hrvatsku, etničko čišćenje i zločini nad Hrvatima bili su planirani; ništa se nije dogodilo slučajno! Sve su planirali i kontrolirali KOS, JNA i srpsko političko vodstvo.
Izvori
1. Hebrang, Andrija. Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990. – 1991. Ogranak Matice hrvatske u Zadru. Zagreb – Zadar, 2013.
2. Vukovarske majke. Gdje su naši najmiliji. (drugo, dopunjeno izdanje) „Hrvatski feniks“ Zagreb, 1996.
3. Lučić, Ivo. Vukovarska bolnica Svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka Vukovar hospital a Lighthouse in Historic Storm of Eastern Croatia, Hrvatska liječnička komora, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, studenoga 2017.
4. Serijal Eduarda Galića i Dominika Galića “Heroji Vukovara”
5. Raič. Anđa, Đorđević. Veljko (urednici). Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti. Medicinska naklada. Zagreb, 2014.
6. Karlović Vilim. Preživio sam Vukovar i Ovčaru. Vilimbook d.o.o. Denona. Vukovina, 2017.