20. siječnja
• 1993. Bošnjaci napuštaju položaje prema srpskom agresoru pa preuzimaju vlast u Bugojnu.
• 1997. Reintegracija hrvatskog Podunavlja
20. do 31. 1. 1997. Hrvatski ministar obrane i unutarnjih poslova (Gojko Šušak i Ivan Penić) posjetili su Vukovar i dogovorili s ENTAES-om preustroj policije. Velikosrpski ekstremisti razbili su osječki autobus u Borovu, napali hrvatske službenike i ubili pripadnike UNTAES-a kako bi onemogućili reintegraciju
Ratni izvjestitelji tijekom Domovinskoga rata
Slika 1. Petar Malbaša
Tijekom Domovinskoga rata ubijeno je 15 hrvatskih novinara, snimatelja, fotoreportera i tehničara te 8 stranih novinara. Mnogi su dali svoj doprinos širenju istine o Domovinskome ratu. Ovo je vrlo kratki podsjetnik na ljude koji su stradali radeći svoj posao novinara i snimatelja.
“Do 17. listopada 1991. Na prostoru Hrvatske ubijeno je 14 ratnih izvjestitelja, a ranjeno ili zlostavljano oko 170. Prigodom Svjetskoga dana medija 3. svibnja 1994. Međunarodna federacija novinara objavila je da su do tad na području Hrvatske i BiH velikosrpske agresorske snage ubile 66, a ranile više od 200 novinara, snimatelja i članova tehničkih službi.”
Agresorska JNA blokirala je pristup informacijama zauzimanjem, blokiranjem ili uništavanjem odašiljača na cijelom području Hrvatske. Blokirala je pristup odašiljačima Lička Plješivica i Ćelevac, okupirala odašiljač Belje te uništila odašiljače Tovarnik, Borince i Srđ. Teško su oštećeni odašiljači: Zadar, Deanovac, Sunj, Papuk, Milkovci, Biokovo i Stipanov Grič. Raketirali su i oštetili odašiljač na Sljemenu te još osam radijskih postaja. Radijski i TV programi odašiljani su s 32 pričuvne lokacije, što je omogućilo kontinuitet pokrivanja programima HRT-a. Za slanje informacija o agresiji u svijet posebno su bili važni odašiljačko-prijamna satelitska postaja HRT-a te pomoć Slovenije i Austrije.
Tijekom agresije ubijeni su:
Stjepan Penić, 6. kolovoza 1991., izvjestitelj Glasa Slavonije; (mučen i ubijen u Dalju)
Gordan Lederer, 10. kolovoza 1991. (brdo Čukur iznad Hrvatske Kostajnice), snimatelj HRT-a; ubio ga je srpski snajperist
Đuro Podboj, 23. kolovoza 1991. (ubijen braneći odašiljač Belje)
Žarko Kaić, 28. kolovoza 1991.,snimatelj HRT-a; (Osijek – blizu poligona C, ubio ga je vojnik JNA)
Zdenko Purgar, izvjestitelj tjednika Borovo; ubijen 1991.
Nikola Stojanac, 15. rujna 1991., šef tehničke ekipe HTV-ova studija Rijeka;
(stradao u blizini brda Oštra kod Gospića)
Siniša Glavašević, 20. studeni 1991., novinar Radio Vukovara; (Ovčara)
Branko Polovina, 20. studeni 1991., radijski tehničar Radio Vukovara; (Ovčara)
Pavo Urban, 6. prosinca 1991., fotoreporter; (Dubrovnik, blizu Orlandova stupa)
Živko Krstičević, 30. prosinca 1991. (Turanj, kod Karlovca), snimatelj WTN (SAD)
Ivan Maršić, 9. lipnja 1992. (Osijek), ranjen 4. svibnja 1992. gelerom minobacačke granate; umro od posljedica ranjavanja; izvjestitelj Hrvatskoga radija Baranja
Tihomir Tunuković, 1. studenog 1992. (kod Travnika), snimatelj BBC-ja
Željko Ružičić, 2. veljače 1993. (Sarajevo), novinar u BiH i dopisnik HR-a
Zoran Belavić, 10. rujna 1993. (Karlovac, tijekom granatiranja); izvjestitelj Hrvatskoga radija Karlovac
Također su poginuli Vladimir Levar i Danilo Hardi, novinari Vinkovačkoga lista i povremeni izvjestitelji HR-a.
Mnogo je novinara i snimatelja izvještavalo o ratnim zbivanjima diljem Hrvatske. Ovdje ću spomenuti samo novinarsku ekipu Radio Vukovara i ratnog snimatelja Petra Malbašu. Za informacije o stanju i događajima u opkoljenom Vukovaru 1991. najzaslužniji su: Siniša Glavašević, Josip Estereicher, Alemka Mirković, Vesna Vuković, Branimir Polovina i Zdravko Šeremet.
Petar Malbaša (vanjski suradnik HTV-a), snimatelj-branitelj s prve crte bojišnice koji je pratio akcije Hrvatske vojske te svjedočio mnogim događajima iz Domovinskoga rata. Navedeni su dijelovi iz razgovora s Petrom Malbašom kojeg je vodila Slavica Vuković (Večernji list, objavljeno 8. ožujka 2015.) „Plakao sam i snimao oca kad je na Dinari pronašao mrtvog sina.“
„Njegova kamera bilježila je užase, smrt, razaranja i patnju, a jedna od najpotresnijih scena snimljena je tijekom operacije Zima ’94. Hrvatske snage temeljem Splitskog sporazuma došle su na područje Livna i 23. 12. 1994. Andrija Matijaš Pauk vodio je operaciju te izvukao oklopne snage na vrh Dinare, na 1780 metara visine.
– Bilo je 80 cm snijega i minus 20 stupnjeva. Mi probijamo njihovu prvu i najveću crtu obrane Knina, Male i Velike Poljanice – i doživimo šok. Oni su na prvoj crti držali civile iz Banje Luke, Hrvate i Bošnjake, kao živi štit i da im kopaju rovove! Zamislite scenu, 48 civila trčalo je prema nama. Mi smo ih zbrinuli – svjedoči Malbaša. U svom dokumentarnom filmu “Istinom do pobjede” koristio je tada snimljen kadar čovjeka koji je među poginulima koji su kopali rovove pronašao sina, 21-godišnjeg Marka.
– Plakao sam i snimao potresnu scenu kada je čovjek našao ubijenog sina, pokraj njega lopata. Pao je pokraj njega, grlio mu smrznutu glavu punu snijega i govorio: “Sine moj, gdje su te ubili, na vrhu Dinare?!” Okrenuo se prema nama i zahvaljivao što smo mu omogućili da vidi mrtvog sina. Rekao je: “Sine, poginuo si za svoj hrvatski narod.”
Petar Malbaša je svjedok povijesnih događanja, svjedok zločinačke politike i pokvarenih političara:
„Prevrćući po arhivi, dolazi do kazete na kojoj piše “Gotovina, sastanak”, originalne snimke brifinga u Kninu dan nakon Oluje. Gotovina viče, govori kako se hrvatski vojnik treba ponašati, lupa šakom o stol, a Petra Škorića (danas predsjednika splitskog HDZ-a) šalje po križ. Ta je povijesna snimka pridonijela donošenju oslobađajuće presude generalima u Haagu i skinula ogroman teret optužbi da je naša vojska bila zločinačka, ali autoru je donijela probleme.
– Kada je u javnost pušten brifing generala Gotovine, policija me privela u jedan sat noću. Tada je Sanader bio premijer, a Gotovinu se tretiralo kao istinskog ratnog zločinca. Moj prijatelj Željko Hučić iz Zagreba i ja od nemoći smo pustili taj film. Prva ga je objavila Nova TV pa HTV. Pod pratnjom policije s alkarskog trkališta priveden sam u Zagreb. Rekli su da moram predati arhivu, a ja danas mogu reći da sam originale ostavio sebi, a njima dao kopije – govori Malbaša o bitkama nakon rata. Za Gotovinu kaže da je bio samozatajan i nije volio kameru. Prisjeća se kako je s prijateljima 10 dana u studiju pretresao svu svoju arhivu kako bi izdvojili 17 kaseta za obranu generala Gotovine.“
– On tada još nije bio ni svjestan što ga čeka. To je bilo kada je Račan došao na vlast. I tada sam imao silnih problema. Nabili su mi puste poreze, sve mi račune blokirali… U Heinzelovoj sam tri puta bio na razgovoru, ja kao ratni snimatelj zbog topničkih dnevnika! To je strašno. Čak su me i bez naloga odvodili i tvrdili da ja ne mogu imati ovu arhivu jer bi ona navodno trebala biti nečija. Čija? Milorada Pupovca, Vesne Treusić ili nekog trećeg? Ja sam hrvatski vojnik koji je štitio interese hrvatske države, a tretirali su me kao neprijatelja. Srce me boli zbog toga – kaže Malbaša.“
Ovo je samo jedno svjedočanstvo kako se hrvatska vlast ponaša prema stvarnim braniteljima, svjedočanstvo kako se voli domovina s jedne strane i kako se izdaje domovina s druge strane.
Prvi novinar ubijen tijekom 1991. godine na hrvatskome tlu bio je Egon Scotland, dopisnik lista Süddeutsche Zeitung. Ubijen je 26. srpnja 1991. na prilazu hrvatskom selu Jukinac pokraj Gline. Na vozilo jasno označeno natpisom „Press“ otvorena je vatra, ispaljeno je 7 snajperskih metaka i novinar je pogođen u trbuh te je iskrvario na putu do sisačke bolnice. Za smrt novinara odgovorni su pobunjeni Srbi pod vodstvom Dragana Vasiljkovića (tzv. Kapetan Dragan) koji je tada zapovijedao pobunjenicima na tom prostoru. Postoji svjedočanstvo:
„Audio-snimku na kojoj Dragan Vasiljković govori o tome kako je vodio napad na Glinu i okolicu u kojemu je ubijen moj suprug Egon Scotland, dao mi je japanski novinar HiroshiHaji’, nedavno je u jednom hrvatskom mediju ispričala Egonova udovica, Christiane Schloetzer, također novinarka.
Egon je bio prvi ubijeni novinar u Domovinskome ratu, a do 1995. godine poginut će ih dvadeset troje, od kojih osam stranaca.
Istraživanje o ubojstvu dvojice ruskih novinara proveo je Vladimir Mukusev, ruski novinar i sveučilišni profesor te objavio dvije knjige (prva “Crna mapa – priča jedne novinarske istrage” i “Ne pucajte, mi smo tvoja braća”). Novinari Viktor Nogina i Gennadyj Kurinoja ubijeni su 1. rujna 1991. u blizini Hrvatske Kostajnice. Vozili su se automobilom s diplomatskom oznakama tadašnjeg Sovjetskog saveza prema Petrinji. U selu Panjani pobunjeni Srbi su ih opljačkali i ubili vatrenim oružjem te spalili automobil i njihova tijela. Kasnije su ostatke njihovih tijela odnijeli u šumu nekoliko kilometara dalje.
Za ubojstvo su Srbi optužili hrvatske stranu, ali je „ruska Parlamentarna komisija s Mukusevim na čelu otkrila da su za ubojstvo krivi srpski pobunjenici. Nakon toga komisija je raspuštena jer se tadašnjoj ruskoj vlasti to saznanje nije nimalo svidjelo. Zbog toga su se ubijeni novinari, čiji ostaci nisu pronađeni, godinama vodili kao nestali.“
„Mukuseva otkrića prenijeli su ruski mediji, a ubijene je novinare ruski predsjednik Vladimir Putin posthumno odlikovao za “hrabrosti, žrtvu i borbu za istinu”.
Francuski novinar Pierreu Blanchetu poginuo je 19. rujna 1991. u Petrinji (Turkulinova ulica) kada je njegovo vozilo naletjelo na protutenkovsku minu.
Sjećanje španjolskog novinara (Globus 17. 11. 2017.):
Španjolski novinar Gervasio Sánchez bio je u Vukovaru do 23. rujna 1991. Na naslovnici dnevnihnovina Heraldo de Aragon 22. rujna 1991. osvanuo je naslov “Hrvatski Alamo” (njegov tekst poslan iz opkoljenoga Vukovara). Kasnije je kazao:
‘Sjećam se kako smo snimali Hrvate dok uništavaju tenkove, a onda je kolega ulovio 40 sekundi za vječnost’ “Vozač jednog vozila bio je pogođen u glavu iz snajpera. Njegovo tijelo preko volana… činilo se da spava. Izlazeći metak napravio je veliku štetu. Márquez je fokusirao svoju kameru otvarajući plan poput pravog maestra, šireći ga zatim na obližnje ostatke kuća. Ondje je ugledao desetak mrtvih tijela. I onda se smrznuo. Bilo je to 40 sekundi za televizijsku vječnost. Preuzimali smo veliki rizik da bismo izvještavali. Mislio sam da ću umrijeti ondje.”
Na pitanje (intervju 2017.): “Smatrate li da su vaši izvještaji i fotografije potaknuli međunarodnu zajednicu da reagira?” kazao je istinu:
“Ma kakvi! Mi novinari nismo ni u čemu uspjeli. Europska zajednica nije htjela reagirati. I ako je nekome mjesto u Haagu i drugim sudovima, onda je to Europska zajednica koja je dopustila da se nešto takvo dogodi u Europi. Ona je kriva jer nije zaustavila radikale. Kada sam bio mlad i kada sam ušao u Vukovar, mislio sam da mogu promijeniti svijet. Danas više nisam tako optimističan.”
“Tijekom boravka na Balkanu, tijekom četiri godine opsade Sarajeva, novinari iz čitavog svijeta kontinuirano su izvještavali dok su članovi Europske zajednice gledali u stranu dajući cinične, opskurne i lažne izjave. Nešto slično događa se danas s izbjeglicama, gledaju na drugu stranu dok ljudi umiru na Mediteranu. I onda vidiš kako tijekom godina te osobe postaju sve jače, ministri vanjskih poslova, predsjednici vlada…”
Gospodin Gervasio Sánchez kazao je istinu o svijetu u kojem živimo, kazao je istinu o lažnoj humanosti, o lažima i iskvarenosti međunarodne zajednice. Intervju tjedniku Globus 17. 11. 2017. Autor Miho Dobrašin:
POSLJEDNJI STRANI NOVINAR U VUKOVARU 1991.
‘Sjećam se kako smo snimali Hrvate dok uništavaju tenkove, a onda je kolega ulovio 40 sekundi za vječnost’
Foto: večernji list, arhiva Gervasia Sancheza
Zločini Armije BiH u općini Busovača (1992. – 1995.)
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u općina Busovača živjelo je 9.093 (48,20%) Hrvata, 44,80% Bošnjaka/Muslimana, 3,30% Srba i 3,80% ostalih. Nakon rata (1992. – 1995.) broj Bošnjaka/Muslimana se povećao, a broj Hrvata i Srba smanjio. Popis stanovništva iz 2013. godine pokazao je manji broj Hrvata za 2,42% (220 stanovnika).Tijekom rata Bošnjaci/Muslimani su željeli etnički očistiti prostor općine Busovača od Hrvata, u čemu su djelomično uspjeli.
Na početku rata kada su Srbi izvršili agresiju na Bosnu i Hercegovinu, Hrvati i Bošnjaci su zajedno organizirali obranu, ali sredinom 1992. godine Bošnjaci okreću oružje prema Hrvatima i počinju sukobi između Hrvata i Bošnjaka/Muslimana. Sredinom 1992. godine u Busovaču dolaze mudžahedini iz muslimanskih zemalja.
Tijekom muslimansko-hrvatskog rata u BiH (1992. – 1994.) u općini Busovača počinjen je ratni zločin; ubijeno je 116 Hrvata i Hrvatica (78 odraslih civila, 3 djeteta i 35 zarobljenih vojnika HVO-a). Protjerana je oko 2.500 pripadnika hrvatske nacionalnosti. Najveća stratišta Hrvata na području općine Busovača su: Kaćuni, Gusti Grab, Putiš, Pazići i Busovačke staje.
U knjizi Davora Marijana i suradnika navodi se podatak o 50 žrtava ratnog zločina.
Prema Istraživačko dokumentacijskom centru (Sarajevo) u Busovači su tijekom rata (1991. – 1995.) ukupno ubijene 204 osoba hrvatske nacionalnosti (30 civila i 174 vojnika).
Kronologija zločina
• Dana 13. lipnja 1992. godine muslimanske postrojbe upale su u srpska sela Katići i Predjeli te izvršili pljačku i paljenje kuća. Srbi su bili lojalni pa su predali HVO-u oružje koje su dobili od JNA. Stožer HVO-a poslao je vojne policajce da izvide što se događa. Muslimani su ubili jednog vojnog policajca, a trojicu ranili. HVO je uzvratio pa su poginula tri pripadnika muslimanskih postrojbi (Armije BiH), a nekoliko ih je ranjeno.
• U Busovači je 8. siječnja 1993. ubijen civil.
• Dana 23. siječnja 1993. godine sastali su se najviši predstavnici muslimanske vojne i političke vlasti Zenice i Busovača. Nakon toga započinju sukobi između HVO-a i tzv. Armije BiH. Pripadnici Armije BiH su 24. siječnja 1993. godine ubili u selu Kaćuni 4 vojnika HVO-a, a njihova zapovjednika ranili pa mučili i ubili. Istog dana su ubili i jednoga civila.
• U samoj Busovači, 24. siječnja 1993. godine, ubijen je jedan Hrvat civil i jedan vojni policajac HVO-a. Toga dana počinje oružani napad Armije BiH na busovačka sela Kaćuni, Turići, Gusti Grab, Bukovice, Radeljevići, Oselište, Brezovik, Bilalovac, Nezirovići i Bešice. U tom napadu ubijeno je sedam hrvatskih civila.
• Najžešći napad postrojbi Armije BiH na Busovaču dogodio se 25. siječnja 1993. godine. Oko 8.500 vojnika Armije BiH krenulo je iz pravca Zenice, Visokog, Kaknja i Fojnice na Busovaču. Grad je bio u okruženju i blokiran, ali je 1.400 vojnika HVO-a sve to izdržalo i obranilo grad od napada postrojbi Armije BiH.
• U selu Javor je 25. siječnja 1993. ubijen jedan civil, silovana je jedna starica (65 g.), opljačkane su i zapaljene hrvatske kuće.
• Dana 26. siječnja 1993. godine Muslimani su osvojili selo Gusti Grab (većinsko hrvatsko selo, više od 82% Hrvata) i počinili ratni zločin; ubili su 7 Hrvata (civili i pripadnici HVO-a). U mjestu Oselište 26. siječnja 1993. ubijen je jedan civil.
• U Gustom Grabu je 27. siječnja 1993. ubijen još jedan civil.
• U mjestu Bukovci 28. siječnja 1993. ubijen je civil, a u selu Prosje ubijen je pripadnik HVO-a.
• Na lokalitetu Busovačke staje 30 siječnja 1993. zarobljena su i ubijena 2 pripadnika HVO-a.
• U veljači 1993. Armija BiH zarobila je 7 pripadnika HVO-a i ubila ih.
• U mjestu Bukovica 27. veljače 1993. ubijen je jedan civil, a njegovu kćer i suprugu su zlostavljani.
• U Tisovači 4. travnja 1993. ubijeno je jedno dijete. Istog dana geleri granate usmrtili su dvije osobe.
• Dana 18. travnja 1993. geleri granate ubili su 2 civila.
• Dana 15. svibnja 1993. ubijen je jadan civil.
• U Bukovcima su 4. lipnja 1993. ubijene 2 osobe.
• Postrojbe Armije BiH spalile su 12. lipnja 1993. godine busovačko selo Šarići. Granatirana su sela Putićevo i Polje. U toj borbi poginula su tri vojnika HVO-a, pet civila je ranjeno, nanesena je velika materijalna šteta na obiteljskim kućama i gospodarskim zgradama. Istoga dana napadnuto je i selo Ravno (u općini Busovača) u kojemu su potpuno spaljene tri obiteljske hrvatske kuće.
• Armija BiH je 15. lipnja 1993. godine napala konvoj u Busovačkim stajama i ubila 18 osoba (14 civila i 4 vojnika HVO-a). Ranjeno je dvadesetak osoba. Neki izvori navode da su ubijene 22 osobe – 15 civila i 7 pripadnika HVO-a.
• Dana 20. srpnja 1993. snajperist je ubio jednog civila i jednog pripadnika HVO-a.
• U Donjem Polju snajperist je 30. kolovoza 1993. ubio djevojčicu.
• Od krhotina granate poginula su dva civila; jedan 13. rujna 1993., a drugi 20. rujna 1993.
• Armija BiH je 7. listopada 1993. ubila dijete.
• Topnička granata je 17. listopada 1993. ubila dijete.
• Snajperist je 5. studenoga 1993. ubio civila.
• Snajperskim hitcem usmrćena je žena, 15. studenoga 1993.
• U večernjim satima 7./8. prosinca 1993. tri vojnika Armije BiH upala su u kuću Luce Vuletić (u busovačkom selu Čep) i počinili gnjusni zločin silovanja; prvo su je premlatili pa nekoliko puta silovali. Glavu su joj razbili tupim predmetom, a nožem napravili rasjekotinu na glavi. Nju su pronašli susjedi u teškom stanju. Prebačena je u bolnicu u Zenici i tu su liječnici ustanovili da je silovana, da nosi više povreda po glavi i jednu rasjekotinu od noža. Od tih rana umrla je 10. prosinca 1993. godine u bolnici.
• Dana 2. siječnja 1994. ranjeno je od gelera granate 9 civila, 2 osobe su umrle nakon ranjavanja.
• U selu Oselište 27. veljače 1994. ubijen je civil.
Podaci o broju poginulih/ubijenih vojnika i civila na području općine Busovača tijekom rata (1992. – 1995.) nisu sigurno utvrđeni; kreće se od 204 osobe (174 vojnika i 30 civila – izvor: Svjetlo riječi) do 351 osoba (292 vojne osobe i 64 civilne osobe – izvor: Bosanska knjiga mrtvih).
Logor za Hrvate
U selu Kaćunima kod Busovače Muslimani su osnovali logor za uhićene Hrvate pod imenom “Silos”. Od siječnja 1993. do svibnja 1994. godine u logoru je bilo zatočeno oko 100 osoba. U njemu su se bošnjački policajci na razne načine iživljavali nad zatočenicima.
Etničko i vjersko čišćenje
• Pod kontrolom muslimanske armije bilo je oko 40 % općine Busovača. Taj prostor je u potpunosti očišćen od Hrvata. Protjerano je ili izbjeglo oko 2.500 Hrvata. U Kaćunima, Gustom Grabu, Oselištu i Nezirovcima hrvatske kuće i drugi objekti (745) opljačkani su, porušeni i spaljeni.
• Rimokatolička župa sv. Ante Padovanskog u Busovači nastala je 1840. godine odvajanjem od župe u Fojnici, u kojoj je i drevni franjevački samostan. Armija BiH je oštetila sakralne objekte: župnu crkvu sv. Ante Padovanskog, župni dvor, crkvu sv. Nikole Tavelića u Kaćunima i druge objekte. (Detaljnije u knjizi I. Mlivončića: Zločin s pečatom)
Imena počinitelja nisu nepoznata
Prema raspoloživoj dokumentaciji hrvatskih vlasti zna se tko je najodgovorniji za tolike zločine na području Busovače. Organizatori i naredbodavci su general Vehbija Karić, Refik Lendo, Enver Hadžihasanović, Derviš Sarajlić zvani Gico, Tahir Saračević Rašidov, Hajrudin Delić, Raif Rizvić, Adis Palalija Mujin, Selver Popalović, Vahid Tolj, Fikret Vreto, Mufid Rafalija, Hajrudin Selman Zihdijin. Podnesena je i kaznena prijava zbog osnovane sumnje da su počinili ratni zločin, ali pravosuđe nije procesuiralo zločince.
Foto: Večernji list