2. rujna
• 1991. JNA je napala Petrinju iz svoga tenkovskog garnizona pod zapovjedništvom potpukovnika Slobodana Tarbuka.
• 1991. Srpske postrojbe (četnici i JNA) okupirale su Berak, Bokšić, Oriolik i Grabovo te Mikluševce, Tompojevce i Čakovce.
• 1991. Iako je potpisano primirje u Beogradu, pobunjeni Srbi i JNA nastavili su napadati (od 2 do 5. 9.) na Petrinju, Sisak, Gospić, Perušić, Otočac, Okučane, Vukovar.
• 1991. Hrvatske snage uspostavile su crtu obrane Siska u selu Mošćenici.
• 1991. Vlada Republike Hrvatske započela s mobilizacijom.
Velikosrpski ratni zločin u Berku
Mjesto Berak nalazi se u Srijemu i ima danas oko 350 stanovnika. 1991. godine agresor je ubio 45 osoba, a 11 ih se vodi kao nestali. U Berku je 1991. živjelo 60% Hrvata i 40% Srba. Ti Srbi doseljeni su na imanja i kuće protjeranih Nijemaca u genocidu koji je proveo Tito nad 500.000 Nijemaca u Jugoslaviji. Naime, prije stvaranja Jugoslavije, oko 60% stanovništva Berka bili su Nijemci, oko 20% Hrvati, a oko 20% Mađari.
Za početak agonije Berka uzima se 2. rujna 1991. kada su srpsko-crnogorski osvajači ubili 5 Berčana, a druge odveli u logore u kojima su mnogi ubijeni. Mnogo Berčana pronađeno je u masovnim grobnicama, a mnogi se i 30 godina poslije vode kao nestale osobe. Od 2. rujna pa tijekom idućih tjedana i mjeseci velikosrpski su agresori ubijali, silovali, zarobljavali i maltretirali nedužne ljude samo zato što su bili Hrvati (rimokatolici i grkokatolici). Mnogi su odvedeni iz logora u Berku tijekom listopada 1991. i još danas se vode kao nestali.
Počinitelji zločina su četnici, domaći iz Slavonije i uvezeni iz Srbije, koji su danas rehabilitirani u Srbiji kao antifašisti i nacionalni junaci. Mještane Berka ubijali su na ulici, po kućama, bacali u bunare te mučili u logoru koji je uspostavljen nakon okupacije sela. Za vrijeme okupacije Hrvatskoga Podunavlja mjesnu crkvu Mučeništva sv. Ivana Krstitelja velikosrpski agresori pretvorili su u diskoteku za zabavu i opijanje koju je vodio jedan od pripadnika zloglasnih Škorpiona.
Ukupno je za vrijeme Domovinskoga rata ubijeno 56 Berčana Hrvata. Ratni zločin počinili su domaći Srbi i crnogorski četnici (prema svjedočenjima preživjelih). Od listopada 1991. godine bilo je zatočeno 96 Berčana od strane Srba. U zatočeništvu su proveli tri i pol mjeseca, a 56 ih se nije živo vratilo iz zatočeništva. Brojne žene su bile silovane. Žrtve su nađene na više lokacija: na groblju Berak 25. ožujka 1998., u masovnim grobnicama u Šarvizu 7. lipnja 1999., u bunaru 10. lipnja 1999., u Negoslavcima iza pruge 7. srpnja 1999. te u ritu pored Negoslavaca 28. studenoga 2003. godine.
Nekažnjeni zločin
Optužnica prepuna gnjusnih detalja iznosi kako su Mihajlo Eror, Petar Gunj, te Miloš i Mirko Vorkapić 17. prosinca 1991. godine, iz pištolja ubili Ljubicu Gavranović, Tunicu Garvanović i Anu Magić, te mrtva tijela na najbrutalnii način isjekli na komade i bacili u bunar Mate Juratovca, a potom u bunar bacili bombu. Mihajlo Eror i Đorđe Vuletić su u podrumu kuće Mate Mitrovića zlostavljali i mučili Rozaliju Balaž na način da joj je štakor izjedao lice i poslije toga je odveli u nepoznatom smjeru, nakon čega joj se gubi svaki trag. Ime nesretne Rozalije jedno od onih na popisu nestalih… Miloš i Mirko Vorkapić su zaklali Anu Penavić, Milorad Momić i Mirko Čandžija su ubili Zlatka Mitrovića na način da su ga motornom pilom rasjekli, što je morao gledati njegov otac, a potom ubili i njega. I tako u nedogled…
Sama činjenica da su zločinci nakon dizanja optužnice bili u bijegu ili pak puštani da se brane sa slobode, ide u prilog tezi kako pokolj u Berku nikada nije shvaćen „za ozbiljno” iako u sebi sadrži apsolutno sve elemente etničkog čišćenja, pa i genocidne namjere. Najbolji primjer šlampavosti i nezainteresiranosti hrvatskog pravosuđa za zločine u Berku, može se vidjeti na primjeru Milorada Momića.
Riječ je o bivšem Škorpionu koji je širu “slavu” stekao ubijanjem šestorice mladih, srebrničkih Bošnjaka. Stravičan video zapis hladnokrvnih Škorpiona koji je svojom brutalnošću šokirao cijeli svijet, za sada je presudio samo nekima. Momić, koji se jasno vidi na jezivom zapisu smrti, “prijemni ispit” je polagao upravo ubijanjem u selu Berak za koji je, zamislite, dobio tri godine robije! Škorpion kojeg Hrvatska voli, moglo bi se tako reći. Momića je sud u Vukovaru proglasio krivim jer je s desetak drugih pripadnika bivše Teritorijalne obrane u Oroliku, nedaleko od Vinkovaca, 2. 10.1991. fizički zlostavljao Stanka Penavića iz Berka, koji je zarobljen sa skupinom branitelja tog sela. Nakon uložene žalbe, Vrhovni sud je u ožujku 2014. godine zbog “bitne povrede” kaznenog postupka poništio presudu i Momić je pušten iz pritvora! Međutim, ne zadugo… Ponovno je uhićen 25. 08. iste godine i to samo zahvaljujući istrazi u vezi s ratnim zločinom ubojstva šestorice Bošnjaka iz Srebrenice za koje je dobio 15 godina zatvora.
Vijeće za ratne zločine Županijskoga suda u Vukovaru dana 21. prosinca 2013. godine proglasilo je opt. Momića krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od tri godine.
Dana 11. ožujka 2014. godine održana je sjednica Žalbenoga vijeća Vrhovnoga suda Republike Hrvatske. Prvostupanjska presuda Vijeća za ratne zločine Županijskoga suda u Vukovaru je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno raspravljanje.
Malta ga isporučila, hrvatski sud oslobodio…
Eror je pritvoren u proljeće 2014. nakon što je za njime izdan europski uhidbeni nalog. Hrvatska je tražila njegovo izručenje s Malte zbog optužbi da je bio povezan s nestankom najmanje 17 ljudi u Berku. Teretilo ga se da je u to vrijeme sudjelovao u mučenju, ubijanju i protjerivanju hrvatskoga stanovništva. Na suđenju je kazao kako jest potpisivao dokumente kao zapovjednik štaba Teritorijalne obrane te da je o prisilnom raseljavanju iz Berka tek nešto načuo.
U rujnu 2014. Gojko Eror oslobođen je od optužbe za ratne zločine u Berku. Eror je 11 godina živio na Malti, koja ga je na temelju europskog uhidbenog naloga i izručila Hrvatskoj, a on je tijekom ekstradicijskog postupka pristao na izručenje. Na njega je primijenjen Zakon o oprostu.
Navodno nije bilo dokaza pa je tužiteljstvo prekvalificiralo optužnicu te ga optužilo za oružanu pobunu. Sud je na njega primijenio Zakon o oprostu!
Za zločine u Berku još nitko nije odgovarao!
Izvori: Petar Horvatić – narod.hr; Snježana Vučković
Borbe za Petrinju, 2. – 21. rujna 1991.
Slika 1. Spomen-obilježje pokraj Petrinje
Dana 2. rujna 1991. Petrinju je napao tenkovski garnizon JNA pod zapovjedništvom potpukovnika Slobodana Tarbuka. Iz vojarne su na ulice Petrinje izvedeni tenkovi i oklopna vozila koja su izvršila veliko razaranje grada.
„Tenkovskim projektilima razarani su dječji vrtić, crkva sv. Lovre, srednjoškolski centar, općinski sud, zgrada Općine, nekoliko privrednih objekata među kojima radionica “Slavijatransa”, silos hrane “Gavrilovića”, tvornica obuće, zgrada bolnice te više stambenih i stambeno-poslovnih zgrada. U sisačku bolnicu dovezeno je 11 civila i trojica pripadnika ZNG-a; poginuli su Nikola Lokner i Stjepan Bučar.“
• 16. rujna 1991. agresor je zarobio 17 hrvatskih branitelja i mučki ih ubio. Toga dana nastala su velika razaranja stambenih i industrijskih objekata u Petrinji („Gavrilović“, „Finel“).
• 18. rujna 1991. izvršen je jaki minobacački napad na Petrinju iz vojarne JNA. Toga dana su hrvatski branitelji srušili dva zrakoplova nad Petrinjom.
• 19. rujna 1991. poginuo je novinar Pierre Blancket (od eksplozije), a teško ranjen Patrick Giganti.
• 21. rujna 1991. dogodio se najžešći napad na Petrinju. Oko 18:30 sati agresor je o kupirao Petrinju nakon povlačenja branitelja.
„U napadima 16. i 21. rujna stradalo je mnogo hrvatskih civila. Poginuli su pokapani na grobljima “Sv. Benedikt” i “Sv. Nikola”, a mnogi i u dvorištima i vrtovima na licu mjesta gdje su pronađeni te se smatra da su ondje pokopani vlasnici tih kuća ili stanari. Uz to sačinjena je i zajednička grobnica koja se zvala “Ekonomija” i bila je u krugu kasarne “Vasilj Gaćeša”. Mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana, a počeli su iza posljednjeg napada 21. rujna 1991. godine. Poslove pokapanja nastavila je civilna zaštita. Većina ubijenih civili su srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Iz pregledanih materijala pokazalo se da je u napadu od 21. srpnja ubijeno preko stotinu građana Petrinje.“
Srbi su prije okupacije Petrinje okupirali Glinu, Topusko i Hrvatsku Kostajnicu i postigli svoj cilj na Banovini. Slijedio je napad na Karlovac i napadi širom Hrvatske u listopadu 1991. godine. Velikosrbi su zauzeli Hrvatsku Dubicu i sva hrvatska sela uokolo.
„Nakon što su popisani svi prognanici koji su zbog okupacije 1991. morali napustiti Petrinju i svoje domove, došlo se do ove brojke: 10.535 građana, od kojih 9.352 Hrvata, 215 Muslimana, 790 Srba i 178 ostalih. Petrinja je za vrijeme borba za grad i okupacije Petrinje pretrpjela velike štete na gospodarskim objektima. Oštećeno je i uništeno više od 3.350 stambenih objekata, od čega je potpuno porušeno i popaljeno, da nije bilo nikakve mogućnosti popravka, 1.579 stanova i kuća. Zbog toga je većina povratnika ostala bez ikakve imovine kojom bi mogli nastaviti život. Tijekom velikosrpske okupacije u Petrinji je ubijeno više od 300 civila, Hrvata. Ubijeni Hrvati uglavnom su bile starije osobe koje su ostale jer su znale da oni nisu nikome ništa nažao učinili. Prognanim Petrinjcima nikad nije moglo biti shvatljivo kako su se sva ta zla i ubojstva u Petrinji dogodila pred očima više od osam tisuća Srba, koji su ostali u Petrinji poslije odlaska prognanika. Mnogi od tih Srba što su ostali, s oružjem u ruci samo su mirno gledali kako u plamenu nestaju kuće njihovih susjeda, s kojima su gotovo pola stoljeća složno živjeli.“
Pripadnici specijalne jedinice milicije tzv. SAO Krajine ubili su cijelu obitelj Kozbašić u njihovu domu u Petrinji, 4. – 5. studenoga 1991.. (Milana (39. g.), suprugu Gordanu (37 g.) (srpske nacionalnosti) te djecu Alena (8. g.) i Tamaru (13 g.). Milan Kozbašić je do izbijanja rata imao gostionicu u Petrinji. Njegova supruga Gordana radila je kao medicinska sestra u lokalnom Domu zdravlja. Navodno je neposredno prije ubojstva gospodin Kozbašić odbio prihvatiti poziv za mobilizaciju u okupiranoj Petrinji. Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na petrinjskom području zabilježen je između rujna i prosinca 1991. godine. Zločini su nastavljeni sve do lipnja 1992., kada je u samom gradu Petrinji ubijeno ili nestalo više čitavih obitelji i supružnika, zatečenih u svojim kućama, poput obitelji Kozbašić.
Od početka rujna pa sve do pada grada vodile su se snažne borbe malobrojnih i slabo naoružanih branitelja Petrinje s JNA i mjesnim četnicima iz Petrinje i okolnih pravoslavnih sela. Dana 16. rujna potpukovnik Tarbuk naredio je masakr. Kod Vile Gavrilović, nekadašnjeg luksuznog ugostiteljskog objekta, dogodio se stravični zločin: Srbi iz Petrinje i okolice zarobili su 23 hrvatska vojnika i policajca, branitelja Petrinje te njih 17 strijeljali. Već 18. rujna malobrojni branitelji branili su posljednje dijelove grada u povlačenju u Petrinji, a pod jakom vatrom 21. rujna u 18:30 pao je stari hrvatski grad Petrinja u ruke okupacijske JNA i paravojnih postrojbi hrvatskih Srba.
Za ubojstvo obitelji Cindrić u Petrinji u odsutnosti je osuđen Dragan Perenčević na 15 godina zatvora, a Slobodan Mutić je oslobođen optužbe. Perenčević je u istom postupku pod točkom dva proglašen krivim da je 22. na 23. prosinca 1991. ušao u kuću Ivana Križevića u Petrinji, gdje je iz vatrenog oružja usmrtio Ivana, Anu i Damira Križevića.
U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili JNA i domaći četnici ubijeno je 598 ljudi. Srpska vojska, u kojoj je bio veliki broj Srba s Banovine, počinila je brojne zločine u Petrinji i okolici. O dimenzijama zločina u Petrinji govore podatci da je ubijeno oko 350 civila Petrinjaca i više od 250 branitelja Petrinje. Na području grada nalazi se nekoliko masovnih grobnica.
Primjer bestijalnog ubojstva: Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro od teških ozljeda i krvarenja.
Nitko nije odgovarao za počinjene zločine!
Film Gorana Brebrića: Petrinja, Banovina – Zločin bez kazne