2. listopada
• 1991. Od 2. do 4. listopada 1991. godine u žestokim borbama za Vukovar hrvatski su branitelji uništili elitne srpske postrojbe (i 115 tenkova i oklopnjaka) te više od deset tisuća neprijateljskih vojnika izbacili iz stroja.
• 1991. Na Lipovoj glavici skupina niških specijalaca ubila 7 Ličana, dva dana poslije na Marinu brdu ubijene još tri osobe.
Krvave borbe za Bogdanovce/Vukovar
Nakon 87 dana krvavog otpora okupator je zauzeo razrušeni Vukovar, a planirao ga je zauzeti za 7 dana. Grad su branili pripadnici Zbora narodne garde, policija, dragovoljci HOS-a i drugi dragovoljci. 25. rujna 1991. formirana je 204. vukovarska brigada. Zapovjednici obrane Vukovara bili su Mile Dedaković – Jastreb, Branko Borković – Mladi Jastreb i Blago Zadro. Hosovci su dali velik doprinos obrani grada Vukovara boreći se na Sajmištu i u Bogdanovcima. Obrana Bogdanovaca je 43 dana izdržala silne napade agresora. Pripadnici HOS-a, njih 58, su došli braniti Vukovar 28. rujna 1991. godine. Iz Vukovara je bio upućen poziv da se pošalju ljudi koji će braniti grad, slijedom tog poziva je postrojba HOS-a upućena u Vukovar. U obrani Vukovara poginulo je 28 pripadnika HOS-a. Postrojba HOS-a je bila legalna postrojba koja je bila pod zapovjedništvom obrane grada Vukovara.
Bogdanovci su bili jako važni za obranu Vukovara i zbog jakog otpora agresoru su postali simbol otpora. Tijekom opsade Vukovara jedina veza grada Vukovara sa svijetom bio je tzv. kukuruzni put koji je prolazio Bogdanovcima, Marincima i Nuštrom pa prema Vinkovcima. Od 25. kolovoza 1991. pa sve do 1. listopada 1991. godine se koristio tzv. kukuruzni put za pristup Vukovaru. Taj poljski put je bio dug oko 3 kilometra, popularno su ga nazvali „Luisiana“. Kukuruzni put su do 17. rujna 1991. godine čuvali branitelji (2. bojna 3. brigade ZNG -satnije “Daltoni” i “Kmeri”, te pripadnici 3 brigade). Glavni razlog gubitka kukuruznog puta bili su neuspjeli konvoji koje je JNA iskoristila za napade na djelove puta. Kukuruzni put su stalno napadali JNA i četnici. U obrani kukuruznog puta poginulo je 78 osoba.
U proljeće 1991. g. stanovnici Bogdanovaca postavljaju straže zbog zaštite od četnika. Dana 5. svibnja 1991. g. su stanovnici Bogdanovaca, u selu, zaustavili tenkove JNA.
Obrana Bogdanovaca je imala organizacijskih poteškoća pa je zapovijedanje obranom preuzeo zapovjednik postrojbe HOS-a Damir Radnić s ovlastima zapovjednika obrane Vukovara, Mile Dedakovića. Bogdanovce je branilo oko 200 branitelja.
HOS-ovci su u Bogdanovce došli 28. rujna 1991. godine. Damir Radnić je organizirao obranu Bogdanovaca: ZNG je preuzela čuvanje puta prema Vukovaru, HOS prema Marincima, MUP Županja put prema Petrovcima, a MUP Vinkovci put prema Bršadinu.
Bogdanovci su žestoko granatirani 1. listopada 1991. godine a žestoki tenkovsko-pješaki napad je izveden dan poslije, 2. listopada 1991. godine. Sinkronizirani napad je izvela 211. oklopna brigada uz potporu Srpske dobrovoljačke garde, Arkanovih „Tigrova“. U selo je ušlo 10-ak tenkova i 10-ak transportera. Pripadnik HOS-a Žarko Manjkas-Crvenkapa lakoćom je uništio prvi tenk na koji je usmjerio projektil. Branitelji su toga dana uništili 2 tenka T-84, 2 borbena vozila i 4 tenka T-55. Agresor se povukao a Bogdanovci su postali sinonim žestokog otpora. Neprijateljska propaganda je objavila vijest da Bogdanovce brani 4.000 teško naoružanih crnokošuljaša a Bogdanovce je branilo 200 branitelja koji su oskudjevali u naoružanju i streljivu. Branitelji Bogdanovaca su pružali otpor 43 dana, sve do 10. studenoga 1991. godine kada je selo napadnuto s više strana s velikim brojem tenkova i pješaka. Zbog nedostatka protuoklopnih sredstava te nedostatka ljudstva branitelji su se morali povući.
Do pada Bogdanovaca, hrvatske snage uništile su 50-ak oklopnjaka i onesposobile 1.000 neprijateljskih vojnika. Od prvog listopada do 10. studenoga 1991. poginulo je 38 gardista, policajaca i civila, a 61 osoba se još smatra nestalom.
Nakon pada Bogdanovaca uslijedio je proboj u kojemu su mnogi izgubili život. Ukupno je stradalo 130 branitelja i civila u borbi za Bogdanovce.
Dio HOS-ovaca se izvlačio iz Bogdanovaca prema Nuštru, slijedili su rijeku Vuku i stradali u minskom polju. U minskom polju je poginuo i heroj Žarko Manjkas – Crvenkapa. Potresna je priča o HOS-ovoj štafeti smrti i kalvariji Ivice Jurčana koji je teško ranjen, nepokretan, nakon 11 dana završio u neprijateljskim rukama gdje je prošao fizičku i psihičku torturu. Na sreću uspio je sve preživjeti, amputirane su mu obje potkoljenice.
Foto: Damir Radnić, Viktorin Jurić i Darko Derganc, arhiva.croatia.ch