18. studenoga
• 1991. JA i pobunjeni Srbi skršili otpor hrvatskih branitelja u Vukovaru. Poslije 87 dana neprekidnih napada prestao je junački otpor srušenog Vukovara
• 1991. Pokolj u Škabrnji izveli su pobunjeni Srbi uz pomoć JNA. Ubili su 43 osobe (civile) u Škabrnji. Ukupno su u Škabrnji tijekom Domovinskog rata ubijene 84 osobe hrvatske nacionalnosti, 26 branitelja i 58 civila.
Heroji obrane Vukovara 1991.
Slika 1. Ivan Anđelić (heroj obrane Vukovara) (mj)
Dan sjećanja na žrtvu Vukovara u Domovinskome ratu
U spomen na 18. studenog 1991. Hrvatski sabor je 1999. godine donio Odluku o proglašenju dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991., kako bi se dostojanstveno i primjereno toga datuma odavala počast svim sudionicima obrane grada Vukovara, simbola hrvatske slobode.
Slika 2. Spomen-dom vukovarskim braniteljima (mj)
Nakon prvih višestranačkih izbora u Sloveniji (8. travnja 1990.) i u Hrvatskoj (22. travnja 1990.) Srbi su započeli s pripremama za ostvarenje mnogo prije napravljenog plana stvaranje Velike Srbije (svi Srbi u jednoj državi) te su pobunili Srbe u Hrvatskoj s ciljem rušenja legalno izabrane vlasti i nametanja srpske diktature. Na području istočne Slavonije Srbi su činili većinu u pojedinim naseljima koja su okruživala Vukovar (Borovo Selo, Trpinja, Vera, Bobota, Bršadin i Negoslavci) pa su se organizirano pobunili protiv hrvatske vlasti. Pobuna je eskalirala nakon što je Republika Hrvatska proglasila razdruživanje od SFR Jugoslavije (25. lipnja 1991. godine). Nakon proglašenja državnosti RH organiziraju se srpske paravojne postrojbe uz pomoć vlasti u Srbiji i JNA. Srpski teroristi dobivaju sve od srpske policije i od JNA te izvode terorističke akcije, zastrašivanje i protjerivanje Hrvata iz njihovih domova.
Budući da je bilo jasno da se sprema pobuna i agresija Srba, u lipnju 1991. godine osnovane su baze ZNG-a za obuku na Principovcu kod Iloka, Opatovcu i Novim Čakovcima. Obuku su vodili Ante Roso i Miljenko Filipović. Baza za obuku u novim Čakovcima uništena je u zračnom napadu 22. srpnja 1991. godine, a baza u Principovcu uništena je 27. srpnja 1991. godine.
Bitka za Vukovar odvijala se u tri faze:
Prva, pripremna faza, od prvih višestranačkih izbora (22. travnja 1990.) do 2. svibnja 1991. godine (ubojstvo hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu). Beograd je poticao pobunu Srba, policija je dijelila oružje Srbima i započela je oružana pobuna koju je JNA podržala. Nakon ubojstva hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu JNA se otvoreno stavila na stranu pobunjenika.
Druga faza trajala je od 2. svibnja do 24. kolovoza 1991. godine. Skupština općine Vukovar, u kojoj su većinu činili Srbi, odbila je prihvatiti novi ustav Hrvatske kojim se Republika Hrvatska proglašava neovisnom i suverenom državom. U vukovarskom prigradskom naselju Borovo Selo stvorena je baza srpskih terorista (paravojnih formacija pod komandom JNA). I u drugim mjestima oko Vukovara, gdje su Srbi bili većina, stvorene su organizirane pobunjeničke skupine koje nisu priznavale hrvatsku vlast. Pobunjenici su progonili Hrvate, blokirali promet barikadama i naoružanim seoskim stražama te pucali po hrvatskim selima. U tim okolnostima pojedine se mjesne zajednice u gradu Vukovaru počinju organizirati zbog samoobrane (Borovo Naselje, Mitnica, Sajmište, Lužac). Obrana Vukovara temeljila se na policijskim snagama. Početkom kolovoza zapovjednik Policijske uprave Vukovar bio je Stipe Pole.
Značajan doprinos u pripremi obrane Vukovara imao je Tomislav Merčep, sekretar Općinskog sekretarijata za narodnu obranu i predsjednik HDZ-a u Bogdanovcima. Merčep je pomoću pripadnika vinkovačke i zagrebačke postrojbe Zbora narodne garde istjerao ubačene četnike iz Vukovara 4. srpnja 1991. godine i preuzeo Općinski sekretarijat za narodnu obranu te organizirao obranu do svoje smjene. Svjedočanstvo Ivana Anđelića – Doktora, jednog od zapovjednika obrane Sajmišta:
„Obranu Vukovara je postavio Tomislav Merčep, tada šef HDZ-a. Bez njega ne bi bilo ničega. On je naoružavao legalno i ilegalno svoje ljude. Merčep je radio u tvornici Borovo koja je imala 20.000 zaposlenih. Zbog njegova karaktera i poštenja, i Srbi su došli u našu Gardu, jer su ga poznavali i znali kakav je. Bili su i njegovi tjelohranitelji. Merčep je stvorio temelje za veliku tvrđavu, a drugi su se hvalili gotovom djetetu biti tata. Kako je on postavio obranu, tako je sve ostalo…“
Treća faza bitke za Vukovar započinje 24. kolovoza 1991. godine kada je počela otvorena agresija JNA na grad koja je završila slomom obrane grada 20. studenoga 1991. godine. Do 24. kolovoza 1991. godine poginulo je 50 osoba.
Bitka za Vukovar 1991. godine bila je bitka za Hrvatsku.
Krizni štab općine Vukovar koordinirao je pripremu obrane. Na čelu štaba bio je Vladin povjerenik Marin Vidić Bili.
Do dolaska Mile Dedakovića – Jastreba u Vukovar svaki mjesni kotar je imala svoga zapovjednika, a zapovjednik Zbora narodne garde u Vukovaru bio je Ivica Arbanas, načelnik Policijske uprave bio je Stipe Pole, na čelu Sekretarijata narodne obrane bio je Danijel Rehak, a za civilnu zaštitu bio je zadužen Ferenc Kovač.
Mile Dedaković –Jastreb i Branko Borković – Mladi Jastreb došli su u Vukovar krajem kolovoza (30. kolovoza 1991.) i objedinili obranu grada pod jedinstvenim zapovjedništvom. Do 30. kolovoza 1991. godine, JNA je izgubila 10 tenkova i 2 zrakoplova. Obrana je bila organizirana na razini mjesnih kotareva (Borovo Naselje, Mitnica, Sajmište, Lužac); u kotarevima su djelovale borbene skupine koje su imale svoje zapovjednike i oni su branili određene dijelove kotara (grada). Od 30. kolovoza djelovalo je jedinstveno Zapovjedništvo obrane grada na čelu s Milom Dedakovićem – Jastrebom (bivši potpukovnik JNA) do 12. listopada 1991. godine kada je Mile Dedaković – Jastreb otišao iz Vukovara. Mile Dedaković – Jastreb preuzima Zapovjedništvo u Vinkovcima (Zapovjednik Operativne grupe za teritorij općina Vukovar, Vinkovci i Županja), a Zapovjedništvo obrane grada preuzima Branko Borković – Mladi Jastreb (bivši kapetan JNA). Branko Borković – Mladi Jastreb bio je zapovjednik obrane grada od 12. (imenovanje 16.) listopada do sloma obrane 17. studenog 1991. godine.
JNA je planirala okupirati Vukovar za jedan dan pa je grad napala (potpomognuta paravojnim srpskim i četničkim postrojbama) iz svih pravaca 24. kolovoza 1991. godine. Drugi plan je bio osvajanje Vukovara za sedam dana; napad je počeo 14. rujna 1991. godine, ali se to nije dogodilo. Branitelji su grad branili 87 dana, neprijatelju su nanijeli velike gubitke u ljudstvu i tehnici. Grad Vukovar je nakon 87 dana herojske obrane okupiran 18. – 20. studenoga 1991. godine. Grad je tijekom agresije branilo 1.800 do 2.000 branitelja u gradu i nekoliko tisuća (ukupno oko 6.700 branitelja) u istočnoslavonskim mjestima (Berak, Slakovci, Tovarnik, Ilača, Svinjarevci, Stari i Novi Jankovci, Tordinci, Marinci, Cerići, Nuštar, Bogdanovci). Kada je slomljena obrana grada, u gradu je bilo oko 750 branitelja (450 u Vukovaru i 300 u Borovu Naselju). Grad su branili policajci, vojnici i dragovoljci iz svih dijelova Hrvatske, Hrvati iz BiH i dijaspore te dragovoljci iz drugih država.
Otvorena agresija na Vukovar započinje 24. kolovoza 1991. godine. Prvi veliki opći napad bio je 14. rujna 1991. godine. JNA je potpomognuta paravojnim srpskim postrojbama napala grad iz svih pravaca. Napad je zaustavljen uz velike gubitke agresora u tehnici i ljudstvu. Agresor je stalno napadao crte obrane grada i povremeno izvodio jače opće napade na sve crte obrane, sve do sloma obrane grada.
Dana 25. rujna 1991. godine formirana je 204. vukovarska brigada. Grad su branile skupine branitelja koje su imale zaduženje da brane jedan dio grada i imali su svoga zapovjednika. Obranom Borova Naselja zapovijedao je Blago Zadro; njegovi zamjenici bili su Marko Babić i Ivo Kovačić (zadnji zapovjednik); Trokatnicu su branili Tigrovi, zapovjednik Ante Vrban, nakon pogibije Nedjeljko Husnjak (poginuo u minskom polju); obranu Mitnice su vodili Zdravko Komšić, Ivan Šoljić, Matija Mandić i Pilip Karaula (zadnji zapovjednik); Sajmište je bilo najteže braniti zbog pješačkih borbi prsa u prsa. Pješadija agresora bila je potpomognuta minobacačima, tenkovima i transporterima. Na Sajmištu je poginulo mnogo branitelja te zapovjednici obrane: Petar Kačić – Bojler, Velimir Đerek – Sokol, Ivan Poljak – Sokol; zadnji zapovjednici obrane Sajmišta bili su Josip Tomašić – Osa, Nikica Burić – Samoborac, Berislav Babić, Ivan Anđelić –Doktor; na Drvenoj Pijaci zapovjednici su bili HOS-ovci Robert Šilić – Rora, zatim Zvonko Ćurković; silose (Vukovar i Đergej) branili SU Tigrovi pod zapovjedništvom Joze Nemeca; Bogdanovce su branili pripadnici više postrojbi, zapovjednik je bio Ivan Matković – Lasta do kraja rujna 1991. g kada je zapovjedništvo obrane preuzeo Vinko Žanić; HOS-ovom skupinom zapovijedao je Zdravko Špalja – Papundek, zatim Damir Radnić. Obranu Lušca vodio je Stjepan Vidaković, Ivan Čurić. Zapovjednik na Budžaku bio je Dragan Dragojević – Pop i Ivan Katić; Lužac se branio na više punktova, a zapovjednik obrane Lušca (više punktova) bio je Nikola Toth-Feniks (svaka skupina branitelja imala je svoga lokalnog zapovjednika); Kukuruzni put su osiguravali pripadnici više postrojbi; vodiči kroz put bili su suradnici Nikole Totha – Feniksa (vidi dalje), a jedan od zapovjednika bio je Jurica Tolj.
Vukovar su branili pripadnici hrvatske policije i Zbora Narodne Garde (ZNG-a) odnosno Hrvatske vojske. U obrani Vukovara značajan doprinos dali su dragovoljci HOS-a te dragovoljci iz svih krajeva Hrvatske, posebno iz Đakova, Vinkovaca, Županje, Našica, Čakovca, Zagreba, Dalmacije… Vukovar su također branili dragovoljci iz Bosne i Hercegovine i drugih zemalja (Hrvati i pripadnici drugih naroda). Dragovoljci su bili pod zapovjedništvom lokalnih zapovjednika u mjesnim kotarevima, a svi zajedno bili su pod Zapovjedništvom obrane grada.
Vukovar se branio u Marincima (okupirani 1. listopada 1991.), Cerićima (okupirani 2. listopada 1991.), Tordincima (okupirani 25. listopada 1991., Nuštru (razrušen, ali ga agresor nije uspio okupirati), Bogdanovcima (okupacija 10. studenoga 1991.). Kako je agresor okupirao neko od navedenih mjesta, tako se stezao obruč oko Vukovara koji se našao u okruženju, a kasnije u potpunom okruženju zadnjih mjeseca dana prije sloma obrane. Nakon razaranja i okupacije Bogdanovaca Vukovar je bio u potpunom okruženju. Za opskrbu grada Vukovara koristio se „Kukuruzni put“ („Put spasa“) od 24. kolovoza 1991. godine, kada je JNA blokirala vukovarsku obilaznicu, do sredine studenoga 1991. godine. U obrani „Kukuruznog puta“ poginulo je 78 branitelja.
Svi koji su ostali braniti Vukovar u okruženju su heroji. Kukavice su Vukovar napustile prije početka agresije na grad ili tijekom agresije. Svaki obrambeni punkt imao je svoje heroje koji su se odlikovali velikom hrabrošću i koji su doprinijeli obrani dijela grada. Mnogo je junaja branilo Vukovar o čemu postoje mnogobrojna svjedočanstva, ali i onih herojskih čina o kojima ne znamo jer nema svjedoka da ispričaju njihovu priču. Ovdje će biti spomenuti samo neki, oni koje su suborci obrane grada istaknuli, ali time se ne želi umanjiti doprinos branitelja koji ovdje nisu spomenuti (spomenuti su u knjigama i svjedočanstvima suboraca).
Policijske uprave Osijek, Vukovar i Vinkovci imale su 3393 naoružana policajca. U obrani Vukovara sudjelovao je 1121 policajac iz drugih krajeva Hrvatske, najviše iz Varaždina i Čakovca.
Prema podatcima 204. vukovarske brigade poginulo je i nestalo 879, a ranjeno 777 branitelja, pripadnika brigade.
Prvi pripadnici Tigrova došli su braniti Vukovar (Borovo Naselje – trokatnica i Silosi – Vukovar i Đergaj) 7./8. kolovoza 1991. godine (42 pripadnika); zadnja skupina od 25 Tigrova ušla je u Vukovar 30. rujna 1991. godine i branila Sajmište. Tigrovi su imali interventni vod koji je odlazio na mjesta gdje je trebala pomoć. Od 42 Tigra 12 ih je poginulo u Vukovaru.
Silose je branilo 19 Tigrova. Zapovjednik je bio Josip Nemec. Tigrovi su također branili Sajmište. Dvojica su poginula, a dvojica su ubijena na Ovčari. Svi su bili ranjeni.
Od 67 Našičana dragovoljaca 18 je poginulo, 28 je bilo zarobljeno, a 21 je izišao u proboju.
HOS-ovci su došli u Vukovar 27. rujna 1991. i branili Sajmište (Drvena pijaca) i Bogdanovce. Od 58 HOS-ovaca 25 ih je poginulo u obrani Vukovara i Bogdanovaca. Od 14 HOS-ovaca u Bogdanovcima ih je poginulo šest. Oni koji su preživjeli, svi su bili teže ili lakše ranjeni.
Kada je agresor vršio silovite udare na nekoj od crta obrane (više nego na drugim mjestima), s ciljem ulaska u grad, branitelji su odlazili na ispomoć i tako održavali crtu obrane grada. Za ispomoć su bili formirane skupine: Žuti mravi, Pustinjski štakori, Turbo vod, Ambrusi i Interventni vod Tigrova. Žuti mravi, Pustinjski štakori i Turbo vod bili su posebne skupine koje su dolazile gdje je bilo najteže; posebno su bili izvježbani za uništavanje oklopa protuoklopnim sredstvima. Pokazali su izuzetnu hrabrost i većina ih je poginula na bojišnici.
Junaci Trpinjske ceste koji su uništavali neprijateljska oklopna sredstva (Groblje tenkova) bili su: Marko Babić (uništio je 14 tenkova), Tomislav Jakovljević, Ante Jurić, Josip Kulaš, Boško Vukušić, Ivica Kuća, Milan Budimir, Damir Ninčević…
Najistaknutiji heroji obrane grada Vukovara 1991. godine:
Alfred Hill (Vojna policija, Borovo Naselje); Andrija Andabaka (HV, heroj Nuštra); Andrija Marić (HV, Pustinjski štakori); Ante Dugan-Samuraj (HV, Sajmište); Antun Josić-Buco (HV, Žuti mravi); Blago Zadro (HV, Borovo Naselje); Boris Trifunović (HV, Sajmište); Branko Borković-Mladi jastreb (HV, zapovjedništvo); Damir Markoš- Kutina (HOS, Sajmište); Damir Radnić (HOS, Bogdanovci); Igor Široki (HOS, Sajmište); Ivan Anđelić-Doktor (HV, Sajmište); Ivan Brdar (HOS, Sajmište); Ivan Kapular (HV, Sajmište); Ivan Katić (HV, Budžak); Ivan Kovačić (HV, Borovo Naselje); Ivan Krajinović (HOS, Sajmište); Ivan Leutar-Iva (HV, Pustinjski štakori); Ivan Matković-Lasta (HV, Bogdanovci); Ivan Poljak-Sokol (Sajmište); Ivan Šoljić-Veliki Joe (HV, Mitnica); Ivica Arbanas-Lipi (HV, Sajmište); Ivica Jurčan (HOS, Bogdanovci); Ivica Lukić-Zolja (HV, Borovo Naselje); Ivica Mudrovčić-Šola (HV, Žuti mravi);Jean Michel Nicolier (HOS, Sajmište); Josip Nemec (HV, Sajmište); Josip Tomašić-Osa (HOS, Sajmište); Josip Vidaković (HV, Lužac); Jurica Tolj (HV, Kukuruzni put); Lujo Soldić (HV, Bogdanovci); Luka Andrijanić (HV, silos Đergaj); Marinko Antunović-Bosanac (HV, Pustinjski štakori); Marinko Leko-Čamac (HV, Pustinjski štakori); Marko Cvitković(HV, Lužac); Marko Babić (HV, Borovo Naselje);Matija Mandić (HV, Mitnica); Mile Dedaković-Jastreb (HV, zapovjednik obrane); Mirko Brekalo (HV, Turbo vod); Mirko Gelo (HV, Bogdanovci); Miro Josić (HV, Peyton); Miro Radmanović (HV, Turbo vod); Miroslav Bušić-Bušo (HV, Žuti mravi); Miroslav Mačković (HV, Mitnica); Nenad Sinković-Legija;(HV, Sajmište); Nevenko Mauzer (HV, Turbo vod); Nikica Burić-Samoborac (HOS, Sajmište); Nikola Bogojević-Niger (HOS, Bogdanovci); Nikola Toth-Feniks (HV, Lužac);Pero Perić (HV, Sajmište); Pero Janjić-Tromblon, (HV, Sajmište); Petar Kačić-Bojler (HV, Sajmište); Robert Šilić-Robi (HOS, Sajmište); Robert Zadro (HV, Turbo vod); Saša Jezernik (HV, Silos); Siniša Mataija-Rambo (HV, Sajmište); Stipan Radoš (HV, Sajmište); Stipe Pole (H. Policija);Stjepan Antolić-Tonči (HOS, Sajmište); Stjepan Vidaković (HV, Lužac); Tomislav Jakovljević (HV, Turbo vod); Tomislav Orešković-Tomo (HV, Žuti mravi); Tomislav Josić (HV, Peyton); Velimir Đerek-Sokol (HV, Sajmište); Vijeko Čuljak-Garo (HV, Žuti mravi); Vinko Jović (HV, topništvo); Vinko Žanić (HV, Bogdanovci);Violeta Zagrecki-Antolić (HOS, Sajmište); Vjekoslav Čuljak (HV, Lužac); Vlatko Voloder (HV, Peyton);Zdravko Komšić (HV, Mitnica); Zdenko Horvat (HV, Buđak); ZdravkoŠpalj-Papundek(HOS- Bogdanovci); Zlatan Bašić (HV, Žuti mravi); Zlatko Menges (HV, MZ Vukovar Stari); Zlatko Mudrovčić (HV, Žuti mravi); Zlatko Toth (HV, Lužac, Bogdanovci); Zoran Gotal (HV, protutenkovska četa); Zvonko Ćurković (HOS, Sajmište); Zvonko Manjuša (HV, Bogdanovci); Žarko Manjkas-Crvenkapa (HOS, Bogdanovci); Željko Delić-Švico (HOS, Sajmište) i mnogi drugi koji ovdje nisu spomenuti. Svi koji su branili Vukovar do sloma obrane grada su heroji!
U obrani Vukovara inžinjerci su imali veliku ulogu (miniranje, zaprečavanje); Ivan Palijan-Ico, Vlado Filić, Nenad Sinković-Legija, ŽakGenjo i Drago Dalić Dražen Bartolac, Zdenko Novak i drugi.
Topništvo u Vukovaru, a još više izvan Vukovara, imalo je veliku ulogu pri uništavanju neprijateljske žive sile i tehnike. Neki od topnika: Zoran Gotal, Vinko Đidara, Ivica Trehub, Zvonko Milas-Beli, Božo Majić-Curica, Aladar Spajić.
Sustav veze imao je vrlo veliku ulogu u sustavu zapovijedanja i usklađivanja obrane kao i u ometanju sustava veze agresora. Glavni organizator sustava veze bio je Julije Novak, a pored njega treba navesti i njegove suradnike: Ivica Lukić – Zolja, Boris Mendeš, Dean Vuletić-Zombi. Zavaravanje neprijatelja upadom u sustav veze; Žarko Sabljak, Miro Oljača i drugi.
U obrani Vukovara sudjelovalo je više od 400 žena. Bile su na prvoj crti bojišnice kao borci (manji broj), izvlačile su i prevozile ranjenike u bolnicu, prenosile su poruke, liječile su i njegovale ranjenike u bolnici kao djelatnice bolnice (njih 179).
Hrabre Vukovarske dragovoljke: Violeta Grdić-Eta, Marija Katić, Marija Mažar, Irena Đuđar, Jasna Edl-Špiljar, Violeta Zagrecki Antolić – Vicy (HOS-ova heroina sa Sajmišta), Mara Marić (majka i sestra svih bogdanovačkih boraca), Katica Bandov, Mira Vrdoljak, Jelena Posavec i mnoge druge.
Kata Šoljić je simbol patnje i hrabrosti hrvatske majke u Domovinskome ratu. U Domovinskome je ratu izgubila četvoricu sinova pri obrani Vukovara: Niku, Ivu, Miju i Matu.
Početkom travnja 1991. godine dr. Juraj Njavro je uz pomoć Blage Zadre i Tomislava Merčepa započeo s pripremama saniteta za ratne okolnosti. Prije otvorene agresije i tijekom agresije na Vukovar dr. Josip Husar dovozio je sanitetski materijal i lijekove te izvlačio ranjenike (5 konvoja, izvučeno oko 630 ranjenika). U lipnju 1991. godine u vukovarskoj bolnici je bio mali broj liječnika hrvatske nacionalnosti. Liječnici srpske nacionalnosti su većinom, nakon početka otvorenoga oružanog sukoba, napustili bolnicu i otuđili znatnu količinu lijekova, sanitetskoga materijala i bolničke opreme te organizirali srpsku bolnicu u Boboti. Odbjegle liječnike djelomično su zamijenili liječnici dragovoljci koji su dolazili u smjenama na rad u Vukovar. Bolnica je od 5. kolovoza 1991. godine organizirana za rad u ratnim uvjetima. U gradu su organizirane „mini bolnice“ za pružanje prve pomoći i prihvat ranjenih. Krajem listopada organizirana je „rezervna bolnica“ u Borovu Naselju („Borovo Commerce“) gdje je iz vukovarske bolnice premješten dio lakših (ali i težih) ranjenika da se oslobodi prostor za prijam novih ranjenika. Na dan sloma obrane grada u „Borovo Commerceu“ bilo je više od 200 ranjenika.
Ravnateljica vukovarske bolnice bila je dr. Vesna Bosanac (specijalist pedijatrije,) a zapovjednik ratnog saniteta bio je dr. Juraj Njavro. Tijekom agresije na Vukovar u vukovarskoj bolnici je pomoć dobilo oko 3400 osoba, kirurški je obrađeno između 2500 i 2900 osoba. U bolnicu je prema protokolu primljeno 2238 ranjenika.
Djelatnici vukovarske bolnice, njih 300, pod vodstvom dr. Vesne Bosanac i dr. Juraja Njavre heroji su jer su u vrlo teškim uvjetima spašavali živote branitelja, neprijateljskih vojnika i civila (bez obzira na nacionalnost) do sloma obrane grada. Osim u vukovarskoj bolnici pomoć je pružana na odjelu vukovarske bolnice u „Borovo Commercu“ i u više skloništima diljem grada. Treba navesti da je tijekom bitke za Vukovar u vukovarskoj bolnici djelovala Peta kolona (dr. Mladen Ivanković, dr. Vesna Vasić, dr. Laza Manojlović, dr. Tomislac Đuranac i medicinsko osoblje) koja je redovito izvještavala agresora, a pravo lice pokazala je pri selekciji ranjenika i civila koji su odvedeni na Ovčaru te prema izjavama koje su davali u beogradskim medijima. Oni su saučesnici u zločinu koji se dogodio na Ovčari.
Radio Vukovar bio je prosrpski usmjeren i blatio je legalno izabranu hrvatsku vlast sve do 3 svibnja 1991. godine kada je Ministarstvo informiranja RH izvršilo smjenu urednika koji su nakon pokolja hrvatskih policajaca u Borovu Selu puštali narodnjake. Nakon smjene započeo je s emitiranjem Hrvatski radio Vukovar. Za direktora je imenovan Zdravko Šeremet, a za urednika radija Siniša Glavašević. Nitko od zaposlenih antihrvatski raspoloženih djelatnika nije otpušten, vremenom će oni sami otići. Kako se agresija na grad zahuktavala, tako se osoblje Hrvatskog radio Vukovara osipalo. Za širenje istine o zbivanjima u Vukovaru veliku ulogu je imao Međunarodni press centar u Osijeku koji je uspostavio vezu sa Sinišom Glavaševićem, Alenkom Mirković, Vesnom Vuković i s Josipom Esterajherom. Za uspostavu veze zaslužni su Davor Runtić (Hina) i Dragan Veselčić („Večernji list“). Zapovjednik obrane Dedaković je pružio punu podršku Hrvatskom radiju Vukovar (osiguran je agregat, gorivo, namirnice, i druge potrepštine). O vojnoj agresiji na Vukovar izvještavali su Siniša Glavašević, Alenka Mirković, Vesna Vuković i Josip Esterajher. Branko Polovina (tehničar radija) je sa svojom suprugom Zvjezdanom do sloma održavao u pogonu lokalni radijski program. U Vinkovcima je posebnu ulogu imao ratni izvjestitelj Davor Runtić jer je širio istinu o onome što se događa u Vukovaru i šire. Svi koji su ostali raditi na Hrvatskom radio Vukovaru do sloma obrane grada su heroji. (vidi: Dedaković, Bitka za Vukovar).
Siniša Glavašević i Branko Polovina pretučeni su, a nakon toga ubijeni na Ovčari. Otac Siniše Glavaševića odveden je 2. listopada 1992. godine i nikada se nije vratio. Sinišina baka nestala je nakon istjerivanja i evakuacije civila iz „Borovo Commerca“. Sve je bilo planirano i kontrolirano od KOS-a, JNA i pete kolone u Vukovaru.
Opskrbu strujom, vodom i hranom vršili su hrabri Vukovarci cijelo vrijeme agresije na grad. Stanislav Kotvica, Lavoslav Bosanac, Željko Sabo, Pero Mlinarić, Franjo Dujaković, Srećko Vilghofer, Vlado Maul, Ivan Mravak, Ivica Mikula, Zvonimir Petrić.
Heroji „Kukuruznog puta“ (zvali su ga „Lusiana“, veza Lužca s Bogdanovcima) osiguravali su put, dopremu oružja, ljudstva, hrane i lijekova. Vodiči su vodili konvoje, izvodili ranjenike i civile iz Vukovara, vodili branitelje u Vukovar i iz Vukovara od 25. kolovoza do 6. listopada 1991. godine kada je put bio presječen. Branitelji – vodiči su bili: Andrija Ručević, Željko Krizmanić, Nikola Tarle, Mario Miličević i drugi. Branitelji su osiguravali put (koliko su mogli) do 15. rujna 1991. godine; nakon toga su vodiči bili bez ikakve zaštite. Do 6. listopada 1991. godine vodiči su djelovali na putu spasa. Heroji „Kukuruznog puta“ bili su Vjekoslav Čuljak, Dario Magić, Željko Maršić – Zenga, Ivan Matković – Lasta, Mirko Gelo, pripadnici postrojbi „Daltona“, „Kmera“ i ZENG-a. Na „Kukuruznom putu“ poginulo je 78 osoba.
Heroji Vukovara su i pet svećenika i 10 časnih sestara koji su ostali do sloma obrane. Oni su pružali duhovnu potporu civilima po skloništima te braniteljima. Nakon okupacije svećenici su odvedeni u srpske logore gdje su bili ponižavani i prebijani, a poslije razmijenjeni. Otac Branko Kosec je bio vukovarski župnik i gvardijan tijekom agresije. Zahvaljujući Crvenom križu izbjegao je strijeljanje, ali nije izbjegao srpske logore gdje je ponižavan i prebijan. Časne sestre su pomagale u bolnici i izišle su iz Vukovara u konvoju s ranjenicima.
Nakon sloma obrane grada jedan dio branitelja odlučio se na proboj (izvlačenje) iz Vukovara (većina branitelja i civila izvukla se, neki su poginuli od vatrenog oružja, neki su stradali u minskom polju, a nekima se izgubio trag), jedan dio se predao. Nakon predaje dio branitelja je odmah likvidiran ili dan poslije (Borovo Naselje, „Borovo Commerce“, Ovčara, „Velepromet“, vojarna JNA), dio branitelja je odveden u Borovo Selo i Dalj gdje su neki ubijeni, a većina je odvedena u koncentracijske logore u Srbiji gdje su neki ubijeni, a ostali su razmijenjeni; dio u prosincu 1991. godine, a ostali 14. kolovoza 1992. (u Nemetinu).
Svi zajedno branili su grad Vukovar i Hrvatsku, svi su oni heroji i neka im je vječna hvala hrvatskoga naroda. Priču o izdaji Vukovara plasirao je KOS, UDBA i peta kolona u Hrvatskoj s ciljem rušenja vlasti i stvaranja podjela u hrvatskome društvu. Moglo se napraviti više, ali se ne može govoriti o izdaji Vukovara.
Poginuli i preminuli heroji Vukovara počivajte u miru Božjem!
Izvori:
1. Serijal Eduarda Galića i Dominika Galića. Heroji Vukovara.
2. Lučić, Ivo. 2017. Vukovarska bolnica Svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka Vukovar hospital a Lighthousein Historic Stormof Eastern Croatia. Hrvatska liječnička komora. Hrvatski institut za povijest. Zagreb.
3. Dedaković Mile-Jastreb; Mirković-Nađ Alenka; Runtić Davor; 2017. Bitka za Vukovar (Drugo, prošireno izdanje). Neobična naklada. Vinkovci.
4. Vukovarske majke. 1996. Gdje su naši najmiliji (drugo, dopunjeno izdanje). „Hrvatski feniks“. Zagreb.
1. Hebrang, Andrija. 2013. Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990. – 1991. Ogranak Matice hrvatske u Zadru. Zagreb – Zadar.
2. Markuš, Damir- Kutina. 2015. “58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, UBSDRHL. Hrvatski Leskovac.
3. Raič, Anđa; Đorđević, Veljko (urednici). 2014. Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti. Medicinska naklada. Zagreb.
4. Karlović, Vilim. 2017. Preživio sam Vukovar i Ovčaru, Vilimbook d.o.o. Denona, Vukovina.
Srpski zločini u Škabrnji
Slika 1. Civilne žrtve u Škabrnji (MJ)
Škabrnja je jedan od simbola hrvatskoga stradanja u Drugome svjetskom ratu i u Domovinskome ratu. O zločinima u Varivodama i Gruborima napisano je i izgovoreno mnogo više nego o nekažnjenim srpskim zločinima u Škabrnji.
Hrvatsko selo Škabrnja, u zadarskom zaleđu, bilo je trn u oku Srbima koji su živjeli u okolnim srpskim selima pa su tijekom Drugoga svjetskog rata ubili 80 seljana. Godine 1991. godine Srbi su opet izvršili zločine nad stanovništvom Škabrnje: ubili su 86 mještana tijekom Domovinskoga rata, dio stanovnika su protjerali, selo opljačkali i spalili. Najveći zločin zbio se 18. studenoga 1991. godine. U isto vrijeme dok su četničke horde divljale po Vukovaru, ubijale, mučile, silovale, u Škabrnji je izvršen zločin; ubijene su 43 civilne osobe te 15 branitelja. Ukupan broj stradalih stanovnika Škabrnje tijekom Domovinskoga rata je 84 (86?). Jedini razlog zbog kojega su Srbi napadali Škabrnju bio je njihova patološka mržnja prema svemu hrvatskome te želja za otimanjem njihove zemlje.
Škabrnja je staro hrvatsko mjesto, u zaseoku Ambar. U nekadašnjem srednjovjekovnom selu Podbrižane nalazi se crkvica Velike Gospe, građevina iz 11. stoljeća. Na mjesnom groblju nalazi se crkvica sv. Luke, sagrađena u 13. stoljeću. Obje crkve oštećene su tijekom Domovinskoga rata. Crkva Velike Gospe u Škabrnji do temelja je srušena, sravnjena sa zemljom kao i župne kuće.
Zločini u Vukovaru, Škabrnji, Saborskom, Vrhovinama i drugdje istoga dana (18. studenoga 1991.) izvedeni su po planu; ništa se nije dogodilo slučajno.
Četnici su svakodnevno granatirali Škabrnju. O tim događajima zapisano je: „Samo u razdoblju od 4. do 10. listopada 1991. na Škabrnju je palo preko 2000 raznih projektila. Najžešći napad na Škabrnju bio je 5. listopada, kada je poginuo Stanko Bilaver, zapovjednik 1. voda 1. čete pričuvnog sastava ZNG-a, prva škabrnjska žrtva, i jako je oštećeno nekoliko stambenih i gospodarskih zgrada. U više navrata zrakoplovi su raketirali selo, i tada je bačeno 8 kazetnih bombi, a na dvije neeksplodirane bombe nađene su i poruke “poklon ministru obrane od JNA” i “za Franjine štakore”. “Do formiranja Samostalnog bataljuna Škabrnja (11. 10. 1991. – koji su činile snage sela: Škabrnje, Galovca, Gorice, Nadina, Glavice, Zemunika Gornjeg i Zemunika Donjeg), svako selo, pa tako i Škabrnja, na ovom području organiziralo svoju obranu bez međusobne hijerarhijske povezanosti i zajedničke strategije i taktike obrane. Tada se jedino u Nadinu uz tamošnje mještane nalaze i malobrojni pripadnici 2. bojne 112. brigade Hrvatske vojske. Samostalni bataljun Škabrnje, pod zapovjedništvom Marka Miljanića, koji je u to vrijeme brojao najviše 950 ljudi, držao je liniju obrane preko 32 km. U samoj Škabrnji dvije čete (oko 240 ljudi) držale su crtu obrane od oko 6 km.“
Srbi iz susjednih sela i JNA su i prije pokolja napadali Škabrnju želeći prognati sve stanovnike toga hrvatskog sela. Napadi su bili žestoki 17. rujna i 5. listopada 1991. godine. U rujnu su stanovnici bili evakuirani na Ugljan, ali su se vratili nakon potpisanog primirja (5. studenoga). U razdoblju od 4. do 10. listopada na Škabrnju je palo više od 2.000 granata. Škabrnja je bila raketirana iz zrakoplova; na selo su bačene velike bombe, tzv. „krmače“.
Napad na Škabrnju započeo je 18. studenoga 1991. žestokom topničkom paljbom, upadom tenkova i oklopnih vozila iz pravca Biljana Donjih i Zemunika Gornjeg (srpskih sela). Napad su izvršile jedinice JNA potpomognute četnicima. Stanovnici Škabrnje sklonili su se u podrume. Agresor je žene i djecu izvukao iz podruma i ubio 43 osobe hrvatske nacionalnosti. Ubojstva civila izvršena su vatrenim oružjem, tupim predmetima te gaženjem tenkom. Neke su žrtve mučili prije nego što su ih ubili.
Pokolj u Škabrnji izveli su pobunjeni Srbi uz pomoć JNA, 18. studenoga 1991. godine. Toga dana ubijene su 43 osobe, a ukupno su u Škabrnji tijekom Domovinskoga rata ubijene 84 osobe hrvatske nacionalnosti, 26 branitelja i 58 civila.
Po okončanju napada, Srbi su Škabrnju spalili i u potpunosti uništili. Katoličku crkvu su do temelja srušili. Selo je popljačkano (obiteljske kuće i imovina Poljoprivredne zadruge “Ravni kotari”) pa spaljeno. Nakon što je selo opustošeno, kraj je miniran. Od posljedica prisiljenosti kretanja kroz minska polja, još je nekoliko škabrnjskih civila poginulo.
Oni civili koji su bili pošteđeni, kasnije su predani hrvatskoj strani u mjestu Pristeg, a muškarci su zatočeni u kninskim logorima pa su kasnije razmijenjeni.
Jednu skupinu stanovnika Škabrnje nisu otkrili u jednom podrumu. Njih je uspješno noću izvukao i doveo na slobodni teritorij velečasni don Tomislav Sikirić.
U središtu Škabrnje nalazi se spomen obilježje – golubica, obilježje za masovnu grobnicu.
U toj masovnoj grobnici bila su tijela 26 ubijenih škabrnjskih civila, pretežno starijih osoba koje su ostale tijekom srpske okupacije sela. Osobito je stradala obitelj Šegarić; na najokrutniji način su smaknuti baka, otac, tri sina te još nekoliko članova obitelji.
JNA je htjela zločin zataškati, ali je pod pritiskom predstavnika Međunarodnoga crvenog križa i europskih promatrača hrvatskoj strani na Musapstanu kod Zadra predala 35 tijela u crnim najlonskim vrećama, a naknadno još 9 tijela, ukupno 44 žrtve. Tijela su dovezena iz Škabrnje u ukradenim teretnim kamionima. Kod osnovne škole bila je još jedna masovna grobnica koja je otkrivena nakon oslobađanja Škabrnje. U toj masovnoj grobnici bila su tijela osoba koje su ostale u Škabrnji. O zvjerskom ponašanje pobunjenih Srba i nekih pripadnika JNA postoje i svjedočanstva vojnika JNA koji su bili sudionici napada i razaranje Škabrnje.
Svjedočanstvo vojnika JNA:
“Oficir za sigurnost 180. mtbr. JNA stacionirane u Benkovcu, major Branislav Ristić obavio je 23.11.1991. razgovor s Draganom Mitrovićem, vozačem borbenog oklopnog vozila vojne policije. Mitrović je svjedočio o ubojstvu civila kojeg su počinili tzv. dobrovoljci. Mitrović je vidio kako teritorijalci i dragovoljci, koje je prepoznao po šarenim uniformama i licima namazanih pastom za cipele, izvlače iz jednog podruma skupinu od 20-ak civila. Pripadnici TO koji su bili u Škabrnji nosili su iste uniforme, kape i kacige kao i JNA, međutim, oni su na svojim uniformama nosili i srpske zastave, a neki od njih su na lijevom ramenu imali bijele trake, kao i oznake SAO Krajine. Odmah iza BOV-a, streljali su jednog civila koji imao poluautomatsku pušku. Ispred vozila su doveli jednu staricu i jednog starca i pucali im u potiljak. Iz jedne od kuća u selu, nastavlja Mitrović, izveli su trojicu muškaraca. Jednog u dobi oko 35 godina, a drugu dvojicu starih oko 45 godina. Nakon kratkog ispitivanja, streljali su svu trojicu u dvorištu. Mitrović dodaje kako je čuo da je ubijena i mlada 19- godišnja majka s djetetom, ali da on to nije vidio.”
“Iz podruma kuće izveli su curu i oca. Oca su joj odmah ubili iz AP (automatska puška, pr.a.). Nju su oborili na zemlju povukavši je za kosu vikajući: ‘Hoćeš da prođeš kao otac?’ Viknuo sam: ‘Ne pucaj!’ i uperio pušku u njega. Tu curu smo posle doveli u komandu. Video sam kako su teritorijalci vodili grupu od pet civila ispred sebe i tenka, da bi pokazivali put i kao živi štit. Video sam kad smo išli prema Nadinu, da su teritorijalci zarobili nekog civila s kojim je kasnije razgovarao načelnik SJB Dražić, ali sam posle čuo da su i njega kasnije ubili”, govorio je Mitrović pred vojnim istražiteljem.”
Iskaz je dao (22. 11. 1991.) i vojnik bataljuna vojne policije Nenad Živanović.
“U posadi BOV-a smo bili ja, vodnik Travica, desetar Pejaković, vojnici Mitrović Dragan, Živanović Predrag, Nikčević Miloš i Radovanović Goran. Dok su bila borbena dejstva bili smo iza oklopnih transportera. Kod prvih kuća u selu Škabrnja ‘teritorijalci’ (bili su namazani imalinom da bi izgledali strašnije i na uniformama su imali znak odnosno zastavu Srbije bez petokrake) izveli su tri civila bez oružja. Postrojili su ih ispred i onda su počela puškaranja tako da sam i ja dejstvovao pa na njih nisam obraćao pažnju. Uglavnom kada sam prekinuo vatru video sam ih da leže mrtvi i po ranama sam video da je sigurno pucano iz male daljine. Malo dalje izveli su iz jedne kuće troje dece. Mi iz VP smo tražili da ih preuzmemo, ali nam ih nisu dali. Ponovo su ih uveli u kuću (sve troje) i iz nje izveli samo dvoje. Da li su to treće dete ubili nisam video ni čuo jer pucanje nismo mogli čuti od opšteg meteža ali kuća je potom gađana ‘Zoljama’ i potom je planula. Nešto dalje došlo je do izvođenja jedne grupe civila iz jedne kuće. Teritorijalci su izdvojili četvoricu muškaraca iza kuće i streljali ih. Video sam i da su jednog starca udarili kundakom u glavu, on je hodao oko 20 metara onda ga je teritorijalac ranio iz AP u noge tako da je pao a onda ga ubio metkom u glavu. Čuo sam ali nisam video da su jednog pripadnika ZNG, iza neke kuće streljali a onda mu odrezali uho. Gledao sam kada su izveli jednog muškarca i devojčicu (sigurno oca i kćer). Teritorijalac je rekao devojčici: ‘Gledaj kako ti ubijam oca!’ nakon čega mu je pucao u usta. Kada sam ovo video ja sam bacio opasač i rekao sam da neću da se borim na takav način i da ću mu sasuti metak u čelo ako ubije tu devojčicu. Devojčicu sam uveo u transporter da bih je spasio od njih.”
Iskaz Gorana Opačića (prema iskazu doušnika JNA, kodnog naziva Beograd – 1.):
“U tom ubijanju posebno se istakao ‘dobrovoljac-četnik’ izvesni ‘Jaro- Jare’ (poreklom iz s. Prebilovac u Hercegovini), njegov prijatelj iz iste jedinice izvesni Ljubiša. Istakao je i to da je sa njima bio i neki aktivni vojnik koji se stalno kretao u borbenom stroju sa njima. Naime dok je jedan starac bežao taj aktivni vojnik je skinuo ‘Zolju’ sa ramena i pitao četnika: ‘Mogu li da ga ‘fotografišem?” i pogodio ga s RRB-om. Opačić tvrdi nikad nije vidio grozniju sliku u životu jer je starac raznesen tako da mu je u blizini ostala samo noga. Još sam čuo da je tu večer stanoviti Zorić (ime mu ne znam) koji je negde u JTO išao po gradu i pokazivao kesu sa ljudskim ušima. Također je ušao u kafe-bar ‘7’ i provokativno pozvao konobaricu da vidi prljavu čašu. Kada je konobarica došla pokazao joj je čašu u kojoj je bilo ljudsko uho”, govorio je doušnik JNA.”
Ova svjedočanstva, napisana strojopisom, pronađena su nakon Oluje u arhivima, osobito benkovačke policije. Zavedena su pod brojem HR- HMDCDR, 7., kut 27. u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskoga rata. Dio te građe, osobito foto-elaborat kojeg su za potrebe istrage izradili pobunjeni srpski policajci, kasnije je dospio do Haaškog suda. Međutim, u HMDCDR-u ne znaju kakav su odjek pronađeni dokumenti imali u Državnom odvjetništvu. Sudeći po do sad poznatim suđenjima, slažu se i hrvatski povjesničari, skoro nikakav.
Dvojica su hrvatskih povjesničara, Ivan Brigović i Ivan Radoš, još 2011. napisali znanstveni rad u kojem su opisali događanja 18. studenoga u Škabrnji. Tad su ustvrdili da je tzv. organ bezbednosti 180 mtrb. major Branislav Ristić doznao da su civile u Škabrnji ubijali domaći Srbi, pripadnici TO te srpski dobrovoljci iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Tijekom razgovora pripadnici vojne policije brigade, vojnici Dragan Mitrović i Nenad Živanović, koji su nazočili ubojstvima civila, istaknuli su kako bi broj žrtava bio i veći da oni nisu spasili jednu djevojčicu čijega su oca ubili rezervisti. U vezi s ubojstvima u Škabrnji, 25. studenoga 1991. major JNA Ristić doznao je da je Goran Opačić, pripadnik specijalne jedinice SJB Benkovac, nekoliko dana nakon pokolja govorio kako su u selu ubijani civili, uglavnom žene, u čemu su se “istaknuli” Vasilije Vidović iz Ilijaša u Bosni i Hercegovini te Ljubiša Vučićević iz Loznice u Srbiji.”
Za zločin u Škabrnji, do danas, pravomoćno su osuđeni Jovan Badžoka (10 godina zatvora) i medicinska sestra Zorana Banić iz Zemunika Gornjega (6 godina zatvora). Milan Martić, jedan od vođa pobunjenih Srba, koji je u trenutku masakra u Škabrnji i Nadinu bio ministar unutrašnjih poslova srpske paradržave u Hrvatskoj (tzv. SAO Krajine), pred Međunarodnim je kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu osuđen na 35 godina zatvora, među ostalim i za zločine nad civilima u spomenutim ravnokotarskim selima. Iako je napad bio vođen pod zapovjedništvom JNA, nitko od vrha JNA, zapovjednika 9. korpusa i njemu podređenih jedinica do danas nije optužen pred sudom u Haagu prema zapovjednoj odgovornosti za počinjene zločine, zaključili su u svom znanstvenom radu Ivan Brigović i Ivan Radoš.
Pristrana i neprofesionalna tužiteljica Haškog suda Carla del Ponte nije optužila glavne krivce za zločin u Škabrnji i Nadinu. Ratnoga zločinca Ratka Mladića optužila je samo za zločine nad Muslimanima u Bosni i Hercegovini. Propustila je optužiti Mladića za zločine u Škabrnji, Nadinu, Drnišu, Kijevu, sinjskom području i drugdje.
Srpski zločinci i njihovi nalogodavci nisu odgovarali za zločine počinjene u Škabrnji!