17. listopada
• 1991. Protjerivanje Hrvata iz Iloka. Iz Iloka je 17. listopada 1991. godine krenula kolona od 8.000 Hrvata (i drugih) – civila, staraca, žena i djece – koji su morali napustiti svoj grad Ilok samo zato što su Hrvati i krenuti na put dugačak više od 40 km, u Lipovac, prvo slobodno mjesto u Hrvatskoj.
U Iloku je prema popisu stanovništva 1991. godine bilo samo 7,14% Srba. Srbi su uz pomoć JNA protjerali Hrvate i grad proglasili srpskim. Za zločin genocida nitko nije odgovarao. Iz Iloka i okolice Srbi su, uz nazočnost predstavnika EZ-a, protjerali oko 10.000 Hrvata.
• 1991. Srpski zločin kod Volinje. Pokolj Hrvata kod Volinje ratni je zločin kojega su počinili Srbi za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku. Pokolj su počinili sredinom listopada 1991. godine. Ubili su 7 Hrvata, petero zarobljenih policajaca i dvoje civila.
Pokolj je napravila srpska pobunjenička paravojna postrojba Kaline kojom je zapovijedao Stevo Borojević Gadafi. Radilo se o istoj postrojbi koja je počinila masovni ratni zločin u banovinskom selu Kostrićima.
• 1991. Srpski zločin u Karancu. Srbi su okupirali baranjsko mjesto Karanac i 17. listopada 1991. godine počinili ratni zločin. Bez razloga i povoda ubili su civile Vinka Čička (50 godina) i njegova tri sina: Matu (23 g.), Antu (25. g.) i Ivana (27. g.). Žrtve su nakon mučenja u policijskoj postaji odveli na farmu Sudaraš, blizu Belog Manastira, i tamo ih ubili. Tek 27. studenoga 1991. Srbi su vratili obitelji iznakažena tijela ubijenih. Zabranili su otvaranje lijesova jer su žrtve bile unakažene. U Karancu su četnici kasnije pobili još dvanaest Hrvata civila.
• 1991. Sredina listopada 1991. u selima Skakavcu i Brešanima Srbi su ubili još 9 civila.
Progon Hrvata iz Iloka
Dana 17. listopada 1991. godine kolona od 8.000 civila (staraca, žena i djece) morala je napustiti grad Ilok. Hrvati kojima je bilo teško napustiti svoj dom (njih 1200) uhićivani su, odvođeni u logore i ubijani. Morali su na rukavu nositi bijele rupce, kuće su im označene bijelim krpama, imovina im je opljačkana. Sve to uz suglasnost predstavnika Europske komisije!
Prema predratnom popisu iz 1991., grad Ilok imao je 6.775 stanovnika. Hrvati, kojih je bilo 4.248 ili 62,7%, činili su apsolutnu većinu, a Srba je bilo 484 ili tek 7,14%. Ilok je bio jedan od rijetkih gradova slavonsko-srijemskoga prostora u kojemu Srbi nisu bili najbrojnija manjina. U gradu je, naime, živjelo čak 1.157 Slovaka (17,08%).
Poruku Hrvatima Iloka i drugih slavonskih mjesta poslao je Milan Paroški, zastupnik u parlamentu Srbije, u travnju 1991. godine. Izjavio je:, „One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera pored tarabe“ i još : „Ovo je srpska zemlja i njima (Hrvatima) mora biti jasno da su oni dođoši.“ JNA je podržala srpsku pobunu u Hrvatskoj i demonstrirala silu. Dana 8. srpnja 1991. tenkovima su prešli most na Dunavu, pregazili policijsko vozilo na kontrolnoj točki, ubili hrvatskoga policajca, a trojicu ranili. U Iloku je uništen prvi agresorski tenk u Domovinskome ratu.
Nakon pokolja Hrvata u Lovasu i zločina u okolnim iločkim selima (Bapsak, Šarengrad, Sotin, Mohovo) JNA je dala ultimatum (12. listopada 1991.) građanima Iloka da se isele. Održan je referendum (13. listopada) i građanstvo (73%) je odlučilo da se iseli jer prvi slobodni hrvatski teritorij bio je udaljen 40 kilometara. Bili su u potpunom okruženju. U Šidu je 14. listopada 1991. potpisan sporazum o iseljenju hrvatskoga stanovništva iz hrvatskoga grada Iloka (uz nazočnost članova Europske komisije). Dana 17. listopada formirala se kolona građana koja je tijekom dana otišla u progonstvo.
Branitelji su se probili iz okruženja u noći od 15. na 16. listopada 1991. godine.
Srbi su u studenome i prosincu 1991. godine naselili hrvatske kuće u Iloku.
Predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman 1996. godine posjetio je okupirani Ilok. Četnici su 1997. godine minirali crkvu u Iloku, a 5. siječnja 1998. godine su ga napustili.
Zapovjednik JNA general Dragoljub Anđelković dobio je jedinstvenu kaznu od 20 godina zatvora 2001. godine u Osijeku zato što je kao zapovjednik Novosadskog korpusa naredio kazneno djelo genocida (kako piše u presudi) protjerivanjem nesrpskog stanovništva grada Iloka te naredio napad oružjem na iločka sela Bapsku, Šarengrad i Lovas te skrivio smrt najmanje 69 civila iz mjesta Lovas, kao i za neutvrđen broj civila iz Bapske. U Lovasu i Bapskoj srušene su i katoličke crkve, piše u presudi.
Nakon okupacije zapadnoga Srijema i Iloka civili koji su ostali u svojim kućama mučeni su i ubijani od strane okupacijskih snaga.
Foto: Zdenko Dobošević
Srpski zločin kod Volinje
Pokolj Hrvata kod Volinje ratni je zločin kojega su počinili Srbi za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku. Pokolj su počinili sredinom listopada 1991. godine. Ubili su 7 Hrvata, petero zarobljenih policajaca i dvoje civila.
Pokolj je napravila srpska pobunjenička paravojna postrojba Kaline kojom je zapovijedao Stevo Borojević Gadafi. Radilo se o istoj postrojbi koja je počinila masovni ratni zločin u banovinskom selu Kostrićima.
U postaji milicije pobunjenih Srba u Hrvatskoj Kostajnici nalazili su se zarobljeni hrvatski civili i pripadnici pričuvnoga sastava hrvatske policije iz sisačke policijske uprave. Pripadnici srpske pobunjeničke paravojne postrojbe odvezli su petero zarobljenih policajaca i dvoje civila kamionom prema selu Volinji. Kod rijeke Une su ih izveli iz kamiona i smaknuli.
U studenome 1991. godine hrvatsko je pravosuđe (županijski DORH) temeljem kriminalističke istrage PU Sisačko-moslavačke utvrdilo da su dvojica pripadnika postrojba za specijalne namjene milicije pobunjenih Srba, s područja Dvora, počinila taj ratni zločin. Sukladno tome podnesena je prijava županijskom DORH-u u Sisku. Bili su dijelom iste paravojne postrojbe koja je 15. listopada pobila stanovnike sela Kostrića. Također ih se dovodi u svezu sa smaknućem ruskih novinara kod Hrvatske Kostajnice 1. rujna 1991. godine.
Foto: Wikipedija
Srpski zločin u Karancu
Srbi su okupirali baranjsko mjesto Karanac i 17. listopada 1991. godine počinili ratni zločin. Bez razloga i povoda ubili su civile Vinka Čička (50 godina) i njegova tri sina: Matu (23 g.), Antu (25. g.) i Ivana (27. g.). Žrtve su nakon mučenja u policijskoj postaji odveli na farmu Sudaraš, blizu Belog Manastira, i tamo ih ubili.
Tek 27. studenoga 1991. Srbi su vratili obitelji iznakažena tijela ubijenih. Zabranili su otvaranje lijesova jer su žrtve bile unakažene. U Karancu su četnici kasnije pobili još dvanaest Hrvata civila.
Hrvatske vlasti službeno nisu podnijele čak ni tužbu za počinjeni zločin, a istražni postupak pokrenule su tek 2000., i to nakon privatne tužbe koju je podigao član obitelji. Za ovaj zločin nije do danas odgovarao nitko, premda se znaju imena i prezimena osoba koje su utemeljeno osumnjičene za ovaj ratni zločin.
A njihov sumještanin, tada 35-godišnji Slobodan Strigić, zvani Slobo, nakon »dobro obavljenog posla« zajedno se s 41-godišnjacima – Brankom Hrnjakom iz Jagodnjaka i Zoranom Vukšićem Žućom iz Belog Manastira te 32-godišnjim Zoranom Mađarcem iz Vukovara – zadovoljno opuštao ispijajući čaše. Dobili su čak i pohvale od Radovana Radovanovića, zamjenika tzv. srpskog Štaba teritorijalne obrane Karanac i jednoga od glavnih četnika u Belom Manastiru Boška Đurkovića koji je, kako svjedoče Hrvati u Karancu, jednom prigodom izjavio da ga »ni četrdeset hrvatskih glava ne može zadovoljiti jer je to premalen broj«. U morbidnu se četničku matematiku uklopilo i dvanaest nevino ubijenih Hrvata iz Karanca, od kojih je Marica Antić pod okriljem noći ubijena na pragu vlastite kuće. Čičkove su najprije odveli u policijsku postaju u Beli Manastir, a potom već istoga dana na unaprijed pripremljeno stratište, udaljeno od javnosti i zaštićeno od pogleda nepotrebnih svjedoka. Zato se, dakako, može samo predmnijevati koje su bile posljednje riječi, osjećaji i misli oca Vinka i njegove tri uzdanice.
Naime, i ovaj slučaj, kao i ubojstvo stare majke i tri sina u Perušiću, izmaknuo je iz ruku hrvatskoga pravosuđa premda se zločin dogodio u Hrvatskoj. Presudom Višeg suda u Beogradu od 19. lipnja 2012. godine prvooptuženi Vukšić osuđen je na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora, Slobodan Strigić na 10, Branko Hrnjak na 5, a Velimir Bertić na kaznu od jedne godine i šest mjeseci zatvora.
No, u lipnju 2013. Apelacijski sud ukinuo je prvostupanjsku presudu u odnosu na optužene Zorana Vukšića, Slobodana Strigića i Branka Hrnjaka i oni su oslobođeni. Potvrđena je presuda samo Velimiru Bertiću koji je pravomoćno osuđen na godinu i šest mjeseci zatvora!
Tako slučajevi masovnih ubojstava Hrvata u Srbiji postaju predmetom poruge prema žrtvama, a DORH i država Hrvatska ništa ne čine da ti slučajevi budu predani pod hrvatsku jurisdikciju.
Izvori: Tomislav Vuković – Glas Koncila Zaboravljene hrvatske žrtve: Karanac, Beli Manastir. Zlatko Pinter (kamenjar.com)