15. siječnja
• 1992. Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske
Dana 15. siječnja 1992. godine Republiku Hrvatsku priznalo je 20 svjetskih država, i to svih 12 članica tadašnje Europske zajednice (Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Velika Britanija, Danska, Irska, Grčka, Španjolska, Portugal) te još Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Bila je to prekretnica u postupku priznavanja jer je odjednom to učinio niz država. Stoga se 15. siječnja obilježava kao spomendan – Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
Od općepriznatih država u svijetu prije navedenog dana priznali su nas samo Island (19.12.1991.), Vatikan (13.1.1992.) i San Marino (14.1.1992.). Napomenimo, prve zemlje koje su priznale Republiku Hrvatsku još u jesen 1991. godine bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate – Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija.
Do kraja siječnja 1992. godine Hrvatsku je priznalo još sedam zemalja – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija. Prva azijska i islamska zemlja, ne računajući Tursku, koja je priznala Hrvatsku bio je Iran, dok je od afričkih zemalja to bio Egipat. Hrvatska je potom, 22. svibnja iste godine, primljena u Ujedinjene narode, a dotad su je priznale i Rusija, Japan, SAD, Izrael i Kina.
• 1996. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo Rezoluciju 1037 o početku djelatnosti na reintegraciji hrvatskog Podunavlja u sastav RH. Ustrojena je Prijelazna uprava (UNTAES) kojoj je dodijeljeno 5.000 vojnika međunarodnih snaga
• 1998. Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Mandat UNTAES-a završio je 15. siječnja 1998. te su Istočna Slavonija i hrvatsko Podunavlje vraćeni u ustavno-pravni poredak RH. U ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske vraćena su okupirana područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.
Međunarodno priznanje Hrvatske, 15. siječnja (Spomen-dan)
Slika 1. Priznanje Republike Hrvatske od Europske zajednice (Wikipedia)
Međunarodno priznanje neovisnosti Republike Hrvatske uslijedilo je 15. siječnja 1992.
Međunarodna zajednica je htjela očuvati Jugoslaviju kao jedinstvenu državu, ali narodi unutar Jugoslavije to nisu željeli jer nisu htjeli srpsku dominaciju i diktaturu.
Komisija Europske zajednice (EZ) je u prosincu 1991. zaključila da je raspad Jugoslavije neminovan i da nije realno očuvanje države te je najavila priznanje novonastalih država pod određenim uvjetima.
Island je prva od priznatih država koja je priznala neovisnost Republike Hrvatske, 19. prosinca 1991. Njemačka je objavila priznanje, s tim da stupa na snagu 15. siječnja 1992. (zbog drugih članica EZ-a). Hrvatsku su prije priznale još nepriznate država: Slovenija (26. lipnja 1991.), Litva (30. srpnja 1991.), Ukrajina (11. prosinca 1991.), Latvija (14. prosinca 1991.) i Estonija (31. prosinca 1991.).
Vatikan je priznao Hrvatsku 13. siječnja 1992., a San Marino 14. siječnja.
15. siječnja 1992. članice Europske zajednice (njih 12) priznale se neovisnost RH: Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Francuska, Španjolska, Nizozemska, Danska, Belgija, Irska, Portugal, Luksemburg i Grčka. Tog 15. siječnja 1992. RH priznale su: Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska.
Do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države, a do 31. prosinca 1995. Hrvatsku su priznale 124 države.
Predsjednik dr. Franjo Tuđman je u obraćanju naciji 15. siječnja 1992. rekao:
“Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti.”
Prvi poticaj za međunarodno priznanje neovisne RH napravila je Vatikanska diplomacija (3. listopada 1991.), a slijedila ju je Njemačka diplomacija koju je vodio njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. Na temelju odluke njemačke Vlada od 19. prosinca 1991., Njemačka je 23. prosinca 1991. priznala samostalnost Hrvatske i Slovenije. U Zagrebu i Ljubljani tog su dana primili pismo predsjednika von Weizsäckera o službenom priznanju njihove neovisnosti i samostalnosti, a najavljena je i uspostava diplomatskih odnosa 15. siječnja 1992. te prerastanje generalnih konzulata u Zagrebu i Ljubljani u njemačka veleposlanstva (Andrea Bekić, “London i Bonn – dva pola politike Europske zajednice prema priznanju Republike Hrvatske 1991. godine”, Časopis za suvremenu povijest, br. 2, Zagreb 2010., 361).
Njemačka je bila pod velikim pritiskom zbog navodnog preuranjenog priznanja nekih članica Europske zajednice pa su članice Europske zajednice zajednički priznale Hrvatsku 15. siječnja 1992. godine.
Međunarodno priznanje Republike Hrvatske od 15. siječnja 1992. bilo je jako važno za opstojnost Hrvatske. Međutim, borba za neovisnu Hrvatsku i njen teritorijalni integritet trajala ja još šest godina. Hrvatska je oslobodilačkim akcijama Hrvatske vojske i policije te mirnom reintegracijom istočne Slavonije i Podunavlja izišla na svoje međunarodno priznate granice. Da Hrvatska nije sama oslobodila svoj okupirani teritorij, međunarodni akti bi ostali mrtvo slovo na papiru.
Hvala svima koji su doprinijeli međunarodnom priznanju Republike Hrvatske!
Foto. 24sata.hr, hkv.hr, ogulin.hr
Mandat UNTAES-a završio je 15. siječnja 1998.
Mandat UNTAES-a završio je15. siječnja 1998. te su Istočna Slavonija i hrvatsko Podunavlje vraćeni u ustavno-pravni poredak RH.
Slika 1. UNTAES u Hrvatskom Podunavlju (Wikipedia)
Erdutski sporazum je dogovor o mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja, . 12. studenoga 1995.
Tijekom pregovora u Daytonu postignut je sporazum pod nazivom: „Temeljni sporazum o Istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu“. Sporazum je potpisan u Erdutu 12. studenog 1995. pa je poznat pod nazivom Erdutski sporazum. Uz posredovanje veleposlanika SAD-a Petera Galbraitha i posrednika UN-a Thorvalda Stoltsnberga sporazum su potpisali Hrvoje Šarinić (hrvatski predstavnik) i Milan Milanović (srpski predstavnik).
Potpisivanjem Erdutskog sporazuma, 12. studenog 1995., pokrenut je proces vraćanja Istočne Slavonije i hrvatskoga Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Tim sporazumom uspostavljena je prijelazna uprava Vijeća sigurnosti UN-a na okupiranom području RH u trajanju od 12 mjeseci s mogućnošću produljenja mandata za još 12 mjeseci. Dogovorena je demilitarizacija te povratak prognanih i izbjeglica s tih područja. Također je dogovoren povrat imovine prognanih i izbjeglih te naknada za imovinu.
Vijeće sigurnosti UN-a je Rezolucijom 1037. (15. siječnja 1996.) uspostavilo je Prijelaznu upravu UN-a za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem (UNTAES, United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium).
Slika 2. Hrvatsko Podunavlja (Wikipedia)
Erdutski sporazum dogovoren je za razdoblje od 12 mjeseci s mogućnošću produljenja od još 12 mjeseci. Nakon tog razdoblja (12 + 12 mjeseci) Erdutski sporazum nema nikakav pravni učinak jer je jasno naznačeno njegovo trajanje. Odnose srpske manjine i hrvatske vlasti reguliraju drugi zakoni, a ne Erdutski sporazum. U prosincu 1991. donesen je „Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih ili nacionalnih zajednica ili manjina“. To je bio uvjet EZ-a za priznanje u siječnju 1992. Tim zakonom i drugim zakonima koji su kasnije doneseni regulirana su prava manjina, a ne Erdutskim sporazumom.