1. listopada
• 1991. Započela je srpsko-crnogorska agresija na Dubrovnik i dubrovačko primorje. Rano u jutro 1. listopada 1991. godine pokrenut je opći napad na šire područje grada Dubrovnika. Rezervisti Jugoslavenske narodne armije i mahom dobrovoljci Teritorijalne obrane Crne Gore prešli su državnu granicu na Debelom brijegu i krenule prema Konavlima. JNA i četnici iz Crne Gore i Hercegovine granatama su napali Dubrovnik i okolicu.
• 1991. Srpski zločini u općini Ravno. 1. listopada 1991. JNA je razrušila selo Ravno u Bosni i Hercegovini pri pohodu na Dubrovačko primorje i Dubrovnik.
Bilo je to na početku agresije na jug Hrvatske kada su Srbi i Crnogorci krenuli u osvajanje Dubrovničkog primorja, Dubrovnika i drugih područja juga Hrvatske. Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva BiH, nije osudio agresiju na hrvatsko selo u BiH, nije osudio rušenje sela i ratni zločin koji je počinjen već je kazao: “To nije naš rat.” Osim potpuno srušena sela, ubijene su 24 osobe, ranjeno ih je 11, a 18 osoba je utamničeno u Trebinju.
• 1991., Srbi izvršili pokolj u Gornjem Viduševcu kod Gline.
1. listopada 1991. godine započela agresije na Dubrovnik i dubrovačko primorje
Dubrovnik, grad pod zaštitom UNESCO-a je napadnut 1. listopada 1991. godine. Od 1971. godine grad je bio demilitariziran, u gradu nije bilo vojarni, vojske. Srbi su pripreme za agresiju započeli propagandom da treba obnoviti Dubrovačku Republiku s namjerom da ta republika postane sastavni dio velike Srbije. U Crnoj Gori je provođena antihrvatska propaganda kojoj je vrhunac bila informacija da će Hrvatska (30.000 ustaša!) napasti Crnu Goru zbog osvajanja Boke Kotorske. Ta huškačka kampanja se vodila pod nazivom „Rat za mir“. Boka Kotorska jest bila hrvatski teritorij ali Republika Hrvatske nije nikada tražila povrat Boke Kotorske.
Agresija na Dubrovnik i okolicu započela je u rujnu. Prva faza agresije je bila izolacija Dubrovnika a druga zauzimanje Dubrovnika. Plan je bio da sve završi za 72 sata. U zaleđu Dubrovnika (Popovo polje, Trebinje) Srbi su bili u većini i oni su činili paravojne jedinice koje su vršili agresiju na Dubrovnik. Agresiju su izvršili JNA, JRM, JRZ, Teritorijalna obrana Crne Gore i paravojne četničke postrojbe.
Glavni zapovjednik napada na Dubrovnik u listopadu 1991. godine bio je potpukovnik Pavle Strugar. 30 000 teško naoružanih vojnika, 100 tenkova, 50 oklopnih transportera, stotinjak zrakoplova te Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) pod zapovjedništvom admirala Mile Kandića.
Dubrovnik su branili Dubrovčani, dragovoljci iz Omiša, Kaštela, Sinja, Ploča, Metkovića, i Opuzena. 400 branitelja, kasnije 900 (962). Dubrovnik su na početku agresije branile 2 satnije (410 naoružanih ljudi te 70 ljudi u pričuvi), Kasnije će satnije ući u sastav novoformirane 163. brigade HV-a. Brigada je formirana 16. siječnja 1992. godine, broj 163 je simboličan jer je 6. prosinca 1991. godine, kada je bio najžešći napad na grad, 163-i branitelja su branila grad. Tijekom studenog 1991. godine Dubrovnik je branilo najviše 962 branitelja.
Početkom studenog 1991. godine u Dubrovnik je kao pojačanje stigla jedna satnija sastavljena od tri voda IX. bojne HOS-a u sastavu 4. brigade ZNG-a koja je u Dubrovniku ostala do kraja prosinca 1991. godine. Satnija HOS-a je dala veliki doprinos obrani grada, posebno 9 studenoga 1991. g.
Za vrijeme opsade, jedina veza Dubrovnika sa svijetom održavana je brzim gliserima prvog mornaričkog odreda Republike Hrvatske. Gliserima su dopremani hrana, lijekovi, pješačko naoružanje i streljivo.
Prvi zapovjednik obrane grada bio je pukovnik Ivan Varenina (napustio JNA) a kasnije je zapovjedništvo preuzeo general Nojko Marinković koji je, također, napustio JNA i priključio se obrani Hrvatske.
Opsada Dubrovnika je započela 1. listopada 1991. godine i trajala do 26. svibnja 1992. godine.
Početak i tijek agresije:
• Iz mjesta Ivanica u rujnu 1991. g. počinju agresorske provokacije pucanjem prema mjestima s većinskim hrvatskim stanovništvom – Gornji i Donji Brgat.
• 17. rujna 1991. g. započela pomorska blokada Dubrovnika.
• Od 26. rujna 1991. g. kreću stalni napadi na Župu dubrovačku i Konavle.
• 1. listopada 1991. g. započinje prvi opći napad na grad i Dubrovačko primorje. Nakon raketiranja odašiljača na brdu Srđ Dubrovnik je bio u komunikacijskoj blokadi. Istoga dana Dubrovnik ostaje bez električne energije i vode jer je agresor uništio trafostanicu u Komolcu.
• 1. listopada 1991. g. agresor je napao Čepikuće ali su ga pripadnici 116. brigade HV-a odbacili. Obrana Čepikuća pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravim imenom Nijaz Batlak), je izdržala sve do 24. studenog 1991. godine, kada je selo nakon žestokih i višednevnih bojeva osvojila JNA.
• 5. listopada 1991. g. okupirano je Slano, čime je znatno otežana logistička potpora Dubrovniku.
• 7. listopada 1991. godine, nakon pada jedne minobacačke granate ispaljene s neprijateljskog položaja, u Novoj Mokošici pred samim ulazom u atomsko sklonište, poginula su devetorica stanovnika, policajaca i pripadnika Civilne zaštite, što je bio najveći pojedinačni masakr tijekom rata na dubrovačkom području.
• 16. listopada 1991. g. agresor je okupirao Cavtat.
• 23. listopada 1991. godine, na Stari Grad su pale prve minobacačke granate 120 mm. Tom prilikom je uništen dio rive stare gradske luke te nekoliko kuća duž Straduna. Pogođene su palača Sponza, jezuitska crkva sv. Ignacija, zvonik franjevačkog samostana i crkve, gradski zvonik.
• 24. listopada 1991. g. agresor je okupirao Kupare i Srebreno.
• 25. listopada 1991. g. agresor je okupirao Donji Brgat, Gornji Brgat i Dubac.
• 31. listopada 1991. g. konvojem Libertas u Dubrovnik stiže prva humanitarna pomoć.
• 1. studenog 1991. godine agresor je okupirao Zaton i Orašac, Dubrovnik je u potpunom okruženju.
• Do 20. studenog 1991. g. agresor je okupirao prigradska naselja Mokošicu i Novu Mokošicu, te manja naselja Rožat, Komolac, Šumet i Čajkovići.
• 6. prosinca 1991. godine, na blagdan svetoga Nikole izvršen je napad koji će ostati upamćen kao najžešće razaranje stare gradske jezgre Dubrovnika. Samo na Stari Grad palo je preko 2.000 granata, iako su gradske zidine i ostali spomenici nulte kategorije bili propisno obilježeni bijelim barjacima UNESCO-a.
Prilikom gašenja požara u hotelu Libertas, koji je bio pretrpan izbjeglicama, poginula su trojica vatrogasaca. Tog dana je poginulo četrnaest civila, a 52 ih je bilo ranjeno. Poginulo je i pet branitelja, od čega četvorica na Sustjepanu koji je cijeli dan bio pod udarom topništva i pješaštva JNA.
• 26. svibnja 1992. godine počela je deblokada Dubrovnika, nakon pritiska međunarodne zajednice.. Agresor je zauzeo sve dominantne kote i visove s kojih će ih kasnije potjerati Hrvatska vojska u oslobodilačkim akcijama.
• U napadima od 8. studenog do 14. studenog te 6. prosinca 1991. g. na uže gradsko područje je palo oko 5.000 topničkih projektila, poginulo je 53, a ranjeno više od 180 civila i branitelja.
Oslobađanje dubrovačkog zaleđa od 1. lipnja do 1. studenog 1992.
Za obranu i oslobađanje Dubrovnika poduzete su vojne akcije: Čagalj, (7. lipnja do 26. lipnja 1991.) Tigar (4. – 13. srpnja 1992.), Oslobođena zemlje (23. srpnja do 12. kolovoza), Vlaštica (22- – 26. listopada 1992.) i Operacija Konavle (20 – 24. listopada 1992.).
Tijekom ratnih djelovanja u Dubrovniku, njegovoj okolici i prilikom čišćenja dubrovačkog zaleđa te aktivne obrane dosegnutih položaja poginula su 182 branitelja i 11 pripadnika Narodne zaštite iz Dubrovačko-neretvanske županije, te 235 branitelja iz postrojbi pristiglih iz drugih krajeva Hrvatske, te 92 civila.
Brojni su branitelji i civili tijekom ratnih operacija zarobljeni i odvedeni u logore Bileća u BiH i Morinj u Crnoj Gori.
Agresor je, također, napravio i veliku materijalnu štetu:
• U samom Dubrovniku su uništeni mnogi spomenici kulture nulte kategorije. Samo u jednom dvanaestosatnom napadu na staru gradsku jezgru teško je oštećeno oko 30% objekata.
• U Trstenom je zapaljen i gotovo u potpunosti uništen 490 godina stari arboretum.
• U potpunosti je uništeno 2.127 kuća, a 7.771 stanovnik je ostao bez krova nad glavom. Većina tih kuća je zapaljena i opljačkana.
• Opljačkana je i dubrovačka zračna luka u Čilipima. Iz zračne luke u Čilipima odnesena je sva vrlo vrijedna tehnika, rentgenski i uređaji kontrole leta, rasvjetna tijela za osvjetljavanje poletno-sletne staze, radiofarovi, agregati, vatrogasna vozila, radarski uređaji pa čak i pokretno stubište, a opljačkan je i aerodromski duty-free centar.
• Iz dubrovačke ACI marine odvezena je 51 jahta, dok ih je 171 potpuno uništeno.
• S konavoske stočne farme mljekare Gruda odvedena je sva stoka.
• Iz Župe dubrovačke je odvezeno kompletno postrojenje velike tiskare Ivo Čubelić.
• U Kuparima je opustošeno svih šest hotela VU Kupari iz kojih je opljačkano sve do golih zidova.
• U Orašcu je u potpunosti opljačkan nov i potpuno opremljen hotelski kompleks “Dubrovački vrtovi sunca” iz kojega je uz sve ostalo odvezen i vrijedan pogon kotlovnice.
• Samo na franjevački samostan “Male braće” upućeno je 37 projektila,
Ovo je samo dio materijalnih šteta koje je agresor (Srbi, Crnogorci, četnici i JNA) učinio.
U tvrđavi Imperijal na Srđu je stalna izložba Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik.
Foto: Wikipedija
Srpski zločini u općini Ravno
JNA je 1. listopada 1991. godine razorila hrvatsko selo Ravno u Bosni i Hercegovini. Bilo je to na početku agresije na jug Hrvatske kada su Srbi i Crnogorci krenuli u osvajanje Dubrovničkog primorja, Dubrovnika i drugih područja juga Hrvatske. Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva BiH, nije osudio agresiju na hrvatsko selo u BiH, nije osudio rušenje sela i ratni zločin koji je počinjen već je kazao: “To nije naš rat.”
Alija Izetbegović se preko TV Sarajeva obratio stanovnicima BiH: „Stavit ću im svima na znanje da Bosna i Hercegovina ne želi biti sudionik u ovom bezumnom činu. Na temelju navedenog i onih zaključaka koje znate, odluka Predsjedništva o mobilizaciji vaše je pravo i dužnost, građana BiH, da se ne odazovete na mobilizaciju, ni na poziv da sudjelujete u građanskom ratu. Niste dužni, zapamtite, ništa vas ne obvezuje na to, da dižete ruke jedni na druge, da pucate jedni na druge… Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji ga žele voditi. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno s nama učiniti sve da sačuvamo mirnu Bosnu.“(6. listopada 1991.).
U vrijeme davanja izjave (6. listopada 1991. ) Užički i Titogradski korpus, potpomognuti rezervistima iz Crne Gore, već su zauzeli dominantne visove na južnoj i istočnoj strani Mostara – Humu, Gubavici i Fortici.
Na području općine Ravno Srbi su u listopadu i studenome 1991. godine izvršili ratni zločin; ubili su 23 civila i jednog pripadnika HVO-a (Davor Marijan i suradnici)
U hrvatskom selu Ravno, koje se nalazi u Bosni i Hrecegovini, nije bilo vojno sposobnog stanovništva niti je bilo naoružanih skupina. O razaranju Ravnog govorio je za Crnogorsku televiziju potpukovnik JNA Đuro Komšić koji je vodio napad na Ravno:
Reporter: „Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.“
Potpukovnik Komšić: „Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.“
Reporter: „Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu…“
Potpukovnik Komšić: „Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.“
Reporter: „Recite mi šta poslije ovoga slijedi?“
Potpukovnik Komšić: „Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.“
JNA i paravojne postrojbe su 13. studenoga 1991. godine na svirep način ubile osam hrvatskih civila, stanovnika Kijeva Dola. Svi ubijeni su bili stariji od 60 godina.
Osim potpuno srušena sela, ubijeno je 24 ljudi, ranjeno ih je 11, a njih 18 je utamničeno u Trebinju. Razlog za zločin u Ravnom bio je odmazda za poraz JNA i četnika od Hrvatske vojske kod Čepikuća.
Nakon osam mjeseci okupacije postrojbe Hrvatskog vijeća obrane, Hrvatske vojske i Hrvatskih oružanih snaga su u lipnju ’92., u okviru akcije Lipanjske zore, oslobodile Ravno.