1508. Umro je Gracija iz Mua
Gracija iz Mua (Muo u Boki 27. XI. 1438. – Venecija, 9. XI. 1508.) bio je augustinac, pustinjak.
Rođen je u malom selu Muo, u Boki Kotorskoj. Bio je ribar, mornar, redovnik. U siromašnom samostanu augustinaca na brdu Ortone, nedaleko Padove proveo je 15 godina. Nakon pokorničkog života iz Ortone dolazi u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo posljednje godine svoga života i sveto preminuo u 70. godini. Tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, a nakon kratkog vremena položeno je u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru.
Nakon pada Napoleona pustinjaci sv. Augustina napustili su otočić sv. Kristofora i tijelo bl. Gracije darovali njegovu rodnom mjestu. Tako je nakon 250 godina u velikome narodnom slavlju lađa vratila u rodno selo najvećeg sina toga primorskog mjestanca. Papa Leon XIII. odobrio je trajno štovanje skromnog redovnika i Graciju 1889. g. proglasio blaženim.
1765. Umro je Josip Kazimir Drašković 
Josip Kazimir Drašković (?, 4. VIII. 1716. – Klenovnik kraj Ivanca, 9. XI. 1765.) bio je hrvatski plemić i general.
Grof Josip Kazimir Drašković, hrvatski vojskovođa, služio je u vojsci carice Marije Terezije. U vojnu službu stupio je 1734. Grof Drašković ratovao je u Srbiji i Vlaškoj protiv Osmanlija, u Italiji te protiv pobunjenih seljaka u Podravini.
Prusi su ga zarobili u bitci 1762. godine. Oslobođen je 1763. i promaknut u viši generalski čin te imenovan zapovijedajućim generalom u Erdelju i odlikovan Redom velikoga križa Marije Terezije.
Josip Kazimir Drašković je u Hrvatskoj posjedovao mnogo dvoraca i vlastelinstva, tako da je bio jedan od najbogatijih velikaša u čitavom kraljevstvu. Među dvorcima i imovinom Josipa Kazimira Draškovića bili su Klenovnik, Trakošćan Božjakovina, Rečica, Brezovica i Veliki Bukovec, kao i kuća u Zagrebu. Umro je u Klenovniku 1765. godine.
1880. Veliki potres u Zagrebu
Najrazorniji potres u zabilježenoj povijesti Zagreba dogodio se 9. studenog 1880. godine u 7 sati, 33 minute i 3 sekunde. Epicentar je bio sjeveroistočno od Zagreba, između Kašine, Zeline i Kraljeva vrha. Procjenjuje se da je intenzitet potresa bio VIII stupnjeva Mercalli-Cancani-Siebergove ljestvice, a magnituda 6,3 stupnja po Richteru. Bio je takve jačine da se osjetio u Vukovaru i Dubrovniku. Oštećena je otprilike polovica zgrada u tadašnjem Zagrebu, ukupno 1758 kuća. Poginulo je dvoje ljudi (litograf Stanić i bankovni službenik Lavoslav Smetana), a 29 ih je ozlijeđeno. Danas je poznat kao Veliki potres.
Teško su bile oštećene zagrebačke crkve. Srušen je toranj crkve sv. Franje na Kaptolu, kao i jedno krilo franjevačkog samostana. Velike štete pretrpjela je zagrebačka katedrala te je bila potrebna temeljita obnova. Potres je srušio svodove u katedrali i oltare, probio pod, oštetio grobnice i zvonik. Obnova je završena 1906., a vodio ju je Hermann Bolle koji je katedrali dao oblik kakav danas poznajemo.
Barake za stradale podignute su na brzinu na mjestu današnjeg srednjoškolskog igrališta u Klaićevoj ulici. Mnoštvo stanovništva pobjeglo je ili se iselilo u Beč, Graz, Maribor, Celje, Ljubljanu i Trst. U prva 24 sata nakon potresa na zagrebačkom je Glavnom kolodvoru izdano 3.800 putničkih karata. Kako bi se mogao nositi s posljedicama potresa, grad je ustanovio posebno povjerenstvo. Oko otklanjanja posljedica štete posebno se angažirao tadašnji gradski senator August Šenoa. Zbog toga je dobio upalu pluća, od čijih će posljedica sljedeće godine umrijeti u dobi od samo 43 godine.
Računa se da je materijalna šteta iznosila oko 50 milijuna kruna, što je bila polovica tadašnjeg godišnjeg državnog proračuna. Car i kralj Franjo Josip donirao je 20.000 forinti, no to je bilo dovoljno tek za obnovu nekoliko kuća. Novčana pomoć stizala je iz cijele Europe. Najveći dio priloga uplaćen je na području Austro-Ugarske, no sredstva su skupljena i u Kopenhagenu, Istanbulu, Cardiffu, Londonu, Parizu, Bernu, Sofiji, Aleksandriji, a pomoć je poslao i papa Lav XIII.
1884. Otvorena Strossmayerova galerija
Galerija starih majstora, pri JAZU u Zagrebu, otvorena je 9. studenoga 1884. godine zahvaljujući nastojanjima biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Danas ta galerija nosi naziv, u čast svog osnivača, Strossmayerova galerija starih majstora.
Strossmayerova galerija starih majstora i danas se nalazi u palači Akademije. Izvorno je sadržavala 256 umjetničkih djela, no u međuvremenu je njihov broj povećan na nekoliko tisuća. Među zastupljenim umjetnicima u galeriji nalaze se Andrija Medulić, Beato Angelico, Vittore Carpaccio, El Greco, Jacopo Palma il Giovane, Federico Benković, majstor slike Virgo inter virgines, Jacob van Ruisdael, Jean-Antoine Gros, Jan Wellensz de Cock, Joachim Patenier i mnogi drugi.
1930. Umro je Menci Clement Crnčić
Menci Clement Crnčić (Bruck an der Mur, Austrija, 3. IV. 1865 – Zagreb, 9. XI. 1930) bio je hrvatski slikar i grafičar .
Studirao je slikarstvo na Akademijama u Beču i Münchenu. Dobio je 1894. stipendiju zemaljske vlade za studij grafike u bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod prof. Williama Ungera, grafičara zaslužnog za oživljavanje bakropisa u Njemačkoj i Austriji. U Zagrebu je s B. Čikošem Sesijom otvorio 1903. privatnu slikarsku školu, koja je prerasla u Višu školu za umjetnost i obrt a zatim u Akademiju likovnih umjetnosti. Na toj ustanovi bio je profesor od 1907. do 1930. Kratko vrijeme bio je ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora. Od 1919. bio je član JAZU.
Prvi u hrvatskom slikarstvu počeo slikati marine. Posebno je važan kao prvi školovani grafičar s kojim započinje razvoj moderne hrvatske grafike; odgojio je naraštaje hrvatskih grafičara. Pretežito bakropisom postizavao je tonska rješenja, kojima je u to doba bio zaokupljen i u slikarstvu. Izrađivao je realistične portrete i velike kompozicije.
Autor obojenih bakropisa iz staroga Zagreba (Na Kaptolu, Bakačeva kula). U posljednjem ciklusu grafičkih listova vratio se primorskomu krajoliku (Vrbnik, Povile, Grižane). Plodan crtač; izrađivao je plakate, scenografiju i objavljivao ilustracije i karikature.
1989. Umro je Nenad Petrović
Nenad Petrović (Zagreb, 9. IX. 1907. – Zagreb, 9. XI. 1989.) bio je hrvatski problemist (šahist).
Nenad Petrović bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih i jugoslavenskih pa i svjetskih problemista. Petrović je 1947. dobio titulu velemajstora šahovske kompozicije čime je postao prvi hrvatski i jugoslavenski šahovski problemist s titulom velemajstora u problemskom šahu. Bio je svjetski prvak u rješavanju šahovskih problema (1947., 1965. i 1974.).
Od 1956. Petrović je bio potpredsjednik internacionalne komisije za problemski šah, a nakon smrti J.R. Neukomma postao je predsjednik problemske komisije FIDE. Kao predsjednik provodi ideje o stvaranju međunarodne organizacije problemista, organizirajući u Piranu 1958. prvi svjetski kongres problemista, koji se od tada održavaju redovito svake godine u raznim državama.
Tvorac je i Kodeksa problemskog šaha kojeg je objavio na Piranskom kongresu 1958., kojeg je sam i organizirao, te je pokretač i realizator prvih 13 svezaka Albuma FIDE koji obuhvaćaju izabrane probleme vrhunskog stvaralaštva u periodu od 1914. – 1982.
Kao kompozitor, Petrović je objavio oko 650 problema od kojih je u Albume FIDE uvršten 121, što ukazuje na kvalitetu njegova stvaralaštva. Dobio je nadimak Čovjek taskova.
Napisao je problemske knjige Šahovski problem (1949.) i Problemi Sama Loyda (1985.). Bio je urednik problemskog djela Šahovskog glasnika od njegova osnutka 1925. do 1959. godine. 1951. je pokrenuo problemski časopis Problem koji je 1952. postao službeno glasilo Stalne komisije FIDE za problemski šah (FIDE-PCCC). U Problemu je do gašenja magazina 1981. okupljao vodeće svjetske kompozitore i teoretičare.
2000. Hrvatska postala parlamentarna republika
Izmjenama hrvatskog Ustava od 9. studenoga 2000. godine Republika Hrvatska je od polupredsjedničke postala parlamentarna republika. Odluku o promjeni Ustava donio je Sabor sa 106 glasova za, 35 protiv i jednim suzdržanim. Predsjednik Sabora u tom trenutku bio je Zlatko Tomčić iz Hrvatske seljačke stranke.
Uvedene izmjene bile su sljedeće: promijenjeno je ime Sabora, i to iz dotadašnjeg Hrvatski državni sabor u Hrvatski sabor. Odredba po kojoj je Predsjednik Republike – na prijedlog Vlade i uz supotpis premijera, a nakon savjetovanja s predstavnicima klubova zastupnika parlamentarnih stranaka – mogao raspustiti Sabor, dodatno je precizirana. Prema tome, Predsjednik države mogao je raspustiti Sabor ako na zahtjev Vlade da joj se izglasa povjerenje Sabor to ne učini (izglasa joj nepovjerenje), ili ako u roku od 120 dana Dom ne donese državni proračun. Nadalje, uloga Županijskog doma smanjena je (bit će i potpuno ukinut već sljedeće godine). U Ustav je po prvi put uveden i pojam regionalne samouprave. U odredbe o temeljnim vrednotama uvedene su i one o ravnopravnosti spolova. U Ustav je uvrštena i odredba o pozitivnoj diskriminaciji prema kojoj se za manjine zakonom može pored općeg biračkog prava osigurati i posebno biračko pravo. Uvedena je i poznata obaveza raspisa referenduma – ako ga zatraži 10 % birača.
Promjenama Ustava izmijenjene su i ovlasti predsjednika Republike Hrvatske. To je učinjeno s ciljem da se dotadašnja velika uloga predsjednika, kakva je prakticirana u doba Franje Tuđmana, smanji na račun veće uloge premijera.