1538. Rodio se Antun Vramec
Antun Vramec (Ormož ili okolica, prije 9. VI. 1538. – Varaždin, 1587.) bio je hrvatski ljetopisac i vjerski pisac.
Doktorirao je teologiju u Rimu, bio je kapelan Zavoda sv. Jeronima. Nakon povratka u Hrvatsku bio je kanonik Zagrebačkog Kaptola, zatim je bio župnikom župe sv. Marka na Griču. God. 1573. imenovan je varaždinskim arhiđakonom te potom bekšinskim i dubičkim, a župničku je službu obavljao i u Brežicama, Stenjevcu i Varaždinu, gdje je ostao do smrti.
Imao je suprugu i sina, protivno crkvenim propisima, a jer ih se nije želio odreći, 1578. je suspendiran, a 1582. službeno je izgubio crkvene časti i povlastice.
Vramec je imao iznimno važnu ulogu u razvoju hrvatske književnosti sjevernoga, kajkavskoga kruga. Njegovo prvo djelo, Kronika vezda znovich zpravljena kratka szlouenzkim jezikom” po D. Antolu Pope Vramce kanoniku zagrebečkom (1578.) bio je drugi autorski tekst na kajkavskom književnom jeziku nakon Pergošićeva Decretuma (1574.). U njoj je opisao događaje od postanka svijeta do 1578., crpeći podatke iz mnogih hrvatskih i europskih ljetopisnih izvora, a osobito se vrijednima smatraju samostalni opisi autoru vremenski bliskih događaja. Pisana je jednostavnim jezikom, kao poučno djelo namijenjeno širokoj čitateljskoj publici. Sačuvana su samo dva primjerka, ljubljanski i zagrebački.
Drugo djelo, Postilla po nedelne i po godovne dni na vse leto vezda znovič spravlena po Antonu Vramcu Svetoga pisma doktoru i cirkve varaždinske plebanušu (1586.), zbirka je propovijedi u dvama dijelovima, od kojih prvi sadrži nedjeljne, a dugi propovijedi za blagdane tijekom godine. Iako Vramčevi tekstovi nisu napisani s književnom namjenom, zauzimaju istaknuto mjesto u povijesti hrvatske kajkavske književnosti. Imali su odjeka i u djelima potonjih književnika i povjesničara (J. Ratkaja, J. Bedekovića, B. A. Krčelića, T. Mikloušića, Ivana Šveara, D. Demetra i A. Šenoe), a ponajviše u Kronici aliti spomenu vsega svieta vikov (1696) P. Vitezovića Rittera.
1926. Umro je Janko Ibler 
Janko Ibler (Stara Gradiška, 19. IV. 1862. – Zagreb, 9. VI. 1926.) bio je hrvatski književnik, publicist, prevoditelj i kazališni kritičar.
Radio je kao profesionalni novinar u riječkoj Slobodi. Uređivao Vienac (1881–82.), Hrvatsku vilu (1882.), Slobodu (1885.) te bio glavni urednik Narodnih novina (1897–1908.). Objavljivao je književne i kazališne kritike, feljtone, književnopovijesne rasprave i publicističke tekstove. Pisao je često pod pseudonimom “Desiderius” književne i kazališne kritike, feljtone i političke rasprave. Bio je teoretičar književnog realizma. Prevodio je djela s ruskog i sa skandinavskih jezika.
Priredio je knjigu Gospodarsko-šumarska jubilarna izložba Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Zagrebu 1891. (1892.). Okušao se i u književnom radu; pisao je kratku prozu, novele i roman Zora (1920.), portret izobražene i emancipirane žene s konvencionalnim završetkom. U politici je Ibler bio pravaš.
1945. Osnovan nogometni klub Dinamo
Nogometni klub Dinamo osnovan je 9. lipnja 1945. kao nogometna sekcija Fiskulturnog društva Dinamo, koja od 1949. godine djeluje kao samostalni nogometni klub. Od Građanskog je Dinamo preuzeo plavu boju dresova, većinu igrača i navijača te nadimak purgeri, a i grb kluba je napravljen po uzoru na grb Građanskog. HŠK Građanski osnovan je 26. travnja 1911. godine. Nakon što je komunistička vlast 1945. godine dekretom ukinula najpopularnije predratne zagrebačke nogometne klubove Građanski, HAŠK i Concordia zbog igranja nogometnog prvenstva za vrijeme NDH.
Dinamo nastavlja tradiciju Prvog hrvatskog građanskog športskog kluba (Građanski) utemeljenog u travnju 1911. godine. Tijekom 34 godine djelovanja šest puta je osvojio naslov prvaka Kraljevine Jugoslavije i NDH (1923., 1926., 1928., 1937., 1940. i 1943.). Pod tim nazivom nastupao je do svibnja 1945. godine, a potom je rasformiran odlukom nove komunističke vlasti, a sva bogata pismohrana je vandalski uništena. Umjesto Građanskog utemeljeno je tada Fiskulturno društvo Dinamo, a pet godina kasnije osamostaljuje se njegov nogometni klub. Dinamo je od Građanskog baštinio veći dio svoje tradicije (grb i boja).
U prostorijama Elektre u Gundulićevoj ulici, osnovan je 9. lipnja 1945. godine Dinamo. Klub je dobio ime po uzoru na moskovski Dinamo. Ondašnji zagrebački športski komesar Ivica Medarić, koji je najprije igrao u HAŠK-u, potom i u Građanskom, je predložio ime Dinamo koje je prihvaćeno zbog bliskih odnosa sa SSSR-om.