1626. Umro je Marin Getaldić
Marin Getaldić (Dubrovnik, 1568. – Dubrovnik, 7. ili 8. IV. 1626.) bio je hrvatski matematičar i fizičar.
Osnovnu naobrazbu dobio je u rodnome gradu. Godine 1588. primljen je za člana Velikoga vijeća, a zatim se bavio različitim poslovima u službi Dubrovačke Republike.
Putovao je Europom, učio matematiku od poznatih europskih matematičara i astronoma toga doba (Michela Coigneta, Francoisa Viètea, Galileja Galilei, Christophorusa Claviusa i Christopha Grienbergera).
Bavio se praktičnom primjenom matematike u rješavanju geodetskih problema. Tako je, primjerice, određivao geografsku širinu Carigrada i Dubrovnika, a posebno je zanimljiv njegov pristup određivanju volumena Zemlje. Getaldićevo djelo znatno je utjecalo na razvoj primjene algebre na geometriju prije otkrića analitičke geometrije.
Getaldić je savršeno ovladao latinskim jezikom kojim se služio kao drugim materinskim jezikom. Djela: Unaprjeđenje Arhimeda ili o različitim vrstama tijela uspoređenima po težini i veličini, Nekoliko napomena o paraboli, Dopuna galskog Apolonija ili probuđena djelomično sačuvana geometrija dodira Apolonija iz Perge, Zbirka različitih problema i druga. Reprint-izdanje sveukupnih Getaldićevih djela izišlo je u Zagrebu pod nazivom Opera omnia (1968.).
1894. Rodio se Ulderiko Donadini
Ulderiko Donadini (Plaški, 8. IV. 1894. – Zagreb, 10. V. 1923.) bio je hrvatski književnik (vidi 10. svibnja).
1905. Umro je Josip Juraj Strossmayer 
Josip Juraj Strossmayer (Osijek, 4. II. 1815. – Đakovo, 8. IV. 1905.) bio je đakovački biskup i hrvatski političar.
Rođen je u pohrvaćenoj obitelji podrijetlom iz Gornje Austrije. Polazio sjemenište u Đakovu, studirao teologiju u Pešti, gdje je 1834. doktorirao iz filozofije. Zaređen je 1838., a potom je studirao na Augustineumu u Beču gdje je doktorirao iz teologije (1842.). Do 1847. bio je profesor u đakovačkom sjemeništu, a od jeseni 1847. u Beču je obavljao službu dvorskoga kapelana i jednoga od trojice ravnatelja Augustineuma. Tijekom revolucionarnih zbivanja 1848.–1849. zastupao je ideju o ustavnom i federalnom uređenju Habsburške Monarhije. Bio je imenovan srijemsko-bosanskim biskupom 18. IX. 1849., a ustoličen 8. IX. 1850. U doba neoapsolutizma (1851.–1860.), zbog naklonjenosti slavenskoj i južnoslavenskoj ideji, bio je pod stalnim policijskim nadzorom. Godine 1860.–1873. aktivno se bavio politikom te bio istaknuti prvak Narodne stranke. Kao virilni zastupnik u Hrvatskom saboru 1861. i 1865.–1867. održao je niz zapaženih govora; 1861.–1862. bio je veliki župan Virovitičke županije. Nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.), revizije Nagodbe (1873.) i popuštanja narodnjaka pred madžarskim zahtjevima, u ljeto 1873. povukao se iz politike. No, zajedno s Franjom Račkim, predsjednikom JAZU-a, i dalje je zastupao južnoslavensku ideju s ciljem osnivanja savezne države Južnih Slavena, uz potporu ostalih slavenskih naroda, kao protuteže Nijemcima, Mađarima i Talijanima. Nakon Berlinskoga kongresa 1878., kada je Srbija došla pod austrijsko tutorstvo, a Srbi u Hrvatskoj povezali se s Mađarima, revidirao je svoju koncepciju južnoslavenstva te je od tada zastupao ideju federativne pa i trijalistički uređene Austro-ugarske Monarhije. Godine 1880. pristao je uz Neodvisnu narodnu stranku, a 1894. potpuno se povukao iz političkoga života.
Snažno je utjecao i na suvremeni crkveni i vjerski život. Posebice je zapaženo njegovo djelovanje na zasjedanju Prvoga vatikanskoga koncila (8. XII. 1869. – 18. VII. 1870.) na kojemu je održao pet govora među kojima je najveći odjek u javnosti imao onaj vezan uz dogmu o nezabludivosti pape. Također se zauzimao za unitarističke ideje i međusobno razumijevanje i pomirenje katolika, pravoslavaca i protestanata.
Istaknuo se i na kulturno-prosvjetnom planu, prije svega kao mecena. Godine 1859. novčano je darovao Zavod sv. Jeronima u Rimu, stipendirao je bosanske franjevce, pomogao osnivanje Više gimnazije u Osijeku, osnivanje Kongregacije Svetih anđela čuvara sestara dominikanki i gradnju njihova samostana u Korčuli, tiskanje pojedinih hrvatskih novina, Maticu dalmatinsku, Maticu hrvatsku, Maticu srpsku i Maticu slovensku. Pomogao je osnivanje tiskare na Cetinju, 1866. darovao je 50.000 forinti za osnivanje modernoga sveučilišta u Zagrebu, a iste godine započeo je izgradnju đakovačke katedrale (dovršena 1882.). Godine 1860. darovao je 50.000 forinti za osnutak JAZU, a pomogao je osnutak Arhiva JAZU, novčano podupirao tiskanje najvažnijih Akademijinih izdanja (Rad JAZU, Ljetopis JAZU, Starine i dr.), gradnju palače JAZU (dovršena 1880.) i utemeljenje galerije kojoj je darovao svoju privatnu zbirku slika (1884.).
1915. Rodio se Ivan Supek
Ivan Supek (Zagreb, 8. IV. 1915. – Zagreb, 5. III. 2007.) bio je hrvatski fizičar, filozof i književnik (vidi 5. ožujka).
1941. Proglašenje hrvatske države u Bjelovaru
Zbog velikosrpskoga terora, uhićenja, ubojstava i progona kojega je provodio srpski kralj i srpska vlast, Hrvati su izrazili svoje nezadovoljstvo i proglasili samostalnost. Proglašenje u Bjelovaru zbilo se dva dana prije službenoga proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu.
Nakon napada Nijemaca na Beograd, 6. travnja 1941., hrvatski narod je spontano proglasio samostalnu državu u Bjelovaru.
Prvo je u Starim Plavnicima pokraj Bjelovara, u 16 sati, tajnik Kotarske organizacije HSS-a Martin Cinkoš, proglasio hrvatsku samostalnost riječima: “Braćo vojnici, ovim časom proglašavam pred vama, Hrvatsku samostalnom i nezavisnom državom”, a zatim je počelo slavlje na ulicama Bjelovara.
Bjelovar je bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojemu su Hrvati odbili biti njezin dio, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.
Ustanak Hrvata iz 108. pukovnije – ne želimo se boriti za Jugoslaviju!
Već u prvim danima rata nakon njemačkog napada, Slavonska divizija jugoslavenske vojske iz Bjelovara krenula je prema bojištu u smjeru Bilogore i Podravine. Divizija se sastojala od 108., 42. i 40. pukovnije. Kada su došli na područje Velikog Grđevca (Bjelovar) 108. pukovniji naređeno je da krene prema Virovitici.
Streljivo su dobili samo srpski vojnici, ali ne i hrvatski. Bilo je zapovjeđeno da se ubije svaki hrvatski vojnik koji se ne želi boriti protiv Nijemaca.
Satnik Ivan Čvek tajno je naoružao hrvatske vojnike. Izbila je pobuna u 108. pukovniji tako što su hrvatski vojnici preuzeli nadzor nad pukovnijom i to je preraslo u opći ustanak protiv jugoslavenske vojske i vlasti.
Prije zore 8. travnja, pukovnija se vraćala prema Bjelovaru. U Severinu pridružila joj se 40. pukovnija s pričuvnim poručnikom Leopoldom Supančićem. Došavši rano ujutro u Bjelovar, prvo su poslali izvidnicu. Njih su napali srpski žandari na čelu s potpukovnikom Đurićem iz stožera 4. armije jugoslavenske vojske sa sjedištem u Bjelovaru.
Ubijena su tri hrvatska vojnika: Milan Devčić i Mato Haniš, dok je Pavao Rogović nakon dva dana umro u bolnici. Dva su hrvatska vojnika ranjena.
Građani Bjelovara su se tada pridružili pobuni želeći srušiti jugoslavensku vojsku koju su smatrali okupacijskom.
Tijekom dana 8. travnja vojnici 108. pukovnije i građani zarobili su nekoliko stotina jugoslavenskih (većinom srpskih vojnika) i oko 100 časnika i dočasnika. Nitko nije poginuo. Dio njih pobjegli su u selo Narta kod Bjelovara gdje se formirala srpska jedinica koja je ubrzo počinila strašne zločine nad Hrvatima u okolici Bjelovara.
Nakon toga je vojska, sastavljena od Hrvata koji su se odbili boriti na strani vojske Jugoslavije, ušla u Bjelovar oko 17 sati, “burno pozdravljena od građanstva u moru hrvatskih zastava i općeg oduševljenja”.
Bjelovar je bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezin dio, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.
Odmazda Srba – zločini i ubojstvo 99 Hrvata iz Bjelovara!
Vijest se proširila što dovodi do raspada jugoslavenske vojske na prostoru od Varaždina do Suhopolja (Virovitica). Srpski vojnici i četnici protive se tome i 9. travnja 1941. godine u Bjelovaru i okolici odmah ubijaju 6 hrvatskih civila. Među njima je i maloljetni gimnazijalac Milan Bačani.
U okolici Koprivnice II. konjanički puk “Car Dušan Silni” kojeg su činili srpski vojnici, sukobio se s Nijemcima i nakon poraza povlačio se prema Bjelovaru s ciljem da uguši Bjelovarski ustanak.
U Peterancu su ubili 5 Hrvata.
Srbi su došli u Donje Moste kod Bjelovara 10. travnja 1941. godine, selo koje je imalo većinsko hrvatsko stanovništvo. U selu su bili nenaoružani seljaci. Mladi muškarci su već prije mobilizirani i otišli iz sela. Tamo su srpski vojnici ubili 11 Hrvata.
Krenuli su dalje prema Bjelovaru. U međuvremenu, njemački vojnici zauzeli su Bjelovar i dočekali su tenkovima konjički puk u predgrađu Bjelovara te ih porazili i prisilili na predaju. Zarobljen je konjanički major Nikola Hrgović iz Bjelovara, srpske nacionalnosti, kojemu je suđeno, ali je oslobođen zbog manjka dokaza.
Ostaci vojske Jugoslavije, većinom srpske nacionalnosti, već su formirali četničke odrede na području Bjelovara te su do 25. travnja 1941. godine ubili 27 ljudi na područja grada Bjelovara (od toga, 5 žena i petoro djece) te 72 ljudi na području kotara Bjelovar (od toga,14 žena i dvanaestoro djece), gotovo u cijelosti Hrvata.
1949. Osnovan NP Plitvička jezera
Nacionalni park Plitvička jezera osobita je geološka i hidrogeološka krška pojava. Kompleks Plitvičkih jezera proglašen je nacionalnim parkom 8. travnja 1949. godine. To je najveći, najstariji i najposjećeniji hrvatski nacionalni park. Predstavlja šumovit planinski kraj u kojemu se nalazi 16 jezera različite veličine ispunjenih kristalnom modrozelenom vodom. Jezera dobivaju vodu od brojnih rječica i potoka, a međusobno su spojena kaskadama i slapovima. Sedrene barijere, koje su nastale u razdoblju od desetak tisuća godina, jedna su od temeljnih osobitosti Parka. Poseban zemljopisni položaj i specifične klimatske značajke pridonijeli su nastanku mnogih prirodnih fenomena i bogatoj biološkoj raznolikosti. Sedreni sedimenti oblikovani su od pleistocena do danas u vrtačama i depresijama između okolnih planina. Gornja jezera na jugu pretežno se sastoje od dolomita, a Donja jezera na sjeveru od vapnenačkih stijena. 2010-ih pojavila su se dva nova, sedamnaesto i osamnaesto jezero, koja su nastala čovjekovim djelovanjem, no ona nisu ni čista ni estetski lijepa kao ostala.
Prostrani šumski kompleksi, iznimne prirodne ljepote jezera i slapova, bogatstvo flore i faune, planinski zrak, kontrasti jesenjih boja, šumske staze i drveni mostići i još mnogo toga dio su neponovljive cjeline koju je i UNESCO proglasio svjetskom prirodnom baštinom, 1979. godine, među prvima u svijetu. Park je podijeljen na užu i širu zonu prema stupnju zaštite. Nalazi se na području dvije županije; 91% parka je u Ličko-senjskoj županiji, a 9% u Karlovačkoj županiji.
Na Plitvičkim jezerima nalazi se i izvor rijeke Korane koja se napaja vodom iz jezera. Klima u nacionalnom parku je umjerena planinska.
Prvi ozbiljni početci turizma na Plitvičkim jezerima potječu iz 1861. godine. Godine 2011. bilo je više od milijun posjetitelja, po prvi put u povijesti ovog nacionalnog parka.
Mnogi su istraživači pridonijeli poznavanju i razvoju Plitvičkih jezera, a od njih se posebno izdvaja Ivo Pevalek kojemu je podignuta i spomen-ploča.
Na površini od gotovo 30 000 hektara zabilježeno je preko 1200 biljnih vrsta. Neke endemske biljke prvi put su opisane upravo na području Parka koji se može pohvaliti i najljepšom orhidejom Europe. U Parku rastu i rijetke mesojedne biljke poput tustice kukcolovke. Veliku vrijednost ima Ćorkova uvala – naziv za prašumu kojoj je pristup zabranjen. Na livadama obitava čak preko 300 vrsta leptira. Tu žive najmanji europski ćuk i sivi sokol, jedna od najbržih ptica u Europi. U plitvičkim šumama žive sve tri velike europske zvijeri: vuk, medvjed i ris.
Plitvice su krški fenomen. Na području Parka dosad je zabilježeno preko 100 speleoloških objekata. Iako voda zauzima samo 1% površine Parka, jezera su najdojmljivija krška pojava za posjetitelje iz čitavoga svijeta. 16 jezera čini jedan, vrlo očuvani, gotovo iskonski ekosustav bogat florom i faunom. U vodi dolazi do izlučivanja kalcijevog karbonata (kalcita) u obliku sitnih kristala koji se zatim talože i stvaraju sedrene barijere. Jedan od najljepših slapova nazvana je po hrvatskoj opernoj divi – Milki Trnini.
1953. Osnovan je Muzej pošte i telekomunikacija u Zagrebu
Muzej pošte i telekomunikacija osnovan je 8. travnja 1953. godine u centru grada Zagreba, u Jurišićevoj ulici. U njemu se nalaze poštanska, telekomunikacijska, filatelistička, dokumentacijska, kartografska zbirka te arhiv, fototeka, hemeroteka i knjižnica.
U zanimljivim zbirkama Muzeja pošte i telekomunikacija mogu se vidjeti stari poštanski sandučići, žigovi i poštanske trube. Prvi organizirani prijenos pošte na tlu Hrvatske započinje 1529. godine na relaciji Zagreb – Beč.
Nažalost, 1954. velik broj eksponata preseljen je u Beograd i nikada nije vraćen, a koliko je poznato, nije ni upućen zahtjev za povrat. Muzej pošta i telekomunikacija bio je otpočetka zatvoren, ali je 1997. godine otvoren za javnost. Ponovno je zatvoren nakon potresa 2020. godine.
1962. Umro je Branko Gavella 
Branko Gavella (Zagreb, 28. VII. 1885. – Zagreb, 8. IV. 1962.) bio je hrvatski redatelj, teatrolog i kazališni pedagog.
Branko Gavella studirao je filozofiju, germanistiku i slavistiku u Beču gdje je i doktorirao (1908. godine).
Od 1909. godine bio je zaposlen u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici. Pisao je kazališne kritike u dnevniku Agramer Tagblatt, a 1914. godine prvi put režirao je u HNK. Poticao je osnivanje glumačke škole, ravnao je dramom HNK i postavljao svoje najbolje predstave te realizirao brojna djela opernoga repertoara. Osobito se zalagao za scensko izvođenje hrvatske dramske baštine. Režirao je u godinama nakon Drugoga svjetskog rata u Bratislavi, Ostravi i Ljubljani, a od 1949. godine ponovno je u svome rodnom gradu. Godine 1950. preustrojio je zagrebačku Zemaljsku glumačku školu u Akademiju za kazališnu umjetnost (danas ADU).
Godine 1953. pokrenuo je utemeljenje Zagrebačkog dramskog kazališta (danas Gradsko dramsko kazalište Gavella). Režirao je oko 270 dramskih, opernih i operetnih djela, a napisao je knjige: Hrvatsko glumište, Glumac i kazalište i Književnost i kazalište. Branko Gavella jedan je od najvećih umjetnika što ih je imala hrvatska pozornica. Stvaratelj i teoretičar, organizator i pedagog, redatelj, prevoditelj i publicist koji je svojim nezaobilaznim djelom postao pojmom i simbolom cijeloga kazališnog razdoblja. Bio je redoviti član JAZU od 1961. godine u Razredu za filologiju.