1324. Umro je Marko Polo 
Marko Polo (Venecija ili Korčula, 1254. – Venecija, 8. I. 1324.) bio je istraživač, putopisac i trgovac. Nije sigurno utvrđeno da se rodio u Korčuli. Postao je poznat zbog zapisa o svom putovanju kroz Kinu.
Markov otac Niccolò i stric Matteo, poduzetni trgovci s Istokom, prevalili su između 1261. i 1269. put do Kine priključivši se izaslanstvu koje je perzijski kan Hulagu slao mongolskomu velikom Kublaj-kanu, koji je tada imao svoju prijestolnicu u Khanbaliqu (Peking). Iz Kine su se vratili kao Kublaj-kanovi izaslanici papi, s pismom u kojem kan moli da mu se pošalju učeni ljudi koji bi poučavali u njegovu carstvu. Kada su 1271. krenuli na svoje drugo putovanje s papinim odgovorom, prateći dva dominikanca u Kinu, priključio im se i Marko. Marko je postao kanov pouzdanik i ostao u njegovoj službi 17 godina proputovavši mnoge krajeve Dalekog istoka (sve do Mjanmara i Vijetnama) upoznavši jezike i običaje različitih naroda. God. 1292. pružila se putnicima prilika za povratak, kada je izaslanstvo pratilo mongolsku princezu kao nevjestu perzijskom kanu Arghunu.
God. 1298. Polo je sudjelovao u sukobu između mletačkih i genoveških brodova kraj Korčule, gdje je bio zarobljen. U zarobljeništvu je ispričao svoje doživljaje s putovanja prijatelju Rustichellu iz Pise, koji ih je zabilježio na francuskom jeziku u djelu Knjiga svjetskih čudesa (Livre des merveilles du monde), poslije poznatom pod nazivom Milijun (tal. Milione). Od XIV. stoljeća Polov putopis poslužio je kao podloga za geografske karte Azije (Laurentinski portulan iz 1375.), a bogatstvo i egzotičnost opisanoga svijeta poticali su pustolove pomorskih zemalja i gradova (Portugala, Španjolske, Genove) da traže pomorske putove u zemlje Dalekog istoka.
Zanimljive su teorije po kojima je on rođen u gradu Korčuli na istoimenome hrvatskom otoku. Naime, u tom gradu i danas postoji obitelj Polo (s plemićkim pridjevom de prezime glasi Depolo) za koju se smatra da je ista iz koje je potekao Marko.
Marko Polo umro je na današnji dan 1324. godine u Veneciji, kratko vrijeme nakon što je ovjerio oporuku kojom je podijelio svoj novac na nasljednike i oslobodio jednog tatarskog roba koji ga je možda pratio na putovanjima po Aziji.
1879. Umro je Ferdo Livadić 
Ferdo Livadić (Ferdinand Wiesner – Samoborski), (Celje, Slovenija, 30. V. 1799. – Samobor, 8. I. 1879.) bio je prvi moderni hrvatski skladatelj, začetnik narodnog stila u hrvatskoj glazbi te jedan od vođa ilirskoga pokreta, odnosno hrvatskog narodnog preporoda.
Glazbenu izobrazbu dobio je u Samoboru, Zagrebu i Grazu. U Grazu je studirao pravo i intenzivno se bavio glazbom. Svirao je violinu i skladao. Nakon povratka u Samobor vodio je imanje i u životu grada djelovao kao pravnik, sudac, ravnatelj škole, gradski senator i gradonačelnik te voditelj Narodne čitaonice.
Njegov opus nepotpuno je sačuvan, pretežito u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, Hrvatskome glazbenom zavodu, Državnom arhivu u Zagrebu te u Muzeju grada Samobora. Obuhvaća gotovo 300 skladbi: solo pjesme (oko 170, na njemačke, hrvatske, latinske i slovenske tekstove), zborske skladbe (na hrvatske i latinske tekstove – među kojima je mnogo sakralnih) te klavirske minijature (oko 70).
Livadić je proučavao i skupljao narodno glazbeno blago i koristio ga u svojim skladbama. On je u svome domu jedne zimske večeri 1833. godine skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu Još Hrvatska ni propala na tekst svoga prijatelja i vođe ilirskoga pokreta Ljudevita Gaja.
Umro je u svome domu 8. siječnja 1879. godine i pokopan je na samoborskom groblju.
Na grobu i pred njegovom kućom (danas Samoborski muzej) nalazi se njegovo poprsje, rad kipara Ferde Ivanščaka. Godine 1902. postavljen je i reljef njemu u spomen na zgradi samoborskog magistrata, rad kipara Rudolfa Valdeca. Njegovim imenom danas se zove njegov dvorac, samoborsko tamburaško društvo i samoborska glazbena škola.
1881. U Zagrebu je proradila prva telefonska veza 
Samo šest godina nakon pojave prvog telefona u Americi, 7. siječnja 1881. u Zagrebu je proradila prva telefonska veza, a povezivala je Građevinski ured Gradskoga poglavarstva i vodovodnu strojarnicu, u duljini od 3,5 km. Prva telefonska centrala s ručnim prespajanjem bila je na kutu današnje Tkalčićeve ulice i Krvavog mosta. Telefonska mreža izgrađena je potkraj 1886., a centrala je puštena u rad na Novu godinu 1887. Izgradnja prvih telefonskih linija prepuštena je isključivo privatnim poduzetnicima, a prvu koncesiju za izgradnju javne telefonske mreže u Hrvatskoj dobio je Zagrepčanin Vilim Schwartz, austrougarski industrijalac koji je rođen 1831. godine u Velikoj Kaniži u Mađarskoj. Dobio je kao privatnik prvu koncesiju za izgradnju javne telefonske mreže na području tadašnje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
1905. Umro je Josip Belušić
Josip Belušić (Giuseppe Bellussich) (Županići kraj Labina, 12. III. 1847. – Trst, 8. I. 1905.) bio je hrvatski izumitelj.
Studirao je u Beču. Od 1875. bio je profesor fizike i matematike u učiteljskoj školi u Kopru. Izumio je velocimetar, električni uređaj za bilježenje brzine putničkih vozila, vremena trajanja vožnje i stajanja vozila, broja prevezenih putnika (do 50) te vremena ulaska i izlaska putnika (1887.). Uređaj je ujedno bio brzinomjer, tahograf i taksimetar. Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1889. velocimetar je proglašen najboljim u konkurenciji više od 120 sličnih uređaja. Njegov izum patentiran je u Austriji i Mađarskoj pod imenom “velocimeter”.Sto modela uređaja ugrađeno je u pariške kočije (1891.), no primjena nije šire prihvaćena.