1624. Umro je Markantun de Dominis 
Markantun de Dominis (Rab, 1560. – Rim, 8. IX. 1624.) bio je hrvatski teolog, znanstvenik i nadbiskup.
U Padovi učio je filozofiju, predavao matematiku i studirao teologiju. Bio je profesor matematike, retorike i filozofije u Brescii. God. 1597. izabran za senjskoga biskupa, u doba burnih događaja s uskocima; napustio Senj i 1602. postao splitskim nadbiskupom. U Splitu se sukobio s kaptolom i mjesnim plemstvom, a osobito s Rimom zbog priklanjanja Veneciji u njezinu sporu s papom; 1616. odrekao se nadbiskupske stolice i otišao u Veneciju, a uskoro u London, gdje je stekao naklonost kralja Jakova I. Na Cambridgeu je dobio doktorat iz teologije, a od kralja titulu »Master of Savoy« i titulu windsorskog dekana.
Za boravka u Engleskoj objavio je glavno djelo O crkvenoj državi (De republica ecclesiastica, manje proturimske spise Rimsko papinstvo (Papatus Romanus) te djelo Paola Sarpija Povijest Tridentskoga koncila (Istoria del Concilio Tridentino). Neispunjene nade o zbližavanju Anglikanske crkve s Rimom i dolazak na papinsko prijestolje njemu sklonoga Grgura XV. nagnalo je Dominisa da se 1622. vrati u Rim. Opozvao je svoje ideje u objavljenim djelima i dobio papin oprost, potom je objavio spis Odluka o povratku iz Engleske (Sui reditus ex Anglia consilium…, 1623). Međutim, papa Urban VIII. naredio je nastavak istrage protiv Dominisa, dao ga 1624. zatvoriti u Anđeosku tvrđavu, gdje je uskoro obolio i naglo umro. Posmrtno je proglašen krivim; njegovo tijelo, slika i knjige javno su spaljeni na rimskom trgu Campo di Fiori (1624).
Njegova kritika Crkve usmjerena je osobito protiv papinskoga primata, svjetovne vlasti i crkvene politike kao osnovne zapreke sjedinjenju svih kršćanskih crkava i uspostavljanju mira u Europi. Zahtijevao je povratak Crkve idealima prvotnoga kršćanstva.
Objavio je dva spisa iz prirodnih znanosti: O zrakama vida i svjetlosti u prozirnom staklu i dugi (De radiis visus et lucis in vitris, perspectivis et iride) te Eurip ili rasprave o pritjecanju i ponovnom otjecanju mora (Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia), o nastanku plime i oseke.
1908. Umro je Stjepan Miletić 
Stjepan Miletić (Zagreb, 24. III. 1868. – München, 8. IX. 1908.) bio je hrvatski kazališni intendant, redatelj, kazališni kritičar i književnik.
Studirao je filozofiju u Beču, gdje je i doktorirao. Preuzevši upravu HNK u Zagrebu, 11. veljače 1894. godine, proveo je niz administrativnih, tehničkih i umjetničkih reformi: uveo funkciju intendanta, uveo električnu rasvjetu, obnovio Operu, osnovao prvu glumačku školu u Hrvatskoj. U svojoj drugoj sezoni intendanta HNK preselio je, 14. listopada 1895. godine, kazalište u novu zgradu. Vodio je HNK samo četiri sezone ali je ostavio neizbrisiv trag u životu kazališta. Bio je imućan i na kazalište je potrošio velike svote novca, ali mu je to isto omogućilo samostalnost u provođenju kazališne politike te nije bio ovisan o državnim dotacijama. Svoj rad na usavršavanju jezika te modernizaciji stila i poboljšanju repertoara zagrebačkog teatra prikazao je u memoarskoj ali i analitičkoj knjizi Hrvatsko glumište iz 1904. godine. Autor je nekoliko drama i libreta. S pravom nosi titulu utemeljitelja hrvatskog glumišta. Bio je starješina Saveza hrvatskih sokolskih društava. Zagrebu je poklonio Preradovićev spomenik. Njegov sin Oktavijan Miletić bio je pionir i doajen hrvatske (i jugoslavenske) kinematografije te vrsni snimatelj koji je režirao prvi hrvatski zvučni film Lisinski.
Miletić je oživio djela iz nacionalne baštine (M. Držića, I. Gundulić, J. Palmotić, D. Demeter, M. Bogović, P. Preradović te na scenu doveo djela suvremenih hrvatskih pisaca. Inozemni je repertoar obogatio nizom izvedbi Shakespeareovih djela te mnogobrojnih klasika europske i svjetske dramske literature.
Premda kao intendant nije potpisivao svoje režije, utvrđeno je da je osobno režirao Gundulićeva, Palmotićeva, Demetrova, Preradovićeva i Vojnovićeva djela, niz komada iz salonsko-konverzacijskoga repertoara te Molièrea, Ibsena i Shakespearea. U pedagoško-redateljskom radu s glumcima zauzimao se za prihvaćanje novih stilskih odrednica u glumi, a u brizi za glumački pomladak utemeljio je 1896. Hrvatsku dramatsku školu (djelovala do 1898.), iz koje je stasao niz znamenitih kazališnih imena. Na baletnom su repertoaru bila zastupljena klasična baletna djela, a uprizorena su i prva dva izvorna hrvatska baleta.
Sveukupno je napisao četiri drame: Grof Paližna i Boleslav te samo dvije iz zamišljene pentologije o hrvatskim kraljevima, Tomislav i Pribina.
Umro je u Münchenu 8. rujna 1908. godine a tijelo mu je preneseno i pokopano na Mirogoju 13. rujna 1908. godine.
1929. Umro je Gustav Janeček
Gustav Janeček (Konopiště, 30. XI. 1848. – Zagreb, 8. IX. 1929.) bio je hrvatski kemičar i farmaceut češkog podrijetla.
Diplomirao farmaciju (1871.), a studij kemije završio doktoratom (1875.) u Pragu. Od 1879. izvanredni, a od 1881. redoviti profesor tadašnjega Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu, gdje je punih 45 god. bio predstojnik Kemijskoga zavoda, u tri navrata i dekan fakulteta. Utemeljitelj moderne kemije i suvremenoga kemijskoga studija u Hrvatskoj, izgradio dva sveučilišna kemijska zavoda. God. 1882. sudjelovao u osnivanju Farmaceutskoga učevnog tečaja, preteče današnjega Farmaceutsko-biokemijskoga fakulteta. Bio je rektor Sveučilišta, redoviti član JAZU i njezin predsjednik. Objavljivao radove i pisao udžbenike iz fizikalne, organske, farmaceutske i forenzične kemije te kemijske analize (Rukovodnik za praktične vježbe u kvalitativnoj kemijskoj analizi, 1883). S J. Domcem objavio Hrvatsko-slavonsku farmakopeju. Utemeljio Društvo za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera i okolice (1893.). Osnutkom veletrgovine Isis (poslije Medika) u Zagrebu (1918.) i tvornice kemikalija i farmaceutskih preparata Kaštel u Karlovcu (1921.), preteče današnje Plive, pokrenuo u nas proizvodnju lijekova i trgovinu njima.
Na Janečekovoj kući na Trgu kralja Tomislava u čast 150. godišnjice njegova rođenja HAZU je 1998. postavio spomen ploču. Njemu u čast postavljena je 2009. godine spomen-ploča na Plitvičkim jezerima.
2006. Umro je Josip Genda 
Josip Genda (Škabrnja, 5. III. 1943. – Split, 8. IX. 2006.) bio je hrvatski glumac, nacionalni dramski prvak.
U Splitu je završio osnovnu školu, te Kemijsku školu u Kaštel Sućurcu. Zbog nemogućnosti da ga roditelji pošalju u Zagreb na školovanje (Glumačka akademija) Genda upisuje u Splitu Pedagošku akademiju, gdje je diplomirao 1967. godine (kemija-biologija).
Nastupati počeo 1956. u splitskome omladinskom kazalištu »Titovi mornari«, povremeno nastupao u splitskome HNK-u, gdje je stalnim članom postao 1973. Jedan od nositelja repertoara splitskoga kazališta. S jednakim osjećajem za visoki intelektualizam i scensku karikaturu, ostvario je niz zapaženih uloga u raznovrsnom repertoaru. Nastupao u komornom teatru Kripta ’70, od 1971. na Splitskom ljetu te u Dubrovniku. Glumio na filmu, u televizijskim dramama i serijama (Velo misto, Nepokoreni grad).
Od te 1973. godine do 1996. odigrao je oko 100 premijernih naslova ili više od 1,500 predstava.
Za svoj dugogodišnji uspješni rad dobio je više nagrada. Za sveukupno umjetničko djelovanje, nagradu „Dubravko Dujšin“.