976. Umrla je Jelena Slavna
Jelena Slavna (? – ?, – 8. X. 976.) bila je hrvatska kraljica, supruga kralja Mihajla Krešimira II. i majka kralja Držislava Stjepana.
Navodno je podrijetlom iz najmoćnije zadarske patricijske obitelji Madijevaca za što međutim nema potvrda u izvorima. Bila je omiljena u hrvatskom narodu i poznata kao Jelena Slavna. Nakon smrti svoga supruga, kralja Mihajla Krešimira II. 969. godine vladala je kao regentkinja u ime malodobnog sina Stjepana Držislava.
Prema kronici splitskog kroničara Tome Arhiđakona (1200. – 1268.), dala je sagraditi dvije crkve u Solinu Crkvu svetog Stjepana, koja je služila kao grobnica hrvatskih kraljeva i crkvu svete Marije na Gospinu otoku koja je bila korištena kao krunidbena bazilika do ranih 70-ih godina 11. stoljeća. Nakon smrti 976. godine, pokopana je u atriju crkve Svetoga Stjepana zajedno sa suprugom.
Dana 28. kolovoza 1898. godine arheolog don Frane Bulić (1846. – 1934.) pronašao je pokraj današnje solinske crkve Gospe od Otoka temelje negdašnje starohrvatske bazilike (trobrodna bazilika s četverokutnim stupovima, veličine 23 x 10 m), a u njezinu predvorju sarkofag i nadgrobni natpis kraljice Jelene, razbijen u devedeset komada. Don Frane Bulić rekonstruirao je, uz veliku pomoć Josipa Barača i dr. Ivana Križanića na sarkofagu uklesani latinski epitaf.
Epitaf je vrijedan povijesni i književni spomenik (prvi put u kamenu zabilježena titula rex, rodoslovni podatci o vladarskoj dinastiji, dokaz o razvoju memorijalne kulture na hrvatskom dvoru te najstariji stihovi hrvatske latinske književnosti).
1075. Dmitar Zvonimir okrunjen za hrvatskog kralja
U listopadu (8. listopada) 1075. papinski izaslanik Gebizon okrunio ga je za kralja u bazilici sv. Petra i Mojsija u Solinu (vjerojatno trobrodna bazilika na lokalitetu Šuplja crkva). Pritom je primio znakove kraljevske časti i kao vazal prisegnuo na vjernost papi Grguru VII., obvezao se na plaćanje godišnjega danka od 200 dukata i papi darovao samostan sv. Grgura u Vrani (o tome svjedoči sačuvana Zvonimirova zavjernica). U pisanim vrelima dvostruko je tituliran i nazivan, kao kralj Hrvatske i Dalmacije, ali i kao kralj hrvatski (Supetarski kartular, Bašćanska ploča). U nastojanju da učvrsti vlast oslanjao se na Crkvu i njezina glavnog predstavnika u svojem kraljevstvu, splitskoga nadbiskupa Lovru. Nastavio je politiku crkvenih reformi, koju su započeli njegovi prethodnici, ali nije odustajao od potpore glagoljašima. Vazalski odnos prema Grguru VII. osigurao mu je papinsku zaštitu, pa je tako 1079. papa zaprijetio prokletstvom nekom (vjerojatno kranjskom ili istarskomu) vitezu Vecelinu (Wezelin) u slučaju da napadne Zvonimira. Oko 1080. udao je kćer Klaudiju za Vinihu od roda Lapčana, kojemu je tada navodno u miraz darovao Karinsku županiju. O tome da je vladao ako ne cijelom bizantskom Dalmacijom, a onda pojedinim dalmatinskim gradovima, svjedoče podatci iz Osorskog exulteta (1082), u kojem građani Osora nazivaju Zvonimira »našim kraljem« i u njegovu čast pjevaju laude, kao i tekst Bašćanske ploče (na kojoj je glagoljicom zapisana hrvatska inačica njegova imena), koji potvrđuje da je Zvonimir imao vlast i nad Krkom. O snazi Zvonimirova kraljevstva svjedoči činjenica da je između 1081. i 1085., vjerojatno kao papin vazal, postao saveznikom normanskoga kneza Roberta Guiscarda te sudjelovao u pomorskim ratovima protiv Bizanta; tada je njegovo brodovlje zajedno s Dubrovčanima sudjelovalo u pomorskim operacijama duž albanske i grčke obale. Premda je okončanjem rata 1085. i smrću Roberta Guiscarda bizantski car Aleksije I. Komnen mletačkom duždu Vitalu Falieru dodijelio naslov dux Dalmatiae i dao mu na upravu temu Dalmaciju, Zvonimir je uspio sačuvati vlast na cijelom području svojega kraljevstva. Umro je u prvoj polovici 1089. pod nerazjašnjenim okolnostima.
1322. Slomljena moć hrvatskih velikaša Šubića Bribirskih
Značajan uspon Šubića počinje početkom 12. stoljeća, kada oni zajedno s predstavnicima ostalih hrvatskih plemena, ukupno njih dvanaest, godine 1102. sklapaju državni ugovor (Pacta Conventa) s ugarskim kraljem Kolomanom iz dinastije Arpadovića.
Pavao I. Šubić Bribirski bio je hrvatski ban i gospodar Bosne (vladao je Donjim krajima i Bosnom). Mladen II. Šubić Bribirski je bio hrvatski ban, gospodar Bosne.
Vrhunac moći dosižu Šubići u drugoj polovici 13. i početkom 14. stoljeća za vladavine Stjepkova sina Pavla Šubića Bribirskog, koji je bio hrvatski ban od 1273. do 1312. godine, te gospodar Bosne i Humske zemlje, priskrbivši si laskavu titulu neokrunjenog hrvatskog kralja.
Nakon poraza bana Mladena II. u bitki kod Bliske 1322. godine (danas Blizna u Zagori), Šubići su ostali bez vlasti nad velikim dijelom svojih prijašnjih teritorija, izgubivši nekadašnju ogromnu moć i utjecaj, koje je imao ban Pavao. Ipak, Mladenova braća i kasnije njegovi nećaci (Mladen III., Pavao III., Božidar, Juraj III. – budući Juraj I. Zrinski, te Pribko) zadržali su dio svojih utvrda i dalmatinskih gradova, među kojima i Bribir, Skradin, Klis i Omiš. Vodstvo roda preuzeo je najprije Juraj II., a zatim njegov sin Mladen III., sve do svoje prerane smrti od kuge 1348. godine. Poslije te tragedije dolazi do još većeg slabljenja moći i utjecaja Bribiraca.
1890. U promet puštena Zagrebačka uspinjača 
Gradska uspinjača je jedan od najpoznatijih simbola grada Zagreba. Iako joj to nije bila prvotna namjena, s vremenom je postala i nezaobilazna turistička atrakcija grada Zagreba. Puštena je u promet 8. listopada 1890. godine u tadašnjoj Bregovitoj ulici (današnja ulica Josipa Eugena Tomića – Tomićeva), a kao inicijator izgradnje navodi se D. W. Klein, osječki poduzetnik. Klein je ideju za izgradnju uspinjače dobio prebrojavanjem prolaznika koji su se penjali i spuštali po 165 stuba koje su spajale zagrebački Gornji i Donji grad. Zaključio je da bi izgradnja uspinjače, kakvu je tada imala Budimpešta, bila isplativa investicija.
Ideju je iznio čelnicima grada Zagreba i nakon razmatranja postignut je dogovor o četrdesetogodišnjoj koncesiji. Dana 12. prosinca 1888. godine koncesija je i potpisana. Radovi na izgradnji uspinjače počeli su 6. svibnja 1889. godine. Nakon što je puštena u promet 8. listopada 1890. godine, Uspinjača je omogućila brzu vezu između sve većeg Donjeg grada i staroga, gornjeg dijela Zagreba. Veza je bila važna, jer je u to doba Gornji grad bio središte političkog, administrativnog i duhovnog života. Trasa je bila dugačka 66 metara, savladavala je visinsku razliku od 30,5 metara. Zagrebačka uspinjača najkraća je žičana željeznica na svijetu namijenjena javnom prijevozu. Kao pogon Uspinjača je koristila parni stroj.
1896. Prva filmska projekcija u Zagrebu
Osmog listopada 1896. godine održana je prva filmska projekcija u Zagrebu. Dogodilo se to samo desetak mjeseci nakon prve javne projekcije na svijetu, one braće Lumière u Parizu.
Zagrebačka projekcija održana je u dvorani Kola (danas zgrada Akademije dramske umjetnosti, južno od Hrvatskog narodnog kazališta). Projekciju su omogućili slikar Rudolf Mosinger i fotograf Lavoslav Breyer. Prikazivali su se upravo kratki filmovi braće Lumière – Izlazak radnika iz tvornice i Ulazak vlaka u stanicu. Nedugo zatim, film je postao omiljena razonoda gradskog stanovništva, a narednih godina gotovo svi veći hrvatski gradovi imali su stalne kinematografe.
Prvi stalni kinematograf u Zagrebu otvoren je 1906. godine, a godinu kasnije i prva distribucijska tvrtka, Urania, Furtinger i druge. Najstariji poznati filmski zapis nastao u Hrvatskoj onaj je Poljaka Stanislawa Noworyte, koji je 1903. snimao šibensku luku. Prvi hrvatski filmaši, Zagrepčanin Josip Halla i Splićanin Josip Karaman, počeli su djelovati oko 1910. godine, snimajući reportaže i dokumentarne zapise.
Prva domaća produkcijska kompanija bila je Croatia koja je 1917. proizvela prvi hrvatski igrani film Brcko u Zagrebu, Arnošta Grunda. Taj je film na žalost izgubljen, kao i sva ostala igrana ostvarenja nastala u Hrvatskoj u razdoblju između dva svjetska rata.
1957. Umrla je Marica Stanković 
Marica (Marija) Stanković (Zagreb, 31. XII. 1900. – Zagreb, 8. X. 1957.) bila je hrvatska učiteljica, službenica Božja.
Maturirala je na Učiteljskoj školi 1920. godine. Svoj profesionalni rad započela je kao učiteljica u Hrvatskom zagorju, a nakon završene Više pedagoške akademije radi u Slatini, Čakovcu, Gračacu, Kutini te na Mješovitoj građanskoj školi u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. Bila je omiljena među nastavnicima i učenicima, zbog svog obrazovanja, neposrednosti i marljivosti.
Istodobno se posvećuje aktivnom radu u katoličkim organizacijama. Potaknuta primjerom i osobnim poticajima dr. Ivana Merza prihvaća ideju Orlovstva i sudjeluje u pripremama za osnivanje Sveze hrvatskih orlica. Po osnutku Sveze ulazi u odbor kao prosvjetna referentica, a 1927. godine postaje prvom predsjednicom i ostaje na tom položaju sve dok beogradski diktatorski režim nije ukinuo Orlovstvo 1929. godine. Sljedeće godine osniva se križarska organizacija i Marica Stanković postaje predsjednicom ove nove katoličke organizacije. Na tom položaju ostaje do 1945. godine. Kao predsjednica obilazi sve hrvatske biskupije gdje su postojali ogranci organizacije, drži brojne sastanke, predavanja, organizira tečajeve i podržava osobne kontakte. Godinama je uređivala glasilo Za vjeru i dom. Osnovala je prvi svjetovni institut u Hrvatskoj pod nazivom Suradnice Krista Kralja.
Prigodom 15. obljetnice njezina javnog katoličkog rada, 1943. godine, a na prijedlog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, Papa Pio XII. dodijelio joj je visoko crkveno odlikovanje “Pro Ecclesia et Pontifice” (Za Crkvu i Papu).
Kao ugledna katolička djelatnica našla se na udaru komunističkih vlasti nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945., osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnica, u Radničkoj komori u Zagrebu, 2. lipnja 1945. pred 2500 učitelja, profesora, glumaca, svećenika i redovnica javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. Sastanak je tad vodio Marko Belinić.
Uhićena je 1. rujna 1947. Nakon šestomjesečnog istražnog zatvora, uslijedio je montirani proces na Okružnom sudu u Zagrebu koji se održao 24. i 25. siječnja 1948.
Osuđena je na pet godina zatvorske kazne u ženskom logoru u Požegi. Radila je i na teškim fizičkim poslovima, isušivanje Lonjskog polja. Nakon zatvora, živjela je u Zagrebu u prisilnoj povučenosti. Teško joj je bilo narušeno zdravlje, ali je uz podršku zatočenog bl. Alojzija Stepinca, uskladila svoj institut s novim crkvenim propisima i doživjela 1953. njegovo puno crkveno priznanje.
Umrla je 8. listopada 1957. u Zagrebu. Pokopana je na 57. polju zagrebačkog Mirogoja. Na njezinom pogrebu, kojega je vodio zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, prisustvovalo je mnogo vjernika.
1991. Hrvatska proglasila neovisnost
Sabor Republike Hrvatske donio je Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, čime je Hrvatska postala neovisna država, 8. listopada 1991. godine u vrijeme žestokih napada JNA i pobunjenih Srba diljem zemlje. Ta saborska sjednica održana je u podrumu zgrade INA-e u Šubićevoj ulici, jer je postojala opasnost od zračnog napada na sabornicu na Trgu sv. Marka. Naime, dan ranije raketirani su Banski dvori, a u napadu je bila oštećena i sama sabornica.
Sabor je 25. lipnja 1991. donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske Europske zajednice nametnula je 7. srpnja 1991. godine tromjesečni moratorij, tzv. Brijunskom deklaracijom, kojom je pokušala spasiti Jugoslaviju od raspada. Tijekom tri mjeseca moratorija JNA, srpski pobunjenici i četnici počinili su niz ratnih zločina u Hrvatskoj, a Europska zajednica nije napravila ništa konkretno (osim što je davala priopćenja) da se agresija na Hrvatsku zaustavi i spriječe mnogobrojni zločini.
Sabor je time odrekao legitimitet svim tijelima dotadašnje SFRJ, i odrekao valjanost svim pravnim aktima bilo kojih tijela koja su nastupala u ime bivše federacije ustvrdivši da ona kao takva više ne postoji. Sjednicu je vodio prvi predsjednik Sabora Žarko Domljan, a odluku o razdruživanju pročitao je zastupnik HDZ-a Vladimir Šeks. Na istoj saborskoj sjednici izglasano je još 15 zakona potrebnih za oživotvorenje samostalne i suverene Republike Hrvatske.