1735. Umro je Federiko Benković 
Federiko Benković (Dalmacija, 1667. – Gorica, 8. VI. 1753.) talijanski i hrvatski barokni slikar i grafičar posljednji u nizu naših slavnih Schiavona.
Učio je slikanje u Veneciji i Bologni kod C. Cignanija. God. 1716. izradio je po narudžbi četiri slike za dvorac u Pommersfeldenu njemačkoga kneza izbornika F. Lothara von Schönborna: Apolon i Marsija (danas izgubljena), Hagara i Ismael u pustinji, Žrtva Ifigenijina te Žrtva Abrahamova.
Slikao je u Beču, Veroni, Milanu, Veneciji i drugdje. U Veneciji su tijekom trećega desetljeća XVIII. st. nastale slike: Sv. Franjo Paulski (1724., Crema, Sv. Trojstvo), Polaganje u grob (Borgo San Giacomo, crkva del Castello), Bl. Petar Gambacorti iz Pise (oko 1725., Venecija, Sv. Sebastijan). God. 1733. imenovan je dvorskim slikarom F. Carla von Schönborna, biskupa Bamberga i Würzburga. Zbog snažna kolorizma i znalačke uporabe boje, mistična ugođaja i produhovljenosti te dramatske osvijetljenosti smatra se umjetnikom izrazite izvornosti u slikarstvu talijanskoga settecenta.
Izgubivši svoje kontakte po Beču i marginaliziran od strane konkurencije, ali i naručitelja, proveo je svoje posljednje dane u rezidenciji grofa Attemsa u Gorici. Tu nastaju njegova posljednja djela: Bogorodica sa svecima (Graz, zbirka Attems), Bogorodica sa redovnicima (Milano, Museo del Castello), Oslobođenje Petrovo (Graz, zbirka Attems).
Nakon smrti, Benković je pao u potpunu anonimnost, zbog tog su mnoga njegova djela pripisivana drugim umjetnicima; Piazzetta, Cignani i drugim sjevernotalijanskim slikarima. Tek u je 20. st. njegov osebujan slikarski izričaj ponovno prepoznat i cijenjen.
1867. Krunidba Franjo Josip I. za hrvatsko-ugarskog kralja 
Franjo Josip I. (Schönbrunn kraj Beča, 18. VIII. 1830. – Schönbrunn, 21. XI. 1916.), austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj od 1848., a od 1867. car i kralj Austro-Ugarske Monarhije.
Krunidba Franje Josipa za kralja Ugarske i Hrvatske održana je 8. lipnja 1867. godine u Budimu, prijestolnici Ugarskog Kraljevstva. Krunidba je održana u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Budimu, poznatoj i pod nazivom Matijine crkve. Ta je crkvena građevina smještena nedaleko od kraljevskog dvorca u Budimu. Uz njega je okrunjena i njegova supruga Elizabeta (odmilja zvana Sisi), koja je među Mađarima uživala znatnu popularnost (bila je naklonjena Mađarima, a naučila je i mađarski jezik).
Franjo Josip već je otprije bio austrijski car (na prijestolje je bio došao još 1848. godine). Ipak, njegova ugarsko-hrvatska krunidba održana je tek nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe, koja je predstavljala veliki trijumf za mađarske političare. Kao što je gotovo devet stoljetna tradicija nalagala, Franjo Josip okrunjen je slavnom krunom svetog Stjepana, prvog ugarskog kralja, poznatom i kao Sveta kruna.
Ta je kruna tijekom obreda stavljena i Sisi nad glavu, kako bi se naglasio njen vladarski status. Franjo Josip izveo je prilikom krunidbe i tradicionalan obred na konju, karakterističan za ugarske kraljevske krunidbe, pri kojem je uzjahao na bijelcu na brdo u Budimu i zamahnuo mačem na sve četiri strane svijeta.
1914. Umro je Tadija Smičiklas
Tadija Smičiklas (Reštovo Žumberačko, 1. X. 1843. – Zagreb, 8. VI. 1914.) bio je hrvatski povjesničar, političar i publicist.
Bio je profesor povijesti i hrvatskog jezika u osječkoj gimnaziji. God. 1864. studirao je povijest i zemljopis u Pragu, a 1865. povijest u Beču, gdje je diplomirao 1869. Od 1867. bio je suradnik na Institutu za proučavanje austrijske povijesti u Beču, a nakon završetka studija u riječkoj je gimnaziji bio profesor povijesti i hrvatskog jezika (1870–73.). Od 1873. predavao je na Velikoj gimnaziji u Zagrebu, gdje se uključio u rad Matice hrvatske. God. 1879. tiskan je drugi, a 1882. prvi dio njegove Poviesti hrvatske, prve kritičke sinteze hrvatske povijesti (u izdanju Matice hrvatske), u kojoj je obuhvaćeno razdoblje do 1848. Od 1889. do 1901. bio je predsjednik Matice hrvatske, a 1882–1905. redoviti profesor na Katedri hrvatske povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. God. 1886–87. bio je dekan istoga fakulteta, a 1888–89. rektor Zagrebačkoga sveučilišta. Zauzimao se za osnivanje Društva hrvatskih književnika i Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1883. bio je redoviti član JAZU, a od 1904. urednik jednoga od najvažnijih Akademijinih izdanja, Diplomatičkoga zbornika Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. I–XVIII.). U zborniku su obuhvaćene temeljne latinske pisane isprave za hrvatsku povijest od doseljenja Hrvata do 1399. godine. Bavio se i politikom pa je u dva navrata (1884–87. i 1897–1902.) bio zastupnik Neodvisne narodne stranke u Hrvatskom saboru. Osuđivao je suradnju Srba i madžarona, a osobito se gorljivo suprotstavio nalogu K. Khuen-Héderváryja da se iz Hrvatskoga zemaljskog arhiva u Budimpeštu prenese velik broj hrvatskih povijesnih dokumenata. Uz rad na spomenutim opsežnim djelima, za života je objavio niz biografija (J. J. Strossmayer, F. Rački, I. Kukuljević, R. Lopašić, Š. Ljubić, I. Ruvarac, M. Mesić), veći broj znanstvenih radova (ponajviše u Radu i Ljetopisu JAZU), udžbeničkih i popularnih radova, te više desetaka govora u Matici hrvatskoj, Hrvatskom saboru i JAZU. Svoju bogatu knjižničnu ostavštinu oporučno je darovao JAZU. Ostala djela: Obrana i razvitak hrvatske narodne ideje od 1790. do 1835. godine (Rad JAZU, sv. 80, 1885.), Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije (1891.).
Proglašen je za počasnog građanina Grada Zagreba, Varaždina i Karlovca. Sveučilište u Zagrebu svoj je prvi počasni doktorat dodijelilo Tadiji Smičiklasu 1913. godine.