1652. Rodio se Pavao Ritter Vitezović
Pavao Ritter Vitezović (Senj, 7. I. 1652. – Beč, 20. I. 1713.) bio je hrvatski književnik, povjesničar, nakladnik, leksikograf i jezikoslovac (vidi 20. siječnja).
1806. Umro je Filip Ivan Vasdin
Filip Ivan Vesdin (Vazdin) (Cimof, njemački Hof am Leithaberge, Gradišće, Austrija, 25. XII. 1748. – Rim, 7. I. 1806.) bio je gradišćanskohrvatski katolički svećenik, misionar i jezikoslovac. Jedan je od začetnika indologije.
U bogatom opusu objavljenih Vesdinovih radova ističu se prva tiskana gramatika sanskrta Sidharubam ili sanskrtska gramatika (Sidharubam seu grammatica samscrdamica, 1790.) i njegovo najcjenjenije indološko djelo Brahmanski liturgijski, mitološki i građanski sustav (Systema brahmanicum, liturgicum, mythologicum, civile, 1791.), u kojem je dao do tada najsustavniji prikaz indijske kulture i civilizacije. Vesdinova svjedočanstva o prilikama u Kerali njegova doba sadržana u najpopularnijoj i najprevođenijoj mu knjizi Put u istočnu Indiju (Viaggio alle Indie Orientali te u knjizi Kršćanska Istočna Indija (India Orientalis Christiana) vrijedan su povijesni i antropološki izvor.
Njegovo istraživačko i znanstveno stvaralaštvo na područjima jezikoslovlja, povijesti, zemljopisa, arheologije, mumiografije, numizmatike, povijesti umjetnosti i liturgije broji 59 poznatih naslova, od kojih je 20 objavljeno u obliku knjiga još prije njegove smrti.
Njegovim indološkim radom se bavio hrvatski jezikoslovac Branko Franolić.
1833. Umro je Tomaš Mikloušić
Tomaš (Tomo) Mikloušić (Jastrebarsko, 27. X. 1767. – Jastrebarsko, 7. I. 1833.) bio je hrvatski pučki pisac, kulturni djelatnik, prevoditelj i prosvjetitelj (vidi 7. siječnja). .
1943. Umro je Nikola Tesla 
Nikola Tesla (Smiljan, 10. VII. 1856 – New York, 7. I. 1943.) bio je američki i hrvatski izumitelj srpskoga podrijetla.
Rođen je u Lici, školovao se u Smiljanu i Gospiću (osnovna škola), u Rakovcu kod Karlovca (gimnazija) i Grazu (studij tehničkih znanosti, nema potvrde da je završio studij).
Nakon studija radio je u telefonskom društvu u Budimpešti 1881., zatim u Edisonovoj tvrtci u Parizu (1882.). U SAD je otišao 6. lipnja 1884. i zaposlio se kod Thomas Alve Edisona. Američko državljanstvo dobio je 1891.
Godine 1885. osnovao je u New Yorku vlastitu tvrtku „Tesla Electric Light and Manufacturing Company“, a 1887. tvrtku „Tesla Electric Company“ s laboratorijem.
U Američkom institutu elektroinženjera održao je 16. svibnja 1888. zapaženo predavanje Novi sustav motora i transformatora izmjenične struje.
U svibnju 1888. američki izumitelj i industrijalac George Westinghouse, čelnik „Westinghouse Electric Company“ iz Pittsburga kupuje prava na Teslin patent višefaznoga sustava neizmjenično pokretnog dinama, transformatora i elektromotora.
Teslin sustav višefaznih električnih struja i njegovu električnu rasvjetu prikazala je tvrtka Westinghouse na Svjetskoj izložbi u Chicagu 1893. te je predložila Teslin sustav izmjeničnih struja za elektranu na slapovima Niagare. Hidroelektrana je bila završena 1895. Visokonaponskim dalekovodom (visoki napon je bitno smanjio gubitke) spojen je grad Buffalo (oko 40 km udaljen) na hidroelektranu, a potom i drugi udaljeniji gradovi. Samo 2 dana nakon početka rada hidroelektrane na Niagari zasvijetlile su žarulje u Šibeniku (28. 8. 1895., struja iz hidroelektrane Jaruga).
Tesla je pobijedio Edisona i izmjenična struja je osvojila svijet. Za nekoliko godina Teslin se sustav višefaznih izmjeničnih struja počeo rabiti u cijelome svijetu, a tijekom više od jednoga stoljeća u osnovi se nije promijenio.
Visokofrekvencijske izmjenične struje primijenio je za bežični prijenos signala i energije. S transformatorom vrlo visokoga omjera transformacije (poslije nazvanim Teslin transformator) postizao je vrlo visoke napone i stvarao vrlo snažna električna polja. Izumio je radiokomunikacije i daljinsko upravljanje. Načinio je model broda kojim je pomoću električnih signala bežično upravljao na daljinu, a javno ga je 1898. pokazao u New Yorku.
Godine 1895. u Teslinu je laboratoriju izbio požar i uništio sve što je bilo u laboratoriju. U kratkom roku je izgradio novi laboratorij i nastavio svoja istraživanja.
Tesla je bio genijalac, ali i čudak. Nije se ženio, s 33 godine dao se kastrirati jer nije želio da gubi energiju na „nevažne stvari“. Imao je veoma mali broj prijatelja, stanovao je u hotelu. Bojao se da se ne zarazi pa je stalno nosio rukavice. Pratio ga je glas samotnjaka i ekscentrika. Nije ostvario zaradu od svojih izuma, nije znao kapitalizirati svoje izume.
Zadnje godine svog života proveo je hraneći golubove i živio je uglavnom od godišnjeg honorara iz domovine. Imao je napredni zametak fobije, ali istovremeno je bio briljantan znanstvenik koji je imao dara da praktično dokaže svoje hipoteze. Njegove špekulacije o ostvarenju komunikacije s drugim planetima, izjave da može razdijeliti Zemlju poput jabuke, kao i njegova tvrdnja da je izmislio smrtonosnu zraku koja može uništiti 10 tisuća aviona na udaljenosti od 400 km nailazile su na podsmijehe i kritike. Unatoč tomu Tesla se danas smatra jednim od najplodnijih genija u elektrotehnici. Njegova velika zasluga je uvođenje izmjenične struje u široku uporabu. Teslini izumi zasnovani na izmjeničnoj struji postali su temelj cijelom daljnjem razvoju elektrotehnike. Ostvario je oko tisuću pronalazaka i patenata – trofazni sustav za prijenos električne snage, generator i transformator za struje visoke frekvencije (Tesline struje) i drugo.
Bio je i jedan od pionira radio-tehnike: otkrio je sustav za bežično upravljanje i davanje znakova na daljinu, pronašao je nov sustav osvjetljenja, konstruirao je visokofrekventne alternatore kao osnovu emisijskih radio-stanica, proizveo je neprigušene elektromagnetske valove, otkrio je i patentirao princip rezonancije za radio-veze, izložio ideju o međuplanetarnim telekomunikacijama pomoću ultrakratkih valova, a zamislio je u cjelini radarski sustav. Objavio je radove iz fizike u kojima je iznosio originalne ideje koje su se kasnije ostvarile.
Napisao je autobiografiju pod nazivom Moji pronalasci (My Inventions). Posljednjih desetljeća života, slavan ali i zaboravljen, kontaktirao je samo s rijetkima, a potkraj života samo s nećakom Savom Kosanovićem.
Kako nije imao interesa i vremena baviti se razvojem i prilagodbom svojih izuma tržištu, mnogi koji su razvijali njegove izume i prisvajali su ih. Vrhovni sud SAD-a tek je 1943., nakon Tesline smrti, poništio američke patente radija Guglielma Marconia i priznao da je to Teslin patent jer su Teslini raniji patenti već sadržavali sve što je opisao Marconi. Međutim, treba navesti da je Marconi 1901. godine prvi uspio predati radio-signal preko Atlantskog oceana. Za radove na bežičnoj telegrafiji Marconi je s Braunom, 1909. g. dobio Nobelovu nagradu za fiziku.
Prijavio je 112. patenata u SAD-u, i gotovo isto toliko u drugim zemljama, a mnogi su izumi ostali samo zabilježeni u njegovim dnevnicima ili stručnim časopisima. Najznačajnija otkrića su: izmjenična električna struja, izmjenični električni generator, indukcijski ili asinkroni elektromotor, okretno magnetsko polje, Teslin transformator, Tesline struje, bežični prijenos energije, radiokomunikacije, Teslina turbina
Enciklopedia Britannica Teslu svrstava među 10 najvažnijih ljudi u svjetskoj povijesti.
Za svoje izume dobio je mnoga priznanja i počasne doktorate te istaknute nagrade: Medalja Edison (1916.), Zlatna medalja Elliott Cresson (1893.), Medalja John Scott (1934.).
Preminuo je u New Yorku 7. siječnja 1943. u 87-oj godini života. Nakon njegove smrti kovčezi u kojima se nalaze Teslini papiri, diplome i druge počasti, kao i njegove laboratorijske bilješke zapečaćeni su. Neko vrijeme nalazili su se u vlasništvu Teslinog rođaka i jedinog nasljednika Save Kosanovića. On je kasnije svoje tako stečeno nasljedstvo darovao gradu Beogradu, a u svrhu osnivanja muzeja Nikole Tesle.
God. 1896. bio je izabran za počasnoga člana JAZU (danas HAZU) u Zagrebu, a 1926. za počasnoga doktora Sveučilišta u Zagrebu. U Tehničkome muzeju u Zagrebu nalazi se stalni demonstracijski kabinet Teslinih izuma, a u Smiljanu Memorijalni centar Nikola Tesla (Teslina rodna kuća, modeli izuma, didaktičke igračke koje omogućavaju lakše razumijevanje rada Teslinih strojeva).
Najveće priznanje Tesli dano je na 11. općoj konferenciji za mjere i utege 1960. godine kada je za jedinicu magnetske indukcije prihvaćen naziv tesla.
1967. Umro je Mate Ujević 
Mate Ujević (Krivodol kraj Imotskoga, 13. VII. 1901. – Zagreb, 7. I. 1967.) bio je hrvatski leksikograf, publicist, izdavač i pisac.
Studirao je jugoslavistiku, francuski jezik, povijest te umjetnost u Ljubljani i Zagrebu, gdje je 1935. doktorirao. Bio je nastavnik Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu (od 1926.), upravitelj Hrvatskoga izdavalačkoga (bibliografskoga) zavoda 1941./1945. te pomoćnik direktora Leksikografskog zavoda (LZ-a), koji je organizacijski usustavio. Bio je pokretač, glavni urednik ili ključni prinosnik niza temeljnih enciklopedijskih i bibliografskih pothvata: Hrvatske enciklopedije (1941.–1945.), Bibliografije rasprava, članaka i književnih radova u časopisima Narodne Republike Hrvatske (1948.–1949.), Pomorske enciklopedije (1954.–1964.), Enciklopedije Jugoslavije (1955.–1971.) i Bibliografskoga kataloga LZ (objavljivan 1956.–2004.).
Hrvatska enciklopedija
Rad na Enciklopediji započeo je 1939. godine kad se upoznao s ravnateljem Tipografije Dragutinom Schulhofom, koji je preuzeo financijski rizik posla, a Mate Ujević kao glavni urednik obvezao se voditi posao i naći suradnike, što je bilo vrlo teško u ideološki razjedinjenoj intelektualnoj sredini tadašnje Hrvatske.
Godine 1939. osnovan je Konzorcij Hrvatske enciklopedije u koji je, uz Matu Ujevića i suradnike te Dragutina Schulhofa, ušao i Rudolf Herceg, član Hrvatske seljačke stranke zadužen za odnose s javnošću. Prvi svezak Enciklopedije izašao je tik uoči Drugoga svjetskog rata na jugoslavenskim prostorima. U predgovoru prvom svesku Mate Ujević napisao je: „U vrlo teškim i tmurnim vremenima izlazi Hrvatska enciklopedija pred hrvatsku javnost, ali baš činjenica da izlazi u sadašnje vrijeme potvrđuje našu moralnu i intelektualnu otpornost.“ Drugi svezak izlazi koncem 1941. godine, treći 1942. godine, četvrti polovicom 1943. godine, a peti u svibnju 1945. godine. Hrvatska enciklopedija zamišljena je kao enciklopedija u 12 svezaka. Međutim, kasnije se ukazuje potreba za većim brojem svezaka. Završetkom rata obustavlja se tiskanje toga iznimnog djela, a kasniji pokušaji daljnjega izdavanja nisu uspjeli. Hrvatska enciklopedija zbog svoje stručnosti, objektivnosti, bogatstva podataka i ilustracija ima iznimno mjesto u hrvatskoj leksikografiji i smatra se začetkom moderne enciklopedistike u Hrvatskoj. Konzorcij Hrvatske enciklopedije u kolovozu 1941. godine zakonskom odredbom pretvara se u Hrvatski izdavalački bibliografski zavod (HIBZ), koji je bio u nadležnosti Ministarstva prosvjete, što je pomoglo da u svojem radu zadrži određenu samostalnost.
Godine 1949. postao je glavnim urednikom Pomorskog leksikona u Jugoslavenskoj akademiji. Godine 1950. Miroslav Krleža, osnivač i direktor Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, pozvao je Matu Ujevića, usprkos različitim svjetonazorima, da mu bude pomoćnik vjerujući njegovom znanju i stručnosti u enciklopedistici i leksikografiji. Prva enciklopedija koja izlazi nakon osnivanja Leksikografskog zavoda bila je Pomorska enciklopedija (1954.) kojoj je glavni urednik Mate Ujević.
U međuratnom razdoblju istaknuti pripadnik hrvatskoga katoličkog pokreta i suradnik njegovih periodika (1929.–1938. uređivao kulturnu rubriku Hrvatske straže), u svojim se publicističkim radovima zapaženo posvetio nacionalnoj tematici (pionirska knjiga Gradišćanski Hrvati, 1933.) i kritici tadašnjih totalitarnih sustava (brošura Abesinija, 1935.). Napisao je i raznoliko ocjenjivano autobiografsko pripovjedno djelo Mladost Tome Ivića (1928.) i povijesni pregled Hrvatska književnost (1931.), sastavio antologiju Hrvatske narodne pjesmarice (1938.), više srednjoškolskih čitanki (1941.–1944.) te kompendij Misli i pogledi A. G. Matoša (1955.). Priredio je i djela J. Čedomila i Đ. Sudete (1943.–1944.).
Povodom stote godišnjice Ujevićeva rođenja 2001. godine dr. Nataša Bašić zapisala je: „U Bibliografskom katalogu periodike Leksikografskog zavoda nalazi se oko 10 milijuna bibliografskih kartica i ta je građa, može se bez pretjerivanja reći, spomenik nulte vrijednosti koji je Mate Ujević ostavio hrvatskoj kulturi i znanstvenoj javnosti, te kao takva nadilazi nacionalne okvire i postaje dijelom svjetske kulturne baštine.“
Umro je u Zagrebu 7. siječnja 1967. godine.
Godine 1994. posmrtno je proglašen pravednikom među narodima u Memorijalnom muzeju Yad Vashem u Izraelu.
God. 1996. LZ utemeljio je Nagradu »Mate Ujević« za iznimna postignuća na području enciklopedike i leksikografije.
1970. Umro je Svetislav Stančić 
Svetislav Stančić (Zagreb, 7. VII. 1895. – Zagreb, 7. I. 1970.) bio je hrvatski glasovirski pedagog, pijanist i skladatelj, utemeljitelj tzv. Zagrebačke pijanističke škole.
Godine 1918. otišao je u Berlin gdje je studirao kompoziciju i glasovir. Po povratku u Zagreb bavio se još neko vrijeme skladanjem i koncertriranjem. Nakon toga posvetio se isključivo pedagogiji. Profesor, a poslije i pročelnik glasovirskog odjela na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji (1922.–1941. i 1945.–1965.). Stvorio je nove visoke standarde u ondašnjoj hrvatskoj glasovirskoj pedagogiji te podigao hrvatski pijanizam na profesionalnu razinu, temeljenu na stručnosti i svjetski priznatim kriterijima. Stančićevu pijanističku školu nastavili su neki od njegovih učenika i sumišljenika i nakon njegove smrti. Od stotinjak pijanista izašlih iz Stančićeve pijanističke klase mnogi su se potvrdili kao pijanisti međunarodnoga ugleda. Kao skladatelj Stančić je ostavio više opusa za glasovir, glas i glasovir, zbor, komorne sastave, simfonijski orkestar, mnogobrojne transkripcije te instruktivna izdanja skladba J. S. Bacha, D. Scarlattija, M. Clementija, R. Schumanna i F. Chopina. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1960.).
1998. Umro je Vladimir Prelog 
Vladimir Prelog (Sarajevo, 23. VII. 1906. – Zürich, 7. I. 1998.) bio je hrvatski i švicarski kemičar. Dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju 1975. godine.
Po nacionalnosti je bio Hrvat i naturalizirani švicarski državljanin od 1959. godine. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i Osijeku, a diplomu inženjera kemije stekao je na Tehničkoj visokoj školi u Pragu, 1929. Doktorirao je na Češkoj visokoj tehničkoj školi, na Kemijsko-inženjerskom odjelu.
Godine 1935. prihvaća mjesto docenta na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje preuzima nastavu organske kemije. Surađujući s tvrtkom Kaštel (preteča Plive), unaprijedio je hrvatsku farmaceutsku industriju i utemeljio Zavod za organsku kemiju. Prelog se u svojemu radu orijentirao na organsku sintetsku kemiju tragajući za novim spojevima koji bi bili temelj za proizvodnju lijekova, ali i bojila i drugih proizvoda. Prelog utemeljuje istraživački rad u tvornici Kaštel, današnjoj Plivi. U sklopu te suradnje razvija sinteze sulfonantibiotika, kemoterapeutika koji su do pojave antibiotika bili čudotvorni lijekovi protiv niza infektivnih bolesti. Ta istraživanja bila su na najvišoj svjetskoj razini i bila su dragocjena osnova za poslijeratni (nakon 1945.) razvoj proizvodnje niza sulfonamida u Plivi.
Na poziv nobelovca Lavoslava Ružičke odlazi u Zurich. Pridonio je objašnjenju strukture steroida, triterpena, kinina, strihnina, solanina i drugih alkaloida. Proučavao je odnos strukture i reaktivnosti organskih spojeva. Sustavnim studijem asimetrične sinteze došao je do empirijskoga pravila koje određuje odnose reaktanata i produkata (Prelogovo pravilo). Odgojio je mnoge naraštaje kemičara, u svoj laboratorij pozivao na usavršavanje organske kemičare iz Plive, Sveučilišta i Instituta Ruđer Bošković pa su iz njegove škole proizišli mnogi poznati hrvatski i svjetski kemijski stručnjaci. Naslijedio je nobelovca Ružičku na mjestu predstojnika Laboratorija za organsku kemiju u Zurichu.
Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1975. za istraživanja stereokemije organskih molekula i reakcija (podijelio ju je s britanskim znanstvenikom J. W. Cornforthom). Godine 1976. otišao je u mirovinu.
Objavio je više od 400 znanstvenih radova, dobitnik je mnogih međunarodnih nagrada i priznanja. Zbog svojih znanstvenih dostignuća izabran je za člana Kraljevskog društva u Londonu, Nacionalne akademije za znanost Sjedinjenih Država (1961.), Američke akademije znanosti i umjetnosti (1960.), Američkog filozofskog društva, Irske kraljevske akademije (1971.), Sovjetske akademije znanosti, talijanske Accademia dei Linzei te za člana njemačkog društva Leopoldina. Postao je i počasni doktor znanosti sveučilišta u Zagrebu, Parizu, Liverpoolu, Bruxellesu, Cambridgeu i Manchesteru. Godine 1965. nagrađen je medaljom Marcel Benoist, najvećim znanstvenim priznanjem u Švicarskoj.
U vrijeme najžešćih napada na Hrvatsku 1991. godine Prelog je inicirao i potpisao Apel za mir u Hrvatskoj, koji je potom potpisalo više od stotinu nobelovaca (127).
Preminuo je 7. siječnja 1998. u Zürichu u 91. godini. Njegovi posmrtni ostaci pokopani su na zagrebačkom groblju Mirogoj 27. rujna 2001. u grobnicu HAZU-a. Sedam godina kasnije (2008.) u Pragu mu je podignut spomenik.
U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti otvorena je 21. travnja 2015. Memorijalna soba nobelovaca Ružičke i Preloga.