1566. U borbi s Osmanlijama poginuo je Nikola Šubić Zrinski
Nikola IV. Zrinski (Nikola Zrinski Sigetski; Nikola Šubić Zrinski), (Zrin, 1508. – Siget, 7. IX. 1566.) bio je hrvatski ban.
Godine 1529. sudjelovao je u obrani Beča, 1539. dao pogubiti carskoga generala I. Kacijanera, svojega prijašnjeg saveznika, koji se odmetnuo od Habsburgovaca i za kojim je bila raspisana tjeralica, a 1542. spasio je postrojbe Ferdinanda I. u bitki kraj Pešte (tada pod osmanskom vlašću) te time stekao kraljevo povjerenje. Godine 1541., na temelju darovnica Ferdinanda I. Habsburškoga, zajedno je s bratom Ivanom preuzeo posjede Vranskoga priorata, a nakon bratove smrti (1541.) postao je jedinim nasljednikom svih imanja Zrinskih. Zbog strožeg odnosa prema kmetovima drugih plemića, kao i prema sitnomu plemstvu, na njega se 1544. tužio Zagrebački kaptol, a poslije se sukobio s turopoljskim plemstvom. Oženivši se Katarinom Frankapan (1543.) sklopio je baštinski ugovor s ozaljskom granom Frankapana te 1550. postao vlasnikom Ozlja i dijela primorskih gradova. Od njih se posebice snažno razvila luka Bakar, koja se specijalizirala za vanjsku trgovinu. Od 1542. do konca 1556. obnašao je čast hrvatskoga bana. U vrijem banovanja često je boravio u Gvozdanskom, gdje je imao rudnike srebra i kovnicu novca, kao i u ostalim svojim utvrdama u Pounju i Pokuplju. Nakon 1546., kada je u ime duga za sredstva uložena u obranu zemlje stekao Međimurje, važan posjed podalje od ratnih zbivanja, živio je uglavnom u Čakovcu, gdje je dozidao i preuredio postojeći dvorac. Kada su Osmanlije 1556. prvi put opsjedali Siget, koji je branio Marko Horvat Stančić, Zrinski je napao Bobovišće (Babócsa) i onemogućio pad Sigeta pod osmansku vlast. Početkom 1557. stekao je nasljedni naslov kraljevskoga tavernika i postao time jedan od petnaest najutjecajnijih osoba u Kraljevstvu krune sv. Stjepana. Obnašao je dužnosti kapetana Sigeta (1561–66.) i zapovjednika (glavnoga kapetana) Prekodunavske granice (1563–66.), koja je obuhvaćala područje od Drave do Dunava. Poginuo je, braneći s oko 2500 vojnika (pretežito Hrvata) utvrdu Siget, jedno od strateški najznačajnijih uporišta za obranu Kraljevstva te najkraćega puta prema Budimu i Beču, koju je 1566. opsjedala velika osmanska vojska Sulejmana II. Kanunija. Prije samoga pada utvrde u osmanske ruke, hrabro je 7. IX. 1566. provalio iz nje s preostalim dijelom svoje vojske te zajedno s njom poginuo u boju.
1619. Umro je Marko Križevčanin 
Marko Križevčanin (Križevci, 1589. – Košice, 7. IX. 1619.) treći kanonizirani hrvatski svetac Rimokatoličke Crkve, svećenik, košički mučenik, profesor teologije, kanonik i misionar.
Punim imenom zvao se Marko Stjepan Krizin. Studirao je najprije u isusovačkom kolegiju u Grazu, zatim u rimskom kolegiju Germanicum et Hungaricum. Bio je svećenik u svojoj župi u domovini, zatim u Ugarskoj (ravnatelj sjemeništa u Trnavi i ostrogonski kanonik, upravitelj benediktinske opatije Széplak).
Službovao je u Košicama, utvrdi ugarskoga kelvinizma, gdje je uhićen, mučen i zvjerski ubijen jer se nije htio odreći svoje vjere. Ubijena su i dva isusovca Stjepan Pongrácz i Melkior Grodziecki (košički mučenici).
Posvećena mu je kapela sv. Marka Križevčanina u rodnome gradu, po njemu se zove i rimokatolička župa u Križevcima te župna crkva sv. Marka Križevčanina u Zagrebu. Zaštitnik je Koprivničko-križevačke županije i Bjelovarsko-križevačke biskupije. Spomendan sv. Marka Križevčanina je 7. rujna; svečano se obilježava u Križevcima.
Prigodom proglašenja blaženim Marka Križevčanina, 15. siječnja 1905., Hrvati su organizirali veliko hodočašće u Rim.
Sveti Marko Križevčanin je treći kanonizirani hrvatski svetac, iza svetoga Nikole Tavelića i svetoga Leopolda Mandića.
1850. Ujedinjenje Gradeca i Kaptola
Na poticaj bana Josipa Jelačića, 7. rujna 1850. godine, car Franjo Josip I. objavljuje carski patent kojim se u jedan, slobodni, kraljevski glavni grad Zagreb udružuju sve dotadašnje samostalne jedinice. Slobodni i kraljevski grad Gradec ujedinjen je s općinama Kaptol, Nova Ves, Vlaška ulica i selo Horvati u jedinstven grad Zagreb. Zanimljivo je naglasiti da je ujedinjeni Zagreb imao oko 16 tisuća stanovnika.
Gradec je bio po pravnom statusu slobodan i kraljevski grad, što mu je bilo zajamčeno još Zlatnom bulom kralja Bele IV. iz 1242. godine. Kaptol je, s druge strane, bio pod Crkvenom vlašću. Naziv Zagreb odnosio se izvorno više na biskupsko sjedište, a manje na Gradec.
Prvim gradonačelnikom ujedinjenog Zagreba postao je Janko Kamauf, koji je prethodno bio gradski sudac Gradeca. Naime, Gradec na čelu uprave svojedobno nije imao osobu s titulom gradonačelnika, nego s titulom gradskog suca (lat. iudex civitatis). Ujedinjeni je Zagreb 1850. godine imao oko 16.000 stanovnika, po čemu je bio mnogo manji od, primjerice, Graza u Štajerskoj te od velikog broja drugih gradova Habsburške Monarhije.
Treba spomenuti i da je tri godine kasnije Zagreb je proglašen nadbiskupijom kada je papin izaslanik Viale-Prela blagoslovio Jurja Haulika kao prvog zagrebačkog nadbiskupa i metropolita.
1978. Umro je Grga Novak 
Grga Novak (Hvar, 2. IV. 1888. – Zagreb, 7. IX. 1978.) bio je hrvatski povjesničar i arheolog.
Studirao je povijest, geografiju i arheologiju u Zagrebu, Beču i Pragu, a 1913. doktorirao je povijest u Zagrebu. Od 1911. do 1920. predavao je u splitskoj Velikoj realci, a 1914–20. bio asistent F. Bulića u Arheološkome muzeju u Splitu. Od 1920. bio je docent, potom 1922–24. izvanredni profesor opće povijesti srednjega vijeka na Filozofskom fakultetu u Skoplju, a 1924–59. redoviti profesor povijesti staroga vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1934. do 1935. obnašao je dužnost dekana Filozofskoga fakulteta, a 1946–47. rektora Sveučilišta u Zagrebu. Od 1947. redoviti član, a 1958–78. predsjednik JAZU. Bio je član više stranih akademija. Godine 1963. dobio je Nagradu za životno djelo. Proučavao je povijest u širokom rasponu od staroga do novoga vijeka. Njegova arheološka istraživanja na Hvaru u Grapčevoj i Markovoj špilji rezultirala su otkrićem nove neolitičke Hvarske kulture na Jadranu (Prethistorijski Hvar: Grapčeva spilja, 1955.). Proučavao je doba grčke kulture na Jadranu i rimske vladavine u Dalmaciji te stari Istok, osobito Egipat (U zemlji faraona, Egipat: prethistorija, faraoni, osvajači, kultura). Osobitu je pozornost posvetio povijesti dalmatinskih gradova i pojedinim pitanjima iz njihove prošlosti: Pučki prevrat na Hvaru god. 1510–1514., Split u svjetskom prometu, Židovi u Splitu, Hva, Dubrovačka diplomacija na mirovnom kongresu u Požarevcu, Povijest Splita (I–III., Vis, Presjek kroz povijest grada Zadra, Povijest Vrane: političko, kulturno i privredno značenje Vrane kroz stoljeća, Povijest Dubrovnika od najstarijih vremena do početka VII. stoljeća. Proučavao je i razdoblje hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji. U nekoliko je studija i monografija obradio istaknute povijesne ličnosti (P. Hektorović, H. Lucić, V. Pribojević, M. Marulić, P. Šubić i dr.). U nizu Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium objavio je više svezaka izvješćâ venecijanskih diplomata o Dalmaciji (Mletačka uputstva i izvještaji, I–IV.). Svoja opsežna istraživanja o prošlosti Dalmacije i Jadrana sabrao je u djelima Naše more: razvitak moći i plovidbe na Jadranu i Prošlost Dalmacije (I–II.).
1990. Osnovana Antiteroristička jedinica Lučko 
Antiteroristička jedinica (ATJ) Lučko osnovana je 7. rujna 1990. godine, i u vrijeme osnutka predstavljala je prvu organiziranu postrojbu hrvatske države koja se u tom trenutku mogla suprotstaviti agresoru na Republiku Hrvatsku.
ATJ Lučko je najelitnija specijalna jedinica Hrvatske policije, posebno osposobljena za rješavanje kriznih situacija visokog rizika, posebice talačkih kriza..
2008. Umro je Dino Dvornik 
Dino Dvornik (Split, 20. VIII. 1964. – Zagreb, 7. IX. 2008.) bio je hrvatski glazbenik, pjevač, skladatelj, tekstopisac, aranžer, producent, glumac i realiti zvijezda. Kralj funka.
Jedan je od značajnih predstavnika hrvatske glazbene umjetnosti te ga glazbeni stručnjaci s pravom smatraju jednim od najtalentiranijih glazbenika s ovih prostora. Poznat je bio po izvornoj mješavini različitih glazbenih žanrova, unikatnoj i ekscentričnoj scenskoj pojavi, energičnim nastupima, izvrsnim plesnim pokretima te izraženim vokalnim sposobnostima. Za života je četiri puta dobio prestižnu hrvatsku diskografsku nagradu Porin, a posmrtno osam puta. Albumi Dina Dvornika: Enfant terrible, Priroda i društvo, Live In München, Vidi ove pisme, Big Mamma, Svicky, Pandorina kutija i drugi. Njegova skladba Afrika bila je hit godine, a posebno se ističe njegova izvedba skladbe Ništa kontra Splita autora Nenada Vilovića.
Također, glumio je i u filmu Ta divna splitska noć gdje tumači samoga sebe. Dobio je mnogo priznanja za svoju glazbu. Preminuo je u Zagrebu u 45. godini života.