1781. Umro je Franjo Ksaver Pejačević 
Franjo Ksaver Pejačević (Osijek, 15. VII. 1707. – Požega, 7. X. 1781.) bio je hrvatski katolički svećenik, isusovac i povjesničar.
Kao teolog s najvišim obrazovanjem i akademskim titulama službovao je sve do ukidanja isusovačkoga reda po najuglednijim gimnazijama od Zagreba i Ljubljane do Linza i Pečuha, te na sveučilištima u Beču i Grazu. U razdoblju 1756. – 1758. bio je na visokoj dužnosti rektora Sveučilišta u Grazu.
U svojim istraživanjima i radovima osobito se posvetio proučavanju veze između srpskih svetaca i Katoličke crkve. Bio je plodnim dogmatskim piscem. Slovio je kao teolog pomirenja s kršćanskim istokom. Njegova predavanja iz kontroverzističke teologije objavljena su u Grazu 1752. pod naslovom Prijepori Istočne i Zapadne crkve (Controversiae Ecclesiae Orientalis et Occidentalis). Napisao i djelo o srpskoj povijesti Povijest Srbije ili 13 razgovora o kraljevstvu i vjeri Srba, od početka do kraja, tj. od VII. do XV. st. (Historia Serviae seu colloquia XIII de statu regni et religionis Serviae, ab exordio ad finem, sive a saeculo VII ad XV, 1799). Pojedini se dijelovi knjige odnose na srednjovjekovnu povijest Hrvatske, a dvanaesti dio, O uređenju kraljevine i vjere Srba u Bosni (De statu regni et religionis Serblorum per Bosnam), posvećen je srednjovjekovnoj povijesti Bosne.
1871. Eugen Kvaternik poveo Rakovičku bunu
Rakovička buna, ustanak za odcjepljenje Hrvatske od Austro-Ugarske Monarhije, što su ga od 7. do 11. listopada 1871. izveli Eugen Kvaternik i njegovi suradnici oko Rakovice kraj Slunja, na području Vojne krajine. Uvidjevši da ne će dobiti pomoć iz inozemstva za pripremanje zajedničkoga talijansko-madžarsko-hrvatskog ustanka, za koji je vodio pregovore 1863–65., E. Kvaternik odlučio se na ustanak pučanstva uz pomoć nezadovoljnih krajišnika. Dana 7. X. u Broćancu je bila osnovana Privremena vlada, u kojoj je Kvaternik bio imenovan regentom, Ante Rakijaš ministrom rata, Petar Vrdoljak ministrom unutrašnjih poslova, Vjekoslav Bach ministrom financija, a Rade Čuić glavnim vojnim zapovjednikom. Idućega dana (8. X) u Rakovici je bio objavljen Proglas narodne hrvatske vlade u kojem su kao glavni ciljevi navedeni oslobođenje hrvatskog naroda od madžarsko-njemačkog ropstva, uvođenje slobodnih županija umjesto krajiškog uređenja, uvođenje slobode vjeroispovijesti te jednakosti pred zakonom.
Sljedećeg dana Kvaternik je s 200 naoružanih krajišnika i razvijenom hrvatskom zastavom krenuo prema Rakovici, a uz ustanak je odmah pristalo desetak okolnih sela. Dana 10. listopada ustanici, sada njih već preko 2.000, ulazi u Plaški ne nailazeći otpor, ali ni očekivanu potporu. Istoga dana reagiraju vlasti koje na ustaničko područje šalju ogulinsku regimentu. Na vijest o dolasku vojske većina ustanika se razbježala, a Kvaternik se s oko 400 preostalih ustanika povukao na Ljupča planinu. Ujutro 11. listopada odlučili su se na uzmak u Bosnu, ali putem nailaze na zasjedu carske vojske. Dolazi do pucnjave u kojoj su ubijeni Kvaternik, Bach, Rakijaš, većina pobunjenih krajišnika i jedan od braće Čuić. Rade Čuić uspio je pobjeći, prvo u Bosnu, a zatim u Srbiju. Čim je ustanak likvidiran, vlasti su krenule u akciju hvatanja ostalih ustanika od kojih je većina streljana.
Iako vodstvo Stranke prava nije sudjelovalo u ustanku niti je o njem bilo obaviješteno, A. Starčević i ostali čelnici stranke bili su uhićeni, stranačko glasilo Hervatska prestalo je izlaziti, a stranka je bila isključena iz političkog života Hrvatske sve do 1878.
Tijela ubijenih Kvaternika, Bacha i Rakijaša na mjestu ubojstva opljačkana su a potom bačena u jarak pokraj ceste. Nakon neke dobi njihova tijela prevezena su u Rakovicu i zakopana u zajedničku grobnicu pokraj ceste što vodi za Drežnik gdje su ostali u neobilježenome grobu 50 godina. Godine 1921., o pedesetoj obljetnici Rakovičkoga ustanka, u organizaciji Družbe “Braća hrvatskoga zmaja”, posmrtni ostatci Eugena Kvaternika i njegovih suboraca Ante Rakijaša i Vjekoslava Bacha preneseni su u Zagrebačku katedralu i pokopani uz Petra Zrinskoga i Franu Krstu Frankopana.
1991. Zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore u Zagrebu
Dva zrakoplova JNA MiG-29, koja su poletjela iz Bihaća, raketama su gađala Banske dvore u Zagrebu, službeno sjedište Vlade Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata, sedmog listopada 1991. godine. Napad se dogodio u 15.03, a izravno je pogođeno svečano dvorište Banskih dvora, te još nekoliko zgrada u susjednim ulicama. Jedna raketa pogodila je i restoran Dubravkin put na Tuškancu i u toj je eksploziji izgubio život Marko Mikić, koji je tamo bio s cisternom za gorivo. Nekoliko osoba je lakše ranjeno u blizini Banskih dvora. Oštećena su ukupno 73 objekta, uključujući crkvu sv. Marka, sabornicu, staru gradsku vijećnicu i rezidenciju švicarskog konzula.
U zgradi Banskih dvora prilikom napada nalazili su se predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, predsjednik Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić i predsjednik Savezne vlade Ante Marković, koji su pukom srećom preživjeli. Plan velikosrpskih političara i vojske bio je da jednim udarcem obezglave i Hrvatsku i Jugoslaviju – Mesića bi zamijenio srpski član predsjedništva, bilo bi proglašeno izvanredno stanje i vojska bi izašla na ulice. Kasnije su JNA i jugoslavenski službenici poricali bilo kakvu odgovornost ili upletenost u incident, pa su čak tvrdili da je eksploziju uzrokovala sama hrvatska vlada zbog međunarodne podrške.
Napad se dogodio dan prije isteka tromjesečnog moratorija na Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Sljedećeg je dana, po isteku tog moratorija, proglašen je prekid svih veza s republikama i pokrajinama koje su tvorile SFRJ.
2010. Umrla je Milka Planinc 
Milka Planinc (Žitnić kod Drniša, 21.XI. 1924. – Zagreb, 7. X. 2010.) bila je jugoslavenska političarka.
Tijekom školovanja uključila se u revolucionarni omladinski pokret i postala član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Planinc je pristupila narodnooslobodilačkom pokretu u Hrvatskoj, zajedno sa sestrom, nakon kapitulacije Italije 1943. godine i prvog oslobođenja Splita. Njemački Wehrmacht je ubrzo ponovno zauzeo Split, a Milka Malada (kasnije udata Planinc) je sa svojom jedinicom prebačena na Vis, gdje se priključila 11. dalmatinskoj udarnoj brigadi s kojom je s kojom je prošla mnoga bojišta, od Metkovića, Širokog Brijega, Mostara, Knina, a zatim Rijeke i Trsta. U 11. dalmatinskoj udarnoj brigadi obavljala je funkciju političkog delegata voda, a kasnije političkog komesara čete za vezu. U članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) primljena je 1944. godine. Poslije završetka rata, 1945. godine, demobilizirana je iz Jugoslavenske narodne armije u činu poručnika.
Milka Malada bila je politička komesarka (navodno čete za vezu) 11. dalmatinske udarne brigade koja je počinila niz zločina za vrijeme rata i neposredno nakon završetka rata. Nije jasno kakva je bila uloga komesarke Malada po pitanju zločina. Na optužbe četnika Sime Dubajića koji je izvršavao naređenje da se zarobljenici ubiju bez suda Milka Planinc je odgovorila da to nije istina i da se sve treba istražiti ali nije se potrudila dati dokaze iako su joj partijski i vojni arhivi bili dostupni. Ako je bila politička komesarka u četi, tko je bio politički komesar brigade? To drugarica Planinc nije pojasnila!
U Zagrebu je završila Višu upravnu školu, a od 1947. godine se aktivno počela baviti političkim radom. U Zagrebu je najprije radila u Elektri, a potom u Dalekovodu. 1949. godine staje na čelo Agitpropa za Trešnjevku, nakon čega slijedi njezin uspon u političkom životu SR Hrvatske i SFR Jugoslavije. Kasnije se nalazila na različitim partijskim funkcijama.
Nakon sloma hrvatskog proljeća Milka Planinc dolazi na čelnu poziciju Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (SKH) odakle, na prijedlog Josipa Vrhovca, daje uhititi Franju Tuđmana, Dražena Budišu, Šimu Đodana, Marka Veselicu, Vladu Gotovca, Hrvoja Šošića i druge aktere hrvatskog proljeća.
Planinc je bila predsjednica Saveznog izvršnog vijeća (SIV) od 16. svibnja 1982. do 15. svibnja 1986. U to vrijeme je prozvana i bila znana kao jugoslavenska željezna lady.
Umrla je u Zagrebu 2010. godine, pokopana je na groblju Mirogoj.