892. Papino pismo knezu Branimiru
Branimir (Branimirus, Brannimerus) (?, prva polovica IX. st. – ?, nakon 892) bio je hrvatski knez. Došao je na vlast nakon što je svrgnuo probizantskog kneza Zdeslava u svibnju 879. godine. Nastojao je svojoj državi osigurati političku samostalnost i od Bizanta i od Franaka. Obratio se papi Ivanu VIII., kojemu iskazuje vjernost, pa ga ovaj priznaje zakonitim vladarom, a Hrvatsku neovisnom državom.
Papa Ivan VIII. u svome pismu (7. lipnja 879.) hvali Branimira jer se vraća Rimskoj crkvi, te ga naziva „ljubljenim sinom Branimirom“, a istovremeno piše i slično pismo ninskome biskupu Teodoziju, te svećenstvu i svemu puku, svojim „predragim sinovima.“ U papinom pismu Branimiru kaže se:
»Dragom sinu Branimiru….Kad smo naime na dan Uzašaća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš….Dano 7. dan mjeseca lipnja.«
U pismu Teodoziju, papa poziva ninskoga biskupa da biskupsko posvećenje ne prima od drugih, nego polaganjem papinih ruku. U vrijeme teških nesporazuma s Carigradskom patrijaršijom, dok je u Carigradu patrijarh Focije, papa nastoji uspostaviti i učvrstiti svoju jurisdikciju u Primorskoj Hrvatskoj u kojoj je prije Branimira, kao bizantski vazal, a stoga i sklon Carigradskoj patrijaršiji, vladao Zdeslav. I u pismu svećenstvu i svemu puku, papa ih poziva da se „vrate svetoj Rimskoj Crkvi.“ Sva tri pisma pisana su istog dana i odgovor su na ranije pismo kneza Branimira što ga je ovaj poslao po „časnom svećeniku Ivanu.“ Taj je Ivan bio papin izaslanik koji je, osim Hrvatima, papina pismo ponio i okolnim krajevima.
Knez Branimir dodatno je ojačao Primorsku Hrvatsku i postigao samostalnost, kako u odnosu na Bizant, tako i u odnosu na Mlečane i već oslabjele Franke. S njime Hrvatska konačno određuje svoju budućnost u krugu zapadnih zemalja, a odlukom pape Ivana VIII. prihvaćena je i kao samostalna zemlja kršćanskoga zapada. Tu je odluku papa donio na Uzašašće, 21. svibnja 879. godine., a potvrdio u pismu od 7. lipnja. Branimir je tako priznat zakonitim vladarom, a Hrvatska zakonitom državom.
Pismo se čuva u Vatikanskom arhivu (tal. Archivio Vaticano).
1904. Rodio se Vladimir Gortan
Vladimir Gortan (Beram kraj Pazina, 7. VI. 1904. – Pula, 17. X. 1929.) bio je istaknuti istarski antifašist i hrvatski politički djelatnik (vidi 17. listopada).
1933. Umro je Dragutin Domjanić 
Dragutin Milivoj Domjanić (Adamovec, 12. IX. 1875. – Zagreb 7. VI. 1933.) bio je hrvatski pravnik i pjesnik.
Završio Pravni fakultet 1898. u Zagrebu, gdje je 1899. i doktorirao. Službovao kao sudac; bio vijećnik Banskoga stola. Iako poznat u prvom redu kao pjesnik kajkavskoga književnog izraza, književni put započeo je štokavskom zbirkom Pjesme, u kojoj je izrazio svoje temeljne osjećaje i poglede na svijet, što je ponovio i u kajkavskim pjesničkim zbirkama (Kipci i popevke; V suncu i senci; Po dragomu kraju.
Ljubav prema prošlosti upućuje Domjanića svome materinjskom kajkavskom jeziku. Najpoznatije mu je djelo kajkavska zbirka Kipci i popevke, te pjesme Fala i Popevke sam slagal, obje je uglazbio Vlaho Paljetak. I drugi hrvatski skladatelji, primjerice Emil Cossetto, Igor Kuljerić i Ivana Lang uglazbili su nekoliko Domjanićevih pjesama. Njegova lirika, idilična, sentimentalna i rezignantna, podjednako obiluje i slikovitošću i glazbenošću. Na kajkavskom književnom jeziku spjevao je sve svoje pjesme. Napisao je i veći broj književnih prikaza, te nekoliko proznih crtica, koji su uglavnom u duhu njegovih lirskih interesa i stilske manire.
Bio je član JAZU i predsjednik Matice hrvatske (1921. – 1926.). Prevodio je svjetski poznate liričare Goethea, Heinea, Verlainea i druge.
Autor je i malo znane marionetne igre “Petrica Kerempuh i spametni osel” u kojoj kritički i satirički opisuje hrvatske intelektualce 1920-ih godina. Pisac je koji je prvi u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnoga izraza.
1936. Umro je Stjepan Seljan 
Braća Seljan, Mirko Seljan (Karlovac, 5. travnja 1871. – Peru, 1913.) i Stjepan Seljan (Karlovac, 19. kolovoza 1875. – Ouro Preto, Brazil, 7. lipnja 1936.) najpoznatiji su hrvatski istraživači u povijesti.
Mirko i njegov brat Stjepan (Braća Seljan) istraživali su područja u Etiopiji i Južnoj Americi.
Mirko Seljan je samo s 23 godine osvojio naslov Champion Globetrotter, jer je put od Petrograda do Pariza prešao za samo 110 dana. U službi cara Menelika II. bio je guverner južnih etiopskih provincija.
U Južnoj Americi braća Seljan istraživali su slapove Sete Quedas i neistraženi tok rijeke Aquapei te ležišta salitre u Čileu.
Počeli su raditi na projektu spajanja Atlantika i Pacifika rijekom Amazonom, ali je taj plan propao pošto je Mirko poginuo tijekom eksplozije u području rijeke Amazone. Braća Seljan provodila su mnoga geomorfološka, klimatološka i etnografska istraživanja. Objavili su svoje putopise na mnogim jezicima, a zbirku materijalne kulture iz Etiopije i Južne Amerike darovali su Etnografskom muzeju u Zagrebu.
1945. Ubijen je Mile Budak
Mile Budak (Sveti Rok kraj Gračaca, 30. VIII. 1889. – Zagreb, 7. VI. 1945.) bio je hrvatski književnik, odvjetnik i političar.
Studij prava završio je u Zagrebu gdje je doktorirao 1920. godine. Pripadnik je pravaške omladine i skupine oko lista Mlada Hrvatska. Mobiliziran je 1914. u austrougarsku vojsku, potom ranjen i zarobljen u Srbiji, pa je kao zarobljenik prošao Makedoniju i Albaniju i do 1919. bio u Italiji. Nakon povratka u Zagreb zaposlio se kao odvjetnički pripravnik u kancelariji Ante Pavelića. Djelovao je u Hrvatskoj stranci prava (HSP) i uređivao pravaški orijentirana glasila Hrvatska misao (1924.), Hrvatsko pravo (1924–32.). Nakon odlaska Ante Pavelića u emigraciju postao je vodećom osobom HSP-a u zemlji. Zatvaran 1929–30., a 7. VI. 1932. izvršen je na njega atentat. Emigrirao je 1933. u Austriju, potom u Njemačku i Italiju. Ante Pavelić imenovao ga je doglavnikom i zapovjednikom ustaških logora za obuku u Italiji. U emigraciji je objelodanio knjigu Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu (1934.), jedno od osnovnih djela u oblikovanju ustaškog ideološkog sustava. Vratio se 1938. u Zagreb i 1939. pokrenuo novine Hrvatski narod. Negativno je ocijenio sporazum Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka o Banovini Hrvatskoj iz kolovoza 1939. godine.
Bio je ministar bogoštovlja i nastave u prvoj vladi Nezavisne države Hrvatske (NDH). Od studenoga 1941. do travnja 1943. bio je poslanik NDH u Berlinu, a zatim do studenoga 1943. ministar vanjskih poslova. U svibnju 1945. napustio je Hrvatsku, zarobila ga je engleska vojska, a vlasti Velike Britanije izručile su ga jugoslavenskim vlastima 18. V. 1945. godine. Vojni sud osudio ga je kao ratnog zločinca na smrt. Zajedno s ostalim članovima vlade NDH likvidiran je 7. lipnja 1945. godine i pokopan u zajedničkoj grobnici čije je mjesto sve do današnjega dana nepoznato.
Njegovu kćer Grozdanu Budak ubili su partizani na grozan način u Sloveniji u svibnju 1945. godine.
U književnom djelovanju nasljeduje jezični izraz i tematiku tradicionalnih ličkih pripovjedača; realističkom narativnom tehnikom prikazuje likove i prizore iz seoske svakodnevice izražavajući naklonost prema patrijarhalnomu moralu, osjećaju vezanosti za rodno tlo i solidarnost unutar takve zajednice. Opisuje sukob gradske i industrijske civilizacije s tradicionalističkim, idealiziranim svijetom ličkoga zavičaja koji utjelovljuje vrline hrvatskog etnosa. Premda je knjige počeo objavljivati tek 1930-ih, ostavio je iznimno bogat opus, u kojem se izdvajaju romani Na ponorima (1932.), Ognjište (I–IV, 1938.), Direktor Križanić, rodoljub i dobrotvor (1938.), Rascvjetana trešnja (I–IV, 1939.), San o sreći (I–II, 1940.), Na vulkanima (I–II, 1941.), Musinka (1941.), te tri romana iz ciklusa Kresojića soj (Kresina, 1944., Gospodin Tome, 1944. i Hajduk, 1945.), zbirke pripovijedaka Pod gorom (1930.), Opanci dida Vidurine (1933.), Na Veliki petak (1939.) i Privor (1941.), uspomene Ratno roblje (I–II, 1941–42.), u kojima je opisao svoja sjećanja na I. svjetski rat, zarobljeništvo i povlačenje sa srpskom vojskom preko Albanije. Napisao je ukupno 16 djela u 25 svezaka.
1993. Poginuo je Dražen Petrović
Dražen Petrović (Šibenik, 22. X. 1964. – Denkendorf, Bavarska, 7. VI. 1993.) bio je vrhunski hrvatski i svjetski košarkaš.
Dražen Petrović svoju je košarkašku karijeru započeo s 15 godina u klubu Šibenka. Iz Šibenke je otišao u zagrebačku Cibonu. S Cibonom je dva puta bio prvak Europe, zatim je igrao za španjolski Real Madrid. Godine 1990. odlazi u SAD gdje je igrao za Portland Trail Blazerse pa za New Jersey Netse gdje je pokazao sve svoje mogućnost. Bio je najbolji Europljanin koji je dotad igrao u NBA ligi.
Bio je i vođa jugoslavenske košarkaške reprezentacije s velikim uspjehom; ističu se pobjeda na Svjetskom prvenstvu u Argentini 1990. godine i zlatna medalja na Europskom prvenstvu u Zagrebu 1989. godine.
Dražen je hrvatsku reprezentaciju odveo do najsjajnijeg uspjeha, srebra na Olimpijadi u Barceloni, i to u završnom srazu s jedinim pravim Dream Teamom za kojeg su igrali najbolji predstavnici NBA, te ujedno neki od najboljih košarkaša u povijesti košarke – Michael Jordan, Larry Bird, Magic Johnson, Scottie Pippen, Charles Barkley i ini.
Hrvatski košarkaški „Mozart“ poginuo je u prometnoj nesreći 7. lipnja 1993. godine. Imao je 29. godina. Na početku NBA sezone 1993./1994. Draženov dres s brojem 3 umirovljen je i podignut pod krov dvorane New Jersey Netsa.
Kao igrač dobio je Državnu nagradu za šport “Franjo Bučar” 1992., a posmrtno je, ovaj put za životno djelo, dobio istu nagradu 2002. godine.
Hrvatski olimpijski odbor je 1995. godine poklonio Olimpijskom muzeju u Lausanni spomenik Draženu Petroviću. Rad kipara Vaska Lipovca postavljen je u parku ispred Olimpijskog muzeja. Uvršten u Košarkašku Kuću slavnih 2002. godine.
Godine 2006. u njegovu čast u Zagrebu otvoren je muzej i memorijalan centar “Dražen Petrović”, uz košarkašku dvoranu koja također nosi njegovo ime.
Hrvatski olimpijski odbor ustanovio je 2006. godine Nagradu koja nosi njegovo ime, a namijenjena isključivo mladim sportašima, sportašicama, te muškim i ženskim ekipama za izvanredne sportske rezultate i sportski razvoj.
U Šibeniku je 22. listopada 2011. na Baldekinu otkriven brončani Draženov odljevak akademskog kipara Kažimira Hraste, koji prikazuje košarkaša u njegovoj prvoj fazi karijere kako sjedi na klupi s košarkaškom loptom među nogama. Istoga je dana otvoren i Spomen muzej koji je na inicijativu Biserke Petrović uređen u Draženovom stanu na obližnjem gradskom predjelu Buale.