1443. Umro je Matija Korvin
Matija Korvin (Cluj, Rumunjska, 23. II. 1443. – Beč, 6. IV. 1490.) bio je hrvatsko-ugarski kralj.
Pripadao je znamenitoj obitelji Hunyadi, a otac mu je bio vojskovođa János Hunyadi. Prezime Korvin (lat. Corvinus) dobio je Matija po gavranu (lat. corvus) koji se nalazio u grbu obitelji Hunyadi. Za hrvatsko-ugarskog kralja okrunjen je 1458., a oslonac svoje vladavine imao je u srednjem i nižem plemstvu te gradovima čiji je razvoj podupirao.
Slomio je samovlašće ugarskih i hrvatskih magnata (Celjskih, Frankapana…) te je, nametanjem kraljevskog autoriteta, utemeljio centralističku monarhiju. Za učvršćenje kraljevske vlasti od velike su važnosti bile porezne reforme koje je proveo i time povećao kraljevske prihode četiri do pet puta, što je omogućilo osnivanje stalne najamničke vojske.
Osim što je imao goleme prihode, Matija Korvin osvojio je i mnoge susjedne zemlje, npr. dijelove Austrije, Češke i Šleske te je uzeo i titulu kralja Češke. Posebna zasluga Matije Korvina je zaustavljanje napredovanja snaga Osmanskog Carstva nakon pada Bosne. Naime, njegove snage oslobodile su Jajce te je organizirao Jajačku i Srebreničku banovinu kao štit od daljnjih osmanlijskih prodora. Time je bio uspostavljen obrambeni sustav koji se protezao od Beograda, preko Jajačke i Srebreničke banovine te Senjske kapetanije do kraljevskih gradova u južnoj Hrvatskoj (Ostrovica, Knin, Klis). Iz toga je obrambenog sustava Matija tijekom 1470-ih i početkom 1480-ih vodio vojne pohode protiv Osmanlija u Bosni i Srbiji.
Doba vladavine Matije Korvina ostalo je zapamćeno kao svojevrsno zlatno doba u povijesti Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Na svom dvoru okupio je vodeće humaniste svog vremena, među kojima Ivana Viteza od Srednje i Ivana Česmičkog (Janusa Pannoniusa) te se istaknuo kao zaštitnik umjetnosti. U Budimu je utemeljio Bibliothecu Corvinianu, knjižnicu u kojoj su bila pohranjena najznamenitija djela humanističkih znanosti s oko 5000 naslova iz svih znanstvenih područja.
1667. Vrlo jak potres pogodio Dubrovnik 
Dana 6. travnja 1667. godine u 8 sati ujutro pogodio je Dubrovnik najjači potres u njegovoj zabilježenoj povijesti. Katastrofa je bila tako velika da je poginulo otprilike pola stanovnika grada (oko 3.000 žitelja). Među poginulima bili su dubrovački knez i pola članova Velikog vijeća. Grad se tresao još punih tjedan dana, a požar koji je buknuo, harao je gradom nošen jakim vjetrom čak 20 dana. Preživjeli su se sklonili u tvrđavu Revelin i Lazarete, rijetke građevine koje nisu stradale. Tisuće ranjenih ostalo je u ruševinama. Nastao je potpuni kaos. Krenula je strašna pljačka. Seljaci iz prigradskih naselja dolazili su u Dubrovnik s namjerom da ga opustoše. S obzirom da su u potresu stradali knez i veliki dio Vlade, nastalo je totalno bezvlašće. Mrtvima su se kidale uši i vilice kako bi im se uzele naušnice i zlatni zubi. Kamenje se navodno kotrljalo s brda Srđa i uništavalo sve pred sobom. Tsunami je opustošio gradsku luku, a prašina koja se podigla bila je tako gusta da je zamračila nebo nad gradom. Nastale su pukotine u zemlji, a izvori vode su presušili.
No i u tom potpunom metežu, nekoliko dubrovačkih plemića uspjelo je zadržati hladnokrvnost i prisebnost. Osnovali su Vijeće dvanaestorice koje je donosilo ključne odluke u danima nakon potresa. Tako je određeno da će svatko tko ode iz grada u to teško vrijeme biti kažnjen jer su dužni obnoviti Dubrovnik i krenuti dalje. Platili su 800 ljudi da čuvaju grad od možebitnih napada Turske ili Venecije te pljačkaških pohoda vlastitih građana. I u tim najtežim vremenima dubrovačke povijesti, diplomacija je odigrala ključnu ulogu, posebno Stjepan Gradić, diplomat u Vatikanu. On je poduzeo stotine akcija, sve u cilju da se njegov rodni grad ponovno vine do nekadašnjeg blagostanja. Posebno je naglašavao da se Dubrovnik u obnovi mora osloniti na vlastite potencijale. Njegovi zapisi o obnovi grada danas se čuvaju u Franjevačkom samostanu. Koliko su Dubrovčani cijenili njegov doprinos najbolje svjedoči spomen-ploča podignuta njemu u čast na novoizgrađenoj baroknoj katedrali (stara je u potpunosti razorena).
Dubrovnik je izgrađen na potresno najaktivnijem području Hrvatske. Jedini je to hrvatski grad koji je na seizmičkoj karti označen crvenom bojom što znači da mu prijeti potencijalna opasnost od najjačih potresa, onih od 10 stupnjeva Merkalijeve ljestvice.
1989. Jugoplastika osvojila prvi kup europskih prvaka
Splitska Jugoplastika u Münchenu, u finalu Final Foura tadašnjeg Kupa prvaka, osvojila je naslov. «Žuti» su pobijedili Maccabi iz Tel-Aviva.
Za Jugopalastiku su nastupili: Sretenović (9), Perasović (1), Pavičević (2), Kukoč (18), Sobin (9), Čizmić, Burić, Tabak (2), Ivanović (12) i Rađa (22).
Sljedeće godine «žuti» po drugi put osvajaju Kup prvaka u Zaragozi, protiv domaćina Barcelone. Ovo je definitivno bila potvrda prave, istinske kvalitete. Ali, to nije bio kraj. U Parizu 1991. po treći put zaredom penju se na vrh europske košarke, pod imenom tadašnjeg sponzora POP 84.
“Split” je osvojio 3 titule europskog prvaka; 2 puta je bio pobjednik Kupa Radivoja Koraća, 7 puta prvak države te 10 puta osvajač nacionalnog kupa.