1288. godine sastavljen je Vinodolski zakonik
Vinodolski zakonik hrvatski je popis običajnoga prava pisan na narodnome jeziku.
Vinodolski zakonik najstariji je cjelovito sačuvani pravni dokument na hrvatskome jeziku. Napisan je glagoljicom 6. siječnja 1288. u Kaštelu Frankopan u Novom Vinodolu. To je hrvatski pisani popis običajnoga prava vinodolskih općina (Novi, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat, Grobnik). Zakonik ima 77 članaka kojima su uređeni odnosi između gradova slobodne općine Vinodol i krčkih knezova. Napisan je na 14 pergamantnih listova veličine 24,3 x 16,5 cm.
Vinodolski zakonik vrlo je važan izvor za upoznavanje društvene strukture vinodolske zajednice, njezina ustroja i prava te etnološke i kulturne baštine. Usto je jedan od najvrjednijih spomenika srednjovjekovnoga hrvatskog jezika.
Tekst nije sačuvan u izvorniku, a najstariji rukopis (pohranjen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu) pisan je glagoljicom u drugoj polovici 16. stoljeća.
Prvo izdanje Vinodolskoga zakonika objavio je Antun Mažuranić 1843. godine u Kolu. Tri godine kasnije (1846.) Osip Bodnjanski preveo je zakonik na ruski, Wacław Alexander Maciejowski na poljski 1856. godine. Anna Mihailovna Evreinova 1878. godine je u Petrogradu izdala fototipsko izdanje izvornika s latiničnom i ćiriličnom transkripcijom. Dvije godine kasnije (1880.) Vatroslav Jagić izdaje izvornik i ruski prijevod s filološkim i pravnim tumačenjima. Jules Preux izdaje 1896. godine francuski prijevod, Marko Kostrenčić 1931. godine njemački, Lujo Margetić 1981./1982. izdaje talijanski prijevod, a 1983. godine slijedi prijevod na engleski jezik. Josip Bratulić priredio je 1988. faksimil-diplomatičko izdanje s kritičkim tekstom, tumačenjem i rječnikom.
1732. Rodio se Matija Antun Relković
Matija Antun Relković (Reljković), (Svinjar, danas Davor, 6. I. 1732. – Vinkovci, 22. I. 1798.) bio je hrvatski književnik, gramatičar i prevoditelj (vidi 22. siječnja).
1929. Uvedena šestosiječanjska diktatura kralja Aleksandra 
Kralj Aleksandar Karađorđević uveo je 6. siječnja 1929. osobnu diktaturu (tzv. Šestojanuarska diktatura) u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskoj skupštini došlo je do blokade rada Narodne skupštine što je kralj iskoristio za uvođenje diktature.
Suspendirao je Ustav, raspustio Narodnu skupštinu i zabranio sve stranke. General Petar Živković bio je postavljen za predsjednika Vlade. Razdoblje samovlade kralja Aleksandra trajalo je od 6. siječnja 1929. do 3. rujna 1931. godine kada je donesen Oktroirani ustav. Provedeni se formalni parlamentarni izbori na kojima se pojavila samo jedna stranka, režimska Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ). Kralj je odustao od otvorene osobne diktature, ali stvarno se ništa nije promijenilo.
Diktatura je započela kraljevim proglasom o ukidanju Vidovdanskog ustava i Narodne skupštine. Doneseno je nekoliko zakona: Zakon o kraljevskoj vlasti i o vrhovnoj upravi (6. I.), Zakon »o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi« (6. I.), Zakon »o državnom sudu za zaštitu države« (8. I.) i Uredba za izvršenje Zakona o Državnom sudu za zaštitu države (8. I.).
Zabranjen je rad svim političkim strankama i udrugama s nacionalnim obilježjima, zabranjena je sloboda govora, uvedena cenzura, zabranjeno je korištenje narodnoga imena i drugo. Zabranjeni su svi nacionalni amblemi (zastave, grbovi, himne i ini) i rad svih “plemenskih” (nacionalnih) organizacija .
Na temelju »Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja« (3. X. 1929.) kralj Aleksandar je Kraljevinu SHS preimenovao u Kraljevinu Jugoslaviju i podijelio ju na devet banovina (prostorno manja, deseta banovina, bila je Uprava grada Beograda), koje su svojim granicama negirale povijesne državnopravne entitete. Proklamirana je ideologija „integralnog jugoslavenstva“.
Osnovan je Sud za zaštitu države na kojemu su osuđeni mnogobrojni protivnici diktature, politički neistomišljenici, predstavnici nesrpskih naroda. Pojačan je policijski teror: premlaćivanja, mučenja, ubojstva. Na ulici u Zagrebu ubijen je hrvatski povjesničar dr. Milan Šufflay.
Progonjene su ilegalne radikalne skupine i organizacije kao što su hrvatski i makedonski nacionalisti, albanski i crnogorski separatisti te komunisti. Šestosiječanjska diktatura bila je ukinuta objavom Oktroiranog ustava 3. IX. 1931., kojim je formalno bila obnovljena ustavna monarhija, ali sve do izbora za skupštinu 5. V. 1935. bila je nastavljena prikrivena diktatura.
Tijekom diktature ubijeni su i zatvoreni mnogobrojni predstavnici naroda koji su izražavali nezadovoljstvo; neki su emigrirali. U emigraciju odlaze HSS-ovi prvaci Juraj Krnjević i August Košutić te zastupnik Narodne skupštine Ante Pavelić, Gustav Perčec, Branimir Jelić i mnogi drugi.
Kralj Aleksandar I. Karađorđević ubijen je 1934. godine u Marseillu. Sljedeće godine održani su izbori, ali su ostali oblici diktature.
Potpredsjednik HSS-a Josip Predavac bio je osuđen na dvije i pol godine zatvora. Ubili su ga 1933. godine ispred njegova doma.
Oktroirani ustav ostao je na snazi sve do raspada Kraljevine Jugoslavije, u travnju 1941. godine.
1978. Hrvatska i ugarska kruna sv. Stjepana vraćena u Mađarsku 
Kruna sv. Stjepana stoljećima je bila simbol Ugarskog Kraljevstva, ali i hrvatske državnosti, jer su se njome krunili zajednički ugarsko-hrvatski vladari.
Naime, da ne bi pala u sovjetske ruke (Sovjeti su krajem rata okupirali Mađarsku koja se borila na strani sila Osovine), jedan mađarski general predao ju je američkoj vojsci. Amerikanci su je poslali u SAD i čuvali u poznatom skladištu zlata Fort Knox, gdje su se nalazile i američke zlatne rezerve. Predsjednik Jimmy Carter odlučio je vratiti krunu mađarskome narodu.
Dana 6. siječnja 1978. stiglo je američko izaslanstvo predvođeno državnim tajnikom Cyrusom Vanceom u Mađarsku i predalo joj krunu. U izaslanstvu je bio i američki nobelovac mađarskoga podrijetla Albert Szent-Györgyi, poznat po znanstvenim otkrićima vezanim uz vitamin C. Analizom je ustanovljeno da gornji i donji dio krune ne potječu iz istog razdoblja, ali su oba dijela definitivno mađarskoga podrijetla.
Kruna je od 2000. s drugim kraljevskim insignijama (žezlom, zlatnom jabukom i mačem) izložena u zgradi Mađarskoga parlamenta.
1993. Umro je Mario Puretić
Mario Puretić (Puratić) (Sumartin na Braču, 26. VI. 1904. – Santa Barbara, California, 6. I. 1993.) bio je hrvatski izumitelj.
Iselio se u SAD 1929. godine. Izumio je spravu za brzo i lako izvlačenje mreže iz mora, nazvanu Puretićev mehanički koloturnik (Puretic Power Block), koju je patentirao 1954. U hrvatskom ribarstvu njegov se izum upotrebljava od 1963. Zbog zasluga u ribarstvu proglašen je 1975. izumiteljem godine u SAD-u, počasnim građaninom Islanda, a od 1972. na kanadskoj novčanici od pet dolara nalazi se slika ribarskoga broda s njegovim koloturnikom.
Puretićev mehanički koloturnik hidraulički pogonjen koloturnik sa žljebastim kotačem obloženim gumom, namijenjen brzom izvlačenju mreže plivarice iz mora. Visi iznad krmene palube ribarskoga broda, a pri izvlačenju mreže jedan njezin kraj prevuče se preko njega, pa se pogonjeni žljebasti kotač okreće te izvlači mrežu, uz minimalni ljudski rad, na palubu. Uveden je u sve ribarske flote svijeta u različitim veličinama i tipovima te je uvelike povećao produktivnost (povećan broj zapasivanja) u lovu tuna, srdela, inćuna, lososa i dr. ribe.
Tijekom života patentirao je više od 20 inovativnih pronalazaka, mahom ribolovnih pomagala.
Umro je 1993. godine u Santa Barbari, SAD. Naknadno je pokopan je u rodnome Sumartinu na Braču.