1524. Umro je Marko Marulić 
Marko Marulić (Marcus Marulus, Marulus Delmata, Marulus Spalatensis, Pečenić), (Split, 18. VIII. 1450. – Split, 5. I. 1524.) bio je hrvatski književnik i kršćanski humanist, „otac hrvatske književnosti“.
Potomak je splitske plemićke obitelji. Nakon školovanja u splitskoj humanističkoj školi (gdje mu je profesor bio T. Acciarini) možda je nastavio školovanje u Italiji (po nepotvrđenim pretpostavkama u Padovi). U Splitu je obavljao komunalne dužnosti egzaminatora, suca, izvršitelja oporuka; bavio se i trgovinom. Povremeno je putovao u Mletke i Rim.
Kao tipičan humanist većinu je djela (više od 80 % sačuvanih tekstova) napisao na latinskom, ali je ostavio i značajan opus na hrvatskome te nekoliko kratkih spisa na talijanskome (sačuvana su 3 pisma i, vjerojatno njegova, 2 soneta). Književna mu je ostavština opsežna i raznovrsna: obuhvaća djela u stihu i prozi, kompendije i zbornike uputa za praktičan kršćanski život, moralno-teološke i kulturno-povijesne rasprave, propovijedi, dijaloge, priče, pisma, epove, poeme i kraće pjesme. Glavni su mu književni uzori bili Biblija, patristika i klasična antika. Gotovo u cijelom opusu zauzet je širitelj i tumač temeljnih zasada kršćanske moralke, no uz duboku religioznost i trajnu sklonost ćudorednoj pouci očitovao je izrazito humanističku obrazovanost i širinu interesa (književnost, povijest, arheologija, politika, pravo, slikarstvo).
Evanđelistar (Evangelistarium, 1480.–1500., prvo poznato izdanje 1516.), najznačajnije Marulićevo moralno-teološko djelo, rasprava je u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici, zasnovana na obradbi triju bogoslovnih kreposti: vjere, nade i ljubavi, na koje se, po Maruliću, može svesti cijela Biblija. U kristološkoj raspravi O poniznosti i slavi Kristovoj (De humilitate et gloria Christi, 1518) na osnovi starozavjetnih proroka, a usuprot Židovima, dokazuje da je Krist obećani Mesija. Manjeg su opsega, ali slična obilježja, Pedeset priča (Quinquaginta parabolae, 1510), Starozavjetne ličnosti (De Veteris instrumenti viris illustribus commentarium, oko 1517./1518., prvo izdanje 1979.) i propovijed O Kristovu posljednjem sudu (De ultimo Christi iudicio, oko 1520./1521., prvo izdanje 1901.). U mnogim djelima Marulić je očitovao humanističko zanimanje za povijest te domoljubnu zabrinutost zbog osmanskih osvajanja i razjedinjenosti kršćanske Europe.
Svojemu Životopisu sv. Jeronima (Vita divi Hieronymi, oko 1507., prvo izdanje 1994.) pridodao je polemičnu raspravu Protiv onih koji tvrde da je sv. Jeronim bio Italac (In eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt, prvo izdanje 1666.), u kojoj dokazuje da njegov omiljeni svetac potječe iz hrvatskih krajeva. Djela hrvatsko-dalmatinskih kraljeva (Regum Dalmatiae et Croatiae gesta, 1510., prvo izdanje 1666.) slobodan je latinski prijevod čakavske verzije ulomka iz Ljetopisa popa Dukljanina (tzv. Hrvatske kronike).
U pjesništvu na latinskome ističe se ep Davidijada (Davidias, oko 1517., prvo izdanje 1954.), u kojem je u četrnaest pjevanja s ukupno 6765 heksametara opjevao djela židovskoga kralja Davida, dosljedno se držeći Biblije, ali nasljedujući u jeziku, stilu i stihu rimske i ranokršćanske epičare.
Najznamenitije je Marulićevo djelo Judita (Libar Marka Marula Splićanina 1501., (prvo izdanje 1521.), prvi umjetnički ep hrvatske književnosti ispjevan na hrvatskome jeziku (6 pjevanja, ukupno 2126 dvostruko srokovanih dvanaesteraca s prijenosnom rimom). Na podlozi poetike biblijsko-vergilijevskih epova Marulić je u tom remek-djelu ostvario renesansnu sintezu hrvatske, latinske i talijanske književne tradicije. Prozna posveta D. Balistriliću iznimno je važno autopoetičko očitovanje. Marulićevi suvremenici Juditu su izvrsno primili (tri izdanja u nepunih 18 mjeseci), imala je trajan odjek u hrvatskoj književnosti od XVI. st., a nedavno je zapažena i izvan hrvatskih granica pa je prevedena na engleski, mađarski, talijanski i francuski.
Marulić je prvi u Hrvata prevodio Dantea (na latinski) i Petrarcu (na latinski i hrvatski). Neka su mu djela danas poznata samo po naslovu.
Jezik hrvatskih Marulićevih djela (koji je na više mjesta sam imenovao hrvatskim) temelji se na splitskoj čakavici XV. i XVI. st. s umjerenim unošenjem crkvenoslavenizama, raguzeizama i općeštokavskih elemenata; latinski mu jezik, uz težnju klasičnoj normi, očituje i srednjovjekovne crte na svim razinama, od leksika do stila.
Marulićevi spisi doživjeli su velik uspjeh u Europi tijekom XVI. i XVII. st. Do danas su Institucija i Evanđelistar tiskani više od sedamdeset puta (na latinskom i u prijevodima na desetak jezika), Carmen de doctrina oko sto trideset puta (na latinskom i u prijevodima na sedam jezika). Čitali su ga mnogi europski uglednici.
Hrvatska mu djela – osobito Judita, zbog koje je i stekao naslov »oca hrvatske književnosti« – imaju trajan odjek u domaćoj književnoj tradiciji (P. Hektorović, P. Zoranić, J. Baraković, J. Kavanjin, T. Ujević, T. Petrasov Marović i dr.). Po općem sudu najvažniji hrvatski pisac XV. i XVI. st. i nacionalni klasik, Marulić se u novije doba i izvan hrvatskih granica prepoznaje kao istaknut predstavnik europskoga kršćanskog humanizma i renesansne epike.
Umro je u Splitu 1524. godine, a pokopan je u splitskoj crkvi sv. Frane.
1578. Umro je Julije Klović 
Julije Klović (latinski Georgius Julius Croata, tal. Giulio Clovio Croata), (Grižane u Vinodolu, 1498. – Rim, 3. ili 5. I. 1578.) bio je hrvatski slikar i minijaturist.
Školovao se u Italiji (Venecija, Rim), boravio je u Mađarskoj kao minijaturist na dvoru hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika II. Nakon povratka u Italiju 1527. postao je svećenik, promijenio je ime Juraj u Julije u čast svojem učitelju. Neko je vrijeme živio u samostanu Candiana kraj Padove, gdje je prijateljevao s veronskim minijaturistom Gerolamom dei Libri. Napustivši redovnički stalež, bio je u Perugi u službi kardinala Marina Grimanija (1534./1538.), a od 1540. u Rimu kardinala Alessandra Farnesea. U Rimu je došao u dodir s vodećim umjetničkim ličnostima onoga doba: Michelangelom, P. Bruegelom st., G. Vasarijem, V. Collonom te mladim El Grecom, kojega je kao vrsnog slikara preporučio kardinalu. El Greco ga je iz zahvalnosti i prijateljstva portretirao.
Klovićev je opus golem, ali je vrlo teško donijeti cjelovit katalog njegovih djela jer su mnoga izgubljena ili su mu atribuirana bez osnove. Pripisuje mu se niz minijatura drugoga dijela Misala čazmanskoga prepošta Jurja Topuskoga i zagrebačkoga biskupa Šimuna Erdődyja u riznici zagrebačke katedrale (D. Kniewald).
Prvo njegovo remek-djelo bio je kodeks Časoslov Stuarda de Rothesaya (London, British Museum), rađen za kardinala M. Grimanija. Minijature preko cijele stranice – Navještenje, Krist na Lazarovu grobu, Raspeće – i ostali manji prizori otkrivaju majstorovo prihvaćanje rimskoga stilskoga izraza Rafaelova kruga, uz prisutnost prvih manirističkih kolorističkih i dekorativnih elemenata.
Za svojega mecenu A. Farnesea završio je 1546. Časoslov Farnese (New York, Pierpont Morgan Library) u kojem se nalazi 28 većih minijatura s prizorima iz Staroga i Novoga zavjeta i bogata dekoracija margina i okvira. U tome veličanstvenom časoslovu majstor je sve originalniji, što se ogleda u zagonetnim izrazima izduljenih likova, u izgledu interijera i krajolika, u pretežnosti plavih, ljubičastih, blijedozelenih, žutih i ružičastih nijansa, kao i u raskošnome dekorativnom repertoaru.
Klović je posljednji veliki predstavnik minijaturnoga slikarstva u doba kada ono doživljava pad; on je originalna umjetnička ličnost, što se osobito ogleda u bogatstvu invencije, u dekoracijama i figuralnim prikazima, u majstorskome crtežu i kolorističkoj istančanosti. Njegov doprinos minijaturnoj umjetnosti, i umjetnosti manirizma općenito, osigurao mu je ugledno mjesto u umjetnosti cinquecenta. Svoje uzore nalazio je u likovnim ostvarenjima Michelangela i Rafaela čije je monumentalne kompozicije transponirao u sitan format. Bio je vrlo cijenjen i neobično hvaljen od suvremenika (prozvan je Michelangelo minijature), poslije pak zaboravljen i djelomice osporavan; tek s novim istraživanjima i interpretacijama uočen je njegov doprinos europskoj i hrvatskoj likovnoj umjetnosti.
Pokopan je u rimskoj crkvi Sveti Petar u okovima koja je slavna po Michelangelovom Mojsiju.
1954. Prvi koncert Zagrebačkih solista
Zagrebački solisti najugledniji su hrvatski komorni ansambl. Osnivači ansambla bili su Antonio Janigro, Stjepan Aranjoš i Ivo Vuljević. Ansambl je osnovan 1953. godine u sklopu Radio-televizije Zagreb. Prvi koncert Zagrebačkih solista bio je 5. siječnja 1954. godine u Bjelovaru.
Pod vodstvom Janigra ansambl vrlo brzo nakon osnutka zauzima jedno od vodećih mjesta među srodnim sastavima u svijetu. Nakon što je 1968. godine Janigro odložio dirigentski štapić i čelističko gudalo, zamijenio ga je Dragutin Hrdjoka.
Gostovali su na najpoznatijim glazbenim festivalima poput onih u Salzburgu, Pragu, Edinburghu, Berlinu, Bergenu, Barceloni, Istanbulu, Pradesu Ossiachu, Dubrovniku i drugdje, a uz njih su muzicirali brojni ugledni solisti.
Do danas su održali preko 3.500 koncerata na svim kontinentima, u najvećim svjetskim centrima i najslavnijim koncertnim dvoranama.
Repertoar ansambla obuhvaća gotova sva razdoblja i stilove, a posebna pozornost usmjerena je interpretacijama baroknih majstora. Snimili su 70-ak ploča i primili mnoge nagrade, među kojima su medalja UNESCO-a, medalja Pablo Casals, odlikovanje grada Plauena, nagrade: Vladimir Nazor, Milka Trnina, Grada Zagreba i mnoge druge.
Tijekom Domovinskoga rata Zagrebački solisti održali su sedamdesetak dobrotvornih koncerata diljem Hrvatske.