1855. Rodio se Vlaho Bukovac
Vlaho Bukovac (pravo ime Faggioni, Biagio, Blaise), (Cavtat, 4. VII. 1855. – Prag, 23. IV. 1922.) bio je hrvatski slikar (vidi 23. travnja).
1932. Umro je Ljudevit Rossi 
Ljudevit Rossi (Senj, 14. VIII. 1850. – Karlovac, 4. VII. 1932.) bio je hrvatski botaničar i planinar.
Završio je časničku školu „Ludoviceum” u Budimpešti 1877. godine, a kao mlada časnika ga ratne dužnost zahvaćaju već 1878. godine, kad je sudjelovao u austrougarskoj operaciji okupiranja BiH. Nakon toga se zapošljava u zoološkom odjelu Narodnoga muzeja u Zagrebu. Radi s poznatim zoologom Spiridonom Brusinom i skuplja malakološku građu po Srijemu i BiH. Bio je u vojnoj službi kod hrvatskog domobranstva od 1. srpnja 1879. do odlaska u mirovinu 1911. godine. U tom je razdoblju nosio činove poručnika, natporučnika i satnika. Za vrijeme Prvog svjetskog rata ponovno se aktivirao kao zapovjednik domobranskog oporavnog momčadskog odjela, a konačno je umirovljen 1915. kao major. Napisao je i ratne bilješke u 13 brojeva časopisa „Vienac”, 1879. te djela „Ubojito oružje” i „Biljke u hrvatskoj narodnoj poeziji”.
Od gimnazijskih se dana, kao amater, posvetio skupljanju biljaka i istraživanju hrvatske flore. Objavio je desetak znanstvenih radova, među kojima i dva opsežna djela: Građa za floru južne Hrvatske (1924.) i Pregled flore Hrvatskog primorja (1930.), gdje je zabilježio nalazišta više od 2500 vrsta biljaka. Posebno je značajno djelo njegova herbarijska zbirka (Herbarium Croaticum Rossianum), koja sadrži oko 3.000 listova prepariranoga bilja i značajan je sastavni dio herbarijske zbirke Botaničkoga zavoda Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu. Dopisni je član JAZU bio od 1928.
Svoju veliku zbirku mekušaca od 18000 komada darovao je Zoološkom muzeju u Zagrebu.
Bio je strastveni planinar i sa svojim prijateljima Dragutinom Hircom i Vjekoslavom Novotnijem, propješačio je skoro čitavu Hrvatsku. Napisao je veliko djelo „Velebitom uzduž i poprijeko”, od kojeg je najveći dio neobjavljen, a manji je objavljen u „Hrvatskom planinaru”. Hrvatsko planinarsko društvo nazvalo je planinarsku kuću na Rožanskim kukovima u sjevernom Velebitu – Rossijeva koliba (Rossijevo sklonište). U blizini se nalaze Rossijev, Hircov i Novotnyjev kuk kao trajna uspomena na tri zaslužna hrvatska planinara. Ime su dobili kad su se 1930-ih članovi čelništva HPD-a međusobno častili davanjem imena toponimima po Rožanskim kukovima.
Nekoliko biljaka nosi ime po njemu: Polygala rossiana, Centaurea rossiana, Leontodon rossianus te nekoliko fosilnih životinjskih vrsta: Hidrobius rossi i Dreysennia rossi.
1939. Umro je Oton Iveković 
Oton Iveković (Klanjec, 17. IV. 1869. – Zagreb, 4. VII. 1939.) bio je hrvatski slikar, slikar hrvatskoga historicizma.
Slikanje je isprva učio kod Ferde Quiquereza na Velikoj realki u Zagrebu, potom od 1887. na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču (gdje je dobio nadimak Zrinjmaler jer je za prijam i tijekom studija slikao motive iz povijesti obitelji Zrinski) u specijalkama za historijsko slikarstvo kod Christiana Griepenkerla te Matthiasa Trenkwalda iz čije je klase 1892. izbačen ne želeći se odreći tema iz hrvatske povijesti. Studij u Beču nastavio je u klasi Augusta Eisenmengera, još jednog predstavnika »stila bečkog Ringa« (Ringstrassenstil), austrijske inačice historicizma, a historijsko slikarstvo učio je i na akademiji u Münchenu, kod Wilhelma Lindenschmita ml., sljedbenika Karla von Pilotyja (1892–93.), te na akademiji u Karlsruheu (1894.) kod Ferdinanda von Kellera. Nakon povratka u Zagreb radio je 1909–27. kao nastavnik na Obrtnoj školi te bio među prvim profesorima na likovnoj akademiji (današnjoj ALU).
Za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. izradio je 13 akvarela s motivima hrvatskih gradova i krajeva, izloženih pod nazivom Slike iz domovine.
Njegovi prvi pejzaži, nastali pod utjecajem barbizonske i münchenske škole, većinom nadahnuti šumskim predjelima i temom odnosa čovjeka i krajolika (Čovjek u šumi, 1896.; Lovac sa psom, 1901.).
Nakon 1900. stvara niz pejzaža svijetlom, šarenom paletom (Pejzaž, Predio iz Hrvatske, Livada i potok, 1903.) i mada se ponekad vraća odnosu čovjeka i prirode (ciklus velikog formata Žetelice, 1902.; Kosci, 1905.; Oranje, 1906.; Drvosječe, 1909.), napušta obrasce atelijerskog slikarstva te prihvaća postimpresionistički način zagrebačke šarene škole.
Unutar hrvatske moderne Iveković je najplodniji i najistaknutiji autor povijesnoga slikarstva. Njegova najpoznatija djela su: Dolazak Hrvata na Jadran, Krunidba kralja Tomislava, Smrt Petra Svačića, Nikola Šubić Zrinski, Krvavi sabor križevački, Oproštaj Zrinskog i Frankopana od Katarine Zrinske, Smaknuće Matije Gupca na Markovom trgu… Rane je kompozicije s tematikom iz hrvatske povijesti stvarao u duhu akademizma, historicizma i romantizma, a nakon 1905. u historijsko slikarstvo unio je šarenu, plenerističku paletu i slobodniji način slikanja.
Za Zlatnu dvoranu naslikao je jedno od najraskošnijih i najuspjelijih djela povijesne tematike Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu (1906.).
Slikao je također velike zidne slike folklornog, alegorijskog i vjerskoga sadržaja. Ilustrirao je knjige i radio kao scenograf i kostimograf u Zagrebu, a objavio je i putopisne impresije o Italiji i Americi.
Portrete je radio uglavnom u ranoj fazi te su većinom slikani na način bečke akademske škole i klasičnoga građanskog portreta XIX. st.,
Oblikovao je diplome i plakate za umjetničke i gospodarstvene udruge te vizualne simbole za Maticu hrvatsku, radio je ilustracije za književna djela i nacrte za starohrvatske kostime za praizvedbu drame Tomislav Stjepana Miletića 1913. u zagrebačkom HNK. Oslikao je 1909. kupolu Hrvatske obrtne komore na Trgu Mažuranića u Zagrebu (danas Etnografski muzej). Objavljivao je likovne kritike, osvrte i putopise.
Pošto je 1919. kupio Veliki Tabor u Hrvatskome zagorju, u kojem je i živio do 1938., dvor i okolica postaju mu glavnim motivom i nadahnućem: Pogled s Velikog Tabora, NMMU; Pogled s Tabora, Pejzaž i Pejzaž – pogled s Tabora). U opusu su mu česti i zimski motivi (Zima, Zima – prizor iz rata 1914. – 1918., Okolica Velikog Tabora zimi, Pejzaž s dvorcem u zimi).
U Velikom je Taboru Oton Iveković živio i slikao niz godina, no imao je problema s skupim održavanjem dvorca. Godine 1935. napustio je Veliki Tabor te se preselio, zbog bolesti, u rodni Klanjec. Umro je 1939. godine, u dobi od 70 godina.