1757. Rodio se Tituš Brezovački
Tituš Brezovački (Zagreb, 4. I. 1757. – Zagreb, 29. X. 1805.) bio je hrvatski katolički svećenik i književnik, komediograf (vidi 29. listopada).
1812. Rodila se Dragojla Jarnević
Dragojla (pravo ime Karolina) Jarnević (Karlovac, 4. I. 1812. – Karlovac, 12. III. 1875.) bila je hrvatska književnica i pedagoginja. Začetnica planinarstva i alpinizma u Hrvatskoj (vidi 12. ožujka).
1903. Rodio se Jaroslav Šidak
Jaroslav Šidak (Beč, 4. I. 1903. – Zagreb, 25. III. 1986.) bio je hrvatski povjesničar koji je svojim radom utjecao na razvoj hrvatske historiografije u drugoj polovici 20. stoljeća (vidi 25. ožujka).
1932. Rodio se Fabijan Šovagović
Fabijan Šovagović (Ladimirevci, 4. I. 1932. – Zagreb, 1. I. 2001.) bio je hrvatski kazališni i filmski glumac, redatelj i pisac (vidi 1. siječnja).
1980. Umro je Hrvoje Macanović
Hrvoje Macanović (Arbanasi kraj Zadra, 1. VI. 1904. – Mali Lošinj, 4. I. 1980.) bio je hrvatski športaš i novinar.
Studirao strojarstvo na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. U mladosti se bavio športom; plivanjem, vaterpolom i nogometom. Novinarstvom se počeo baviti 1923. kao dopisnik splitskoga Novoga doba; 1926. postao prvi hrvatski profesionalni športski novinar u Novostima, gdje je potom bio urednik i glavni urednik, sve do prestanka izlaženja lista 1941. Prvi je u Hrvatskoj izravno radijski prenosio športsko natjecanje – veslačko prvenstvo na Savi u Zagrebu 1929., a bio je i prvi hrvatski izvjestitelj s olimpijskih igara (Amsterdam, 1928); poslije je izvještavao s više ljetnih i zimskih igara. Bio urednik struke šport u Leksikonu Minerva (1936). Za NDH prevoditelj u nakladi Europa. Surađivao u ilegalnoj organizaciji Jugoslavenski revolucionarni pokret Hrvata, 1943. bio je uhićen i deportiran u logor Mauthausen sve do kraja rata 1945. Prvih godina nakon rata obavljao različite dužnosti (vršitelj dužnosti rektora Više škole za fiskulturu u Zagrebu, 1945–48; urednik u Narodnom sportu i dr.). Novinarsku karijeru nastavio na Radio Zagrebu i Televiziji Zagreb. Jedan od utemeljitelja i urednika Enciklopedije fizičke kulture Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža (I–II, 1975–77.).
Jedan je od predstavnika Jugoslavije u Međunarodnom skijaškom savezu (FIS) prije II. svjetskog rata. Napisao je scenarij za film Plavi 9, prvi hrvatski športski film.
Dobitnik je nagrade za životno djelo Hrvatskog zbora sportskih novinara 1979. godine. Preminuo je 1980. u Malom Lošinju, a pokopan je u Zagrebu.
1985. Umro je Lovro pl. Matačić 
Lovro von Matačić (Sušak, 14. II. 1899. – Zagreb, 4. I. 1985.) bio je hrvatski dirigent i skladatelj. U dječjoj dobi bio je član zbora Bečki dječaci pjevači. Školovao se privatno i na bečkoj Visokoj glazbenoj školi.
Između 1915. i 1942. djelovao je kao korepetitor ili kapelnik u Kölnu, Osijeku, Novom Sadu, Ljubljani, Beogradu, Rigi i Zagrebu. Od 1943. do 1945. bio je djelatan kao vojni kapelnik u Zagrebu, potom je bio osuđen na smrt, pomilovan i 1946. pušten na slobodu. Od 1948. do 1954. djelovao je kao operni i orkestralni dirigent u Skoplju i Rijeci. U razdoblju od 1956. do 1979. stalno je djelovao u inozemstvu.
Glavni dirigent Zagrebačke filharmonije od 1970. do 1980. Ravnao je i Tamburaškim orkestrom HRT-a. Bio je dirigent »starije škole«, impulzivan, grandiozne geste i autoritativna nastupa, ali i krajnje minuciozna poznavanja partiture i promišljene organizacijske strategije. Bio je čovjek široke naobrazbe, kozer i boem, a dirigirao je bez stilskih ili žanrovskih predrasuda glazbu od XVI. st. do avangarde XX. st. Matačićeva je diskografija impozantna: snimio je najmanje 66 djela 29 skladatelja za 33 tvrtke, a njegove snimke pojavljuju se na barem 173 ploče (većinom za tvrtke Columbia, Denon, Supraphon, Electrola i dr.). Skladao je orkestralne skladbe (fantazija, simfonija), solo pjesme, zborove, scensku i komornu glazbu, dijelom izgubljenu ili nedovršenu.
Jedan je od svjetski najpoštovanijih tumača Wagnerove i Brucknerove glazbe. Taj velikan europske glazbe i kulture bio je ne samo ravnatelj opernih kuća u cijeloj bivšoj Jugoslaviji nego je ravnao orkestrom Bečkih simfoničara, Berlinskom filharmonijom i postavljao opere u Pariškoj velikoj operi. Od 1964. bio je doživotni šef dirigent Zagrebačke filharmonije. Također je dirigirao u Bayreuthu (na festivalu na kojem se izvode dijela Richarda Wagnera), Beču, Berlinu, Dresdenu, Londonu, Clevelandu, Tokiju, milanskoj Scali, Rimskoj operi, u Pragu, Monacu i mnogim opernim kućama. Primao je najveća priznanja u svijetu i domovini.
Danas najvrijednije snimke na kojima je dirigirao Matačić su Moja domovina Bedřicha Smetane (Simfonijski orkestar Bečkog radija), Beethovenova IX. simfonija (s Gabielom Benackovom-Capovom, Verom Soukupovom, Vilemom Pribylom i Karelom Prusom te Češkom filharmonijom), V. i VI. simfonija Petra Iljiča Čajkovskog (Češka filharmonija) Beethovenova II. i VII. simfonija (Simfonijski orkestar NHK) te se svakako trebaju spomenuti snimke Brucknerovih simfonija: IV. simfonija (Philharmonia Orchestra), V. simfonija (Nacionalni orkestar Paris; Češka filharmonija), VII. simfonija (Češka filharmonija), VIII. simfonija (Simfonijski orkestar NHK) te IX. simfonija (Državna kapela Berlin; Češka filharmonija; Simfonijski orkestar NHK).
Za svoje antologijske interpretacije (osobito Brucknerovih i Wagnerovih djela te kapitalnih skladbi slavenskog repertoara) primio je Brucknerovu medalju Međunarodnog Brucknerovog društva, Brucknerov prsten Bečkih simfoničara, Janačekovu i Smetaninu medalju čehoslovačke vlade, Križ I. reda za znanost i umjetnost predsjednika Republike Austrije, medalju Hans von Bülow Berlinske filharmonije i mnoge druge nagrade.