1079. Papa Grgur VII. spriječio napad na Hrvatsku
Papa Grgur VII. bio je izrazito moćan i uzimao je kršćanske vladare pod svoju zaštitu kao vazale. Četvrtog listopada 1079. godine pokazala se korist od papinske zaštite Hrvatskog Kraljevstva. Naime, kad se istarski markgrof Vecelin II. spremao napasti Hrvatsku kralja Zvonimira, papa je Vecelina pismeno opomenuo da to ne čini jer će ga inače kazniti prokletstvom. Zanimljive su točne papine riječi u pismu Vecelinu. Papa kaže: “Ako se ne pokaješ za svoju drskost…znaj pouzdano da ćemo protiv tvoje drzovitosti trgnuti mač sv. Petra…” Markgrof doista nije udario na Hrvatsku nakon papine opomene.
1749. Umro je Barun Trenk
Franjo Trenk (Reggio Calabria, Italija, 1. I. 1711. – tamnica Spielberg kraj Brna, 4. X. 1749.) bio je hrvatski barun, habsburški pukovnik.
Sin pruskoga plemića u habsburškoj vojnoj službi s posjedima u Slavoniji. Odgojili su ga isusovci u Sopronu i Požegi. Od 1727. do 1731. bio je u habsburškoj vojnoj službi kao zastavnik u Stolnom Biogradu i u Osijeku, a zatim se vratio na imanja u Slavoniji. Nakon smrti žene i četvero djece 1737. stupio je u rusku vojnu službu i s 300 ljudi otišao preko Poljske u Kijev. Istaknuo se u borbama na Bugu i postao bojnik, ali je zbog sukoba s pretpostavljenima 1740. bio prognan iz Rusije. God. 1741. sudjelovao je, zajedno s 1200 dragovoljaca i pomilovanih hajduka poznatih pod imenom Trenkovi panduri, u Ratu za austrijsku baštinu (1740–48.). Uspješno je ratovao u Šleskoj, Austriji, Bavarskoj i Češkoj. Pronio se glas o junaštvu njegovih pandura, ali se širio i strah od njihova nasilja, čemu je pridonosila njihova odjeća slična osmanskoj, obrijane glave s perčinom, konjski repovi umjesto zastava te tzv. turska banda, sastavljena od 12 glazbenika s bubnjevima i frulama. U prosincu 1742. vratio se u Slavoniju te je nakon očeve smrti (1743.) naslijedio sav posjed (Brestovac, Pleternicu, Pakrac), a sam je kupio još Veliku i Nuštar. Ubrzo se s pandurima, koje je u Beču 1744. preustrojio u regularnu pukovniju, vratio na bojište. Posebice se istaknuo u bitkama na Rajni, pri zauzimanju Českih Budějovica i u bitki kraj Kolína u Češkoj. U prosincu 1745. vratio se u Slavoniju u činu pukovnika. Preživio je 102 dvoboja, a 14 puta je bio ranjen. Za života je stekao mnoge neprijatelje, koji su ga optužili za bezobzirno ratovanje, pronevjeru državnoga novca, planiranje ustanka u Slavoniji te mnoga druga zlodjela. Na sudskom procesu u Beču pokazalo se da su optužbe protiv njega neutemeljene, ali je zbog neobuzdana ponašanja tijekom procesa ipak 1747. bio osuđen na gubitak čina i doživotnu tamnicu, a njegova su velika imanja pripala Dvorskoj komori. Tijekom sudskoga procesa napisao je autobiografiju. Njegov je buran život bio temom mnogih književnih djela i operete Barun Trenk Srećka Albinija (1908.).
Povijesna postrojba „Trenkovi panduri“ formirana je 1997. godine.
1834. Izvedena prva predstava u Stankovićevu kazalištu u Zagrebu
Staro kazalište, podignuta je na Gornjem gradu između Markova trga te ulica Ćirilometodske i Freudenreichove. Zgradu je izgradio trgovac Kristofor Stanković. Stanković je1833. godine dobio na bečkoj lutriji zgoditak od 30 000 dukata pa je tim novcem podigao zgradu kazališta (Stankovićevo kazalište). Gradske vlasti su Stankoviću poklonile zemljište za izgradnju kazališta. Imao je namjeru iznajmljivati zgradu kazališta stranim družinama. Graditelji su bili otac i sin, Christofor i Anton Cragnolini. Prvu je predstavu, Körnerovu dramu Niklas Graf von Zriny, izvela je njemačka družina 4. listopada. 1834. godine.
Kazalište je moglo primiti više od 750 posjetitelja. Na inicijativu bana Jelačića zgradu kazališta je 1851. godine otkupila hrvatska vlada.
1959. Umro je Ramiro Bujas 
Ramiro Bujas (Budva, 23. VIII. 1879. – Zagreb, 3. X. 1959.) bio je hrvatski psiholog.
Studirao u Grazu kod A. Meinonga, doktorirao 1906. God. 1920. u okviru Fiziološkog instituta Medicinskog fakulteta u Zagrebu osnovao Laboratorij eksperimentalne psihologije. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1929. godine osnovao je Katedru za psihologiju te tako institucionalizirao psihologiju kao samostalnu akademsku disciplinu. God. 1932. pokrenuo je časopis Acta Instituti psyhologici Universitatis zagrabiensis i sve do smrti bio njegov glavni urednik. Bujas je utemeljitelj hrvatske znanstvene i primijenjene psihologije.
Poticao je primijenjenu psihologiju u školi (konstruirao psihografski list učenika, poticao praktična dokimološka istraživanja) i u medicini (metoda sugestivne analgezije pri porođaju). Njemu u počast u Hrvatskoj održava se bijenalni znanstveni skup Dani Ramira Bujasa. Objavio je veći broj rasprava iz slavistike, povijesti, arheologije, povijesti umjetnosti i speleologije; crtao je, pisao pjesme, pripovijetke, putopise, drame, eseje. Glavna djela: Dobivanje psihologijskih podataka i njihovo računsko obrađivanje (sa Z. Bujasom), Psihologija sugestije i hipnoze, Iz psihologije životinja.