1387. Žigmund Luksemburški okrunjen za hrvatsko-ugarskog kralja 
Sigismund Luksemburgovac (Žigmund Luksemburški); (Nürnberg, 15. II. 1368 – Znojmo, južna Moravska, 9. XII. 1437). hrvatsko-ugarski kralj od 1387., rimsko-njemački car od 1411., češki kralj od 1419). Sin češkoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Karla IV. i Elizabete Pomeranske.
Žigmund Luksemburški okrunjen je za hrvatsko-ugarskog kralja 31. ožujka 1387. godine. Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom vladao je preko 50 godina, odnosno do smrti 1437. godine. Time po duljini vladanja nadmašuje sve ostale hrvatsko-ugarske kraljeve osim izrazito dugovječnog Franje Josipa (on je vladao čak 67 godina).
U trenutku krunidbe za hrvatsko-ugarskog kralja Žigmund je imao samo 19 godina. Krunidba je održana u Székesfehérváru (hrv. Stolnom Biogradu), tradicionalnom mjestu za krunidbe u Ugarskoj (u tamošnjoj katedralnoj bazilici sv. Stjepana krunjeno je čak 37 ugarskih kraljeva). Za krunidbu je upotrijebljena znamenita kruna sv. Stjepana, poznata i kao Sveta kruna. Kasnije, nakon brojnih političkih zavrzlama, Žigmund je 1433. godine postao i car Svetog Rimskog Carstva.
Posljednji je potomak dinastije Luksemburgovaca. Nedugo pošto je 1387. bio okrunjen za hrvatsko-ugarskoga kralja te uspio zavladati Hrvatskom i Dalmacijom, suočio se s prisezanjima bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića na dijelove hrvatskih zemalja. Nakon Tvrtkove smrti sukobio se s Ladislavom Napuljskim i njegovim saveznicima.
God. 1396. poveo je križarsku vojnu protiv Osmanlija, ali je u bitki kraj Nikopola njegova vojska bila teško poražena. Time je bio znatno oslabljen njegov položaj u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu te je ojačao utjecaj Ladislava Napuljskoga kojega je Stjepan II. Lacković iste godine proglasio kraljem. Kao odgovor na to, Sigismund je u veljači 1397. u Križevcima sazvao sabor na kojem su njegovi pristaše ubili Stjepana II. Lackovića i njegova nećaka Andriju. Time je izazvao novu pobunu hrvatskog plemstva, kojemu su se pridružili bosanski velikaši predvođeni bosanskim kraljem Stjepanom Ostojom i vojvodom Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem.
1601. Rodio se Jakov Mikalja
Jakov Mikalja (Micaglia, Micalia, Giacomo, Jacobus); (Peschici, Italija, 31. III. 1601. – Loreto, Italija, 1. XII. 1654.) bio je hrvatski jezikoslovac (vidi 1. prosinca).
1892. Umro je Janko Jambrišak
Janko Jambrišak (Karlovac, 2. IV. 1834. – Zagreb, 31. III. 1892.) bio je hrvatski graditelj i projektant.
Najplodniji zagrebački graditelj i građevni poduzetnik; svojim osebujnim tumačenjem neorenesanse, zasnovanom na klasicističkoj tradiciji, obilježio je hrvatsku arhitekturu druge polovice XIX. stoljeća. Graditeljski obrt izučio je vjerojatno u Karlovcu i Grazu. U okviru vlastitoga građevnog poduzeća od 1860. do 1890. podigao je mnogobrojne stambene zgrade koje su odredile izgled nekim središnjim ulicama zagrebačkoga Donjega grada (uglovnice Praške i Tesline ulice te Praške ulice i Strossmayerova trga). Sagradio je i nekoliko ljetnikovaca u stilu stilizirane seljačke kuće.
Važniji radovi: Palača Medaković, Zrinski trg 15; Vila Okrugljak, Okrugljak 6; Palača Pongratz, Visoka 22 – Mesnička 23; Zgrada Srpske pravoslavne crkvene opštine, Ilica 7; Kompleks zgrada Gliptoteke HAZU, Medvedgradska 2.
1895. Rodio se Zlatko Baloković
Zlatko Baloković (Zagreb, 31. III. 1895. – Venecija, 29. III. 1965.) bio je hrvatski violinist (vidi 29. ožujka).
1943. Umro je Franjo Fancev 
Franjo Fancev (Virje, 24. IX. 1882. – Zagreb, 31. III. 1943.) bio je hrvatski knjižničar, filolog i povjesničar književnosti.
Studirao je slavensku i romansku filologiju u Zagrebu i Beču gdje je 1907. doktorirao. Radio je kao profesor u Bjelovaru te knjižničar i ravnatelj Sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Od 1922. do smrti bio je profesor starije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Urednik je “Građe za povijest književnosti hrvatske”. Proučavao je kajkavski dijalekt, jezik protestantskih hrvatskih pisaca te latiničke spomenike crkvene književnosti 14. i 15. stoljeća, što ga je dovelo do spoznaje o jedinstvenosti hrvatske književnosti bez obzira na tri pisma i na crkvenu i političku rascjepkanost hrvatskog prostora.
Za tisak je priredio neke važne tekstove srednjovjekovne književnosti, dubrovačke komedije XVII. st. i djela T. Brezovačkoga smatrajući izdavanje tekstova osnovnom pretpostavkom za proučavanje starije književnosti. Iz njegove velike znanstvene i publicističke produkcije (oko 150 naslova) izdvajaju se Jezik hrvatskih protestantskih pisaca XVI. Vijeka (1916.), Isusovci i slavonska knjiga XVIII. Stoljeća (1922.), Dokumenti za naše podrijetlo Hrvatskoga preporoda (1933.), Hrvatska dobrovolja u popijevkama, zdravicama i napitnicama prošlih vjekova (1937.), Dubrovnik u razvitku hrvatske književnosti (1940.), dijalektološki radovi o kajkavskom govoru Fancevljeva rodnoga kraja, o hrvatskim crkvenim prikazanjima, o dubrovačkim komedijama, o kajkavskoj dopreporodnoj književnosti, do tada zanemarenoj i dr. Posebno je značajan njegov rad na istraživanju podrijetla hrvatskoga narodnog preporoda i na isticanju njegove autohtonosti.