1856. Rodio se Maksimilijan Njegovan
Maksimilijan Njegovan (Zagreb, 31. X. 1858. – Zagreb, 1. VII. 1930.) bio je hrvatski admiral u austrougarskoj vojsci (vidi 1. srpnja).
1818. Predaja Austrougarske flote
Zapovjednik flote razriješio je časnike dužnosti oružjem djelovati protiv mornara koji svojevoljno napuštaju brodove. Vrhovni stožer u Beču molio je saborske zastupnike iz Zagreba za posjet Puli s ciljem umirenja mornara, na što je Narodno vijeće odgovorilo da će djelovati samo ako mu se prepusti flota. 30. listopada lučki admiralitet javio je u Beč da je mornarica “odigrala svoju ulogu u ratu” i da nema više mogućnosti uporabe zbog raspada strukture. Vrhovno zapovjedništvo austro-ugarske vojske prihvatilo je 29. listopada 1918. uvjete primirja sa savezničkim državama. Uz predaju cjelokupne vojske, to je značilo i predaju austrougarske ratne mornarice i njezine flote. Istoga dana je u Zagrebu Hrvatski sabor proglasio nezavisnost i stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Želeći izbjeći predaju flote Italiji te nadajući se da će sačuvati mogućnost ostanka južnih Slavena u Austro-Ugarskoj, sljedećeg dana u Beču car Karlo je potpisao odluku kojom se 31. listopada ratna mornarica, sve utvrde i luke trebaju predati Narodnom vijeću SHS. Zagrebačko Narodno vijeće prihvatilo je prijedlog.
Predaja je obavljena na svečanosti u glavnoj mornaričkoj luci Puli. Mornaricu su formalno preuzeli izaslanici zagrebačkog Narodnog vijeća (dr. Ante Tresić Pavičić, Vilim Bukšeg i dr. Ivan Čop) te članovi Mjesnog odbora Narodnog vijeća u Puli. Prema želji tadašnjeg zapovjednika austrougarske flote, mađarskog kontraadmirala Miklosa Horthya, primopredaja je počela točno u 16 sati na Viribus Unitisu. U 16.45 je na svim brodovima u Puli spuštena austrougarska te uz intoniranje hrvatske himne i 21 topovski plotun istaknuta hrvatska zastava, dok je zapovjedni brod Viribus Unitis sutradan trebao biti preimenovan u Jugoslavija. Prema Horthyjevim memoarima, on sâm je upitao članove Narodnog vijeća kojem časniku će predati flotu, na što oni prije nisu mislili, te im je osobno predložio Janka pl. Vuković Podkapelskog, što su uz oklijevanje prihvatili. Vijeće mornara potvrdilo je imenovanje Vukovića zapovjednikom flote, no isprva ga je odbilo zbog sumnje u Vukovićevu privrženost Monarhiji. Slovenski časnik Metod Koch, koji je u međuvremenu istupio iz austrougarske mornarice i pristupio mjesnom Narodnom vijeću, privolio ih je na pristanak činjenicom da je Janko pl. Vuković Podkapelski jedini dostupni visoki časnik Hrvat ili Slovenac. Narodno vijeće u Zagrebu na svojoj sjednici isti dan imenovalo je Janka Vukovića Podkapelskog zapovjednikom flote, a reaktivirani austrougarski kontraadmiral Dragutin Prica imenovan je zapovjednikom mornarice (povjerenikom za mornaricu) Države SHS u Zagrebu. Vuković je promaknut u čin kontraadmirala. Kapetan fregate, Slovenac Metod Koch, imenovan je zapovjednikom Pule.
Poslije primopredaje Horthy je zajedno s mnoštvom mornara i časnika Austrijanaca i Mađara otputovao vlakom u Mađarsku, a u pulskoj luci i na brodovima ostali su samo hrvatski, češki i slovenski mornari i časnici. Preuzevši zapovjedništvo, Vuković se odmah vratio na admiralski brod Viribus Unitis. Suočio se s bezvlašćem, u kojem su vijeća mornârā raznih nacionalnosti uglavnom ignorirala njegove i zapovijedi nadređenih.
1949. Rodio se Dubravko Škiljan
Dubravko Škiljan (Zagreb, 31. X. 1949. – Zagreb, 21. VII. 2007.) bio je hrvatski lingvist (vidi 21 srpnja).
1954. Mirogojska tramvajska nesreća
Mirogojska tramvajska nesreća dogodila se 31. listopada 1954. u Zagrebu i jedna je od najvećih tramvajskih nesreća u svijetu. Tragedija se dogodila na staroj, strmoj mirogojskoj pruzi, a u njoj je devetnaest putnika poginulo, dok ih je trideset i sedam bilo uglavnom teško ozlijeđeno. Toga jutra oko 8:30 sati tramvajska motorna kola tipa M-24, garažnog broja 21, u dvosmjernoj izvedbi, krenula su iz zaokretnice Mirogoj prema Gupčevoj zvijezdi, vozeći na redovitoj liniji broj 13 Mirogoj – Šoštarićeva ulica.
Vozač je otpustio ručnu kočnicu za dva, tri okretaja, te spuštajući se nizbrdo i ulazeći u prvi zavoj htio uključiti tračničku kočnicu, no opazio je da ona ne djeluje. Kad je pokušao kočiti ručnom kočnicom uz uporabu pijeska, kola su već jurila takvom brzinom da je za to već bilo prekasno. Tramvaj je sve brže jurio i na zadnjem zavoju, pored bolnice, izletio iz tračnica. Prevrćući se, prešao je na drugu stranu ulice, te udario u stabla kestena. Iščupao ih je iz korijena i naposljetku se zaustavio, udarivši u željezni stup gradske rasvjete.
Komisija za istragu, ispitala je ostatke vozila, električne uređaje, kao i postupke vozača koji je u teškom stanju bio u bolnici. Pokazalo se da su kola 21 prije katastrofalne nesreće imala sudar na uglu između Degenove i Medveščaka kad je tramvaj zahvatio i prevrnuo zaprežna kola, no kako nije bilo veće štete, vozač je nastavio vožnju prema Mirogoju. Odmah je primijetio da nešto nije u redu, magnetske kočnice nisu hvatale, pa je upotrijebio pijesak. Budući da ga nije puno pronađeno uzduž mirogojske pruge, u istrazi se postavilo pitanje, je li ga bilo dovoljno nakon sudara u Degenovoj.
Brzina prevrnutih kola kod nesreće na Mirogoju, bila je pet puta veća od dopuštene – oko 80 kilometara na sat. Zbog mirogojske nesreće tramvajski promet od Gupčeve zvijezde do Mirogoja ponovno je uspostavljen tek 1964. godine.
Nova motorna kola na toj pruzi bila su posebno opremljena električnom, jakom zračnom, elektromagnetskom (tračničkom) i ručnom kočnicom. Vozila su, uz propisane najveće brzine, do 15. svibnja 1967. godine, od kada na Mirogoj voze autobusi.
1978. Umro je Dragutin Novak 
Dragutin Karlo Novak (Zagreb, 16. II. 1892. – Zagreb, 31. X. 1978.) bio je prvi hrvatski pilot.
Nakon školovanja u Zagrebu, u Moravskoj je izučio zanat za preciznoga mehaničara. Po povratku u Zagreb, pomagao je S. E. Penkali na dovršetku zrakoplova, hrvatskoga prvijenca, koji je ovaj 1908–09. konstruirao i patentirao.
Poletjevši tim zrakoplovom 22. VI. 1910. s vojnoga vježbališta Kajzerica u Zagrebu, Novak je samouk postao prvi hrvatski pilot. Zrakoplov, međutim, nije ispunio Penkalina očekivanja; prilikom jednog leta u listopadu 1910. zrakoplov se oštetio i Penkala je prekinuo daljnji rad na njemu. U to su doba braća Rusjan iz Gorice u Sloveniji, s kojima se poslovno povezao poduzetnik M. Merćep, dovršavali svoj prvi zagrebački zrakoplov. Nakon pogibije E. Rusjana u Beogradu (9. I. 1911) Merćep je pozvao Novaka za pilota na budućim zrakoplovima te za pomoćnika Jošku Rusjanu. Dotadašnju tehniku upravljanja Rusjanovim zrakoplovima uz pomoć vrpca privezanih uz tijelo pilota Novak nije smatrao pouzdanom. Stoga je osmislio i izradio prikladan upravljač za ručno upravljanje zrakoplovom te uveo i druga tehnička poboljšanja. Od proljeća 1911. do kraja travnja 1913., kada se zajednica s Merćepom raspala, J. Rusjan i D. Novak dovršili su zrakoplov započet 1910. i zajedno sagradili još pet jednokrilnih zrakoplova. S četvrtim od njih Novak je pobijedio na Drugom avijatičkom natjecanju u Budimpešti 1912. Početkom I. svjetskog rata Novak je kao ročnik pozvan u vojsku i služio je u Austro-Ugarskom zrakoplovstvu. Za vojničke i pilotske pothvate dobio je Zlatnu medalju za hrabrost, Srebrnu medalju prve klase, čin feldpilota i Križ s vijencem. Od 1916. postavljen je za učitelja letenja u Bečkom Novom Mjestu, gdje se nalazila najznačajnija vojna pilotska škola Monarhije. Nakon povratka u domovinu, kao zrakoplovac je punih šest desetljeća bio nepriznat i više nije letio.
1991. U Dubrovnik uplovio konvoj Libertas
U jutarnjim satima 31. listopada 1991. godine u dubrovačku luku Gruž uplovio je konvoj od 29 brodova. Brodovi su nosili dugo očekivanu pomoć okupiranom Dubrovniku, koji je bio pod pomorskom blokadom Jugoslavenske ratne mornarice još od 17. rujna 1991. godine.
Inicijativu za probijanje pomorske blokade i dostave neophodne humanitarne pomoći iscrpljenim stanovnicima i izbjeglicama u Dubrovniku pokrenuli su u Zagrebu Fond za spas Dubrovnika Sveti Vlaho, Društvo hrvatskih književnika i Matica Hrvatska. Među suorganizatorima bila je i Branka Šeparović (novinarka HRT-a) i poznati humanitarni djelatnik dr. Slobodan Lang, a cijela akcija nazvana je Konvoj Libertas. Rijeka je bila organizacijski i logistički centar za prikupljanje pomoći. Iz Rijeke je trajektom Slavija 28. rujna 1991. godine krenuo humanitarni konvoj za Dubrovnik. Među putnicima bilo je 60 novinara iz cijelog svijeta i 20 tv ekipa.