1671. Pogubljenje Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana
Hrvatski kneževi ban Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan potomci su najstarijih, najpoznatijih i najznačajnijih velikaških rodova u Hrvatskoj i Europi. Oni su praplemićki rodovi starohrvatskih plemena. Njihova je nasljedna naslovna čast proizašla iz hrvatskoga plemenskog sustava i njegove teritorijalizacije u kneštvima i županijama. Zrinski i Frankopani bili su neovisni na svojim golemim posjedima koji su obuhvaćali prostor gotovo čitave srednjovjekovne Hrvatske. Bili su Zrinski i Frankopani nositelji su i branitelji hrvatskih nacionalnih i državnih interesa, a u vrijeme prodora Turaka, branitelji cjelokupne Europe. Fran Krsto 1663. godine sudjeluje u bitki kraj Jurjevih stijena u blizini Otočca u kojoj su hrvatske postrojbe pod vodstvom Petra Zrinskoga porazile Osmanlije. Fran Krsto Frankopan 1666. godine obnavlja i utvrđuje Novigrad na Dobri, a nosio je naslov i prihode ogulinskoga kapetana te je htio dobiti upravu nad senjskom kapetanijom što mu je 1669. spriječila vojna uprava Austrije. Prije nego što se Frankopan odrekao i ogulinske kapetanije i oprostio se s krajišnicima, oni su popunili njegovu kapetaniju Sigmundom Paradeiserom. Tada Fran Krsto pristaje na urotu i uz savez sa sultanom. On je bio nezadovoljan politikom bečkoga dvora, najviše poslije Vasvàrskog mira, a gubitak ogulinske kapetanije samo mu je bio povod za urotu. 1669. priključuje se protuaustrijskoj uroti hrvatskoga i ugarskog plemstva koju je predvodio Petar Zrinski. Nakon neuspjele urote, odnosno izdaje od strane Turaka, Frankopan se sklanja u Čakovec gdje skupa sa Zrinskim 13. travnja 1670. godine odlazi u Beč izmoliti od cara oprost. Oba su uhićena i preseljena u zatvor u Bečkom Novom Mjestu te su optuženi za veleizdaju. Dana 11. travnja 1671. godine poseban sud optužio je Petra Zrinskog da je htio postati vladar (što je značilo da je radio protiv Habsburgovaca), a Frana Krstu Frankopana da je pozvao na ustanak. Smaknuti su 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu. Protiv njihova ubojstva bili su mnogi europski vladari pa i papa. Njihove posmrtne ostatke prenijeli su hrvatski rodoljubi 28. travnja 1919. godine u Zagreb. Pokopani su u zagrebačkoj katedrali 30. travnja 1919. godine.
1915. Osnovan Jugoslavenski odbor 
Jugoslavenski odbor službeno je osnovan 30. travnja 1915. u Parizu. Glavno sjedište Jugoslavenskog odbora bilo je u Londonu, a njegovi su uredi osnovani u Parizu, Ženevi, Petrogradu i Washingtonu. Članovi odbora bili su političari s prostora tadašnje Austro-Ugarske Monarhije i Srbije. Članovi Jugoslavenskog odbora bili su hrvatski, srpski i slovenski političari koji su se tijekom Prvoga svjetskog rata nalazili u emigraciji. Oni su vodili akciju za oslobođenje južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske i za njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku državu. Prvi predsjednik Jugoslavenskog odbora bio je Ante Trumbić, a među članovima (prvi sastav) bili su: Frano Supilo, Ivan Meštrović, Franko Potočnjak, Dinko Trinajstić, Hinko Hinković, Nikola Stojanović, Milan Marjanović, Niko Županič, Dušan Vasiljević, Gustav Gregorin i Bogumil Vošnjak.
U jesen 1914. godine našli su se u Rimu novinar Frano Supilo, odvjetnici Ante Trumbić, Hinko Hinković i Frano Potočnjak te kipar Ivan Meštrović. Iako nisu imali ovlaštenje od svog hrvatskog naroda, oni su se dogovorili da će osnovati odbor koji će u duhu narodnoga jedinstva i pod jugoslavenskim imenom raditi za oslobođenje južnih Slavena ispod Austro-Ugarske i za njihovo ujedinjenje sa Srbijom u zajedničku državu Jugoslaviju. O svojim namjerama su obavijestili Nikolu Pašića, predsjednika srpske vlade u Nišu. Njemu je vijest bila ugodna jer će time saveznici saznati da i Hrvati traže ujedinjenje sa Srbijom. Dana 7. studenoga 1914.godine stigli su u Rim vođe mostarskih Srba Nikola Stojanović i Dušan Vasiljević s beogradskim profesorom Pavlom Popovićem. Prvu dvojicu je rimski odbor primio u svoj jugoslavenski krug kao predstavnike prečanskih Srba. Ovima su se priključili u veljači 1915. godine Jovo Benjanin iz Like i sarajevski odvjetnik Milan Srškić.
Srpsku državnu misao i Veliku Srbiju naglasila je i srpska Narodna skupština u Nišu, 7. prosinca 1914. godine i regent Aleksandar u proglasu vojsci 28. prosinca. Rimski odbornici sa žaljenjem su shvatili da službena Srbija s Pašićem na čelu ne prihvaća narodno jedinstvo Srba i Hrvata, ni zajedničku državu s punom jednakosti, nego da ima u vidu samo srpski narod i srpsku državnu misao. Odlučili su ipak nastaviti s radom nadajući se da će Srbi kao seljački demokratski narod njihovim nastojanjem prihvatiti misao zajedničke, demokratske i ravnopravne države u kojoj će Srbi, Hrvati i Slovenci biti ravnopravni, s mogućnosti da zadrže i razvijaju svoje stvarne posebnosti: plemenske, kulturne i vjerske.
Frano Supilo se 26. siječnja 1915. zabrinut zaputio preko Niša u Petrograd gdje je početkom ožujka vještim nastupom saznao da će saveznici uistinu Italiji dati južne slovenske zemlje, Istru, cijelo Hrvatsko primorje i Dalmaciju do rijeke Krke s otocima, a da Hrvatska ostane samostalna i s izlazom na more u Rijeci. Kada je Pašić preko svog predstavnika u Petrogradu saznao za Supilovo otkriće, 9. travnja je poslao u Rusiju učenjake Lj. Stojanovića i A. Belića s predstavkom u kojoj je tražio da se Srbiji za Dalmaciju, koju neće dobiti, dade naknada opet u hrvatskim zemljama, i to Lika, Krbava i Slavonija. Dok se Supilo razočaran vraćao na zapad, saveznici su 26. travnja 1915. potpisali Londonski pakt s navedenim ustupcima Italiji, a sljedeći dan su Trumbić i drugi članovi odbora napustili Rim.
Jugoslavenski odbor razvio je snažnu promidžbenu djelatnost za ujedinjenje koje je uključivalo rušenje Austro-Ugarske Monarhije i obranu istočnojadranske obale od talijanskih prisezanja. Ujedinjenju se snažno protivila Italija dok je srpska vlada na čelu s Nikolom Pašićem nastojala iskoristiti djelovanje Jugoslavenskog odbora za stvaranje Velike Srbije.
Sile Antante su s Italijom napravile tajni Londonski sporazum 26. travnja 1915. godine. Tim sporazumom sile Antante obećale su Italiji ustupiti dijelove Slovenije i Hrvatske.
Odbor je kod sila Antante vodio akciju za priznanje prava Hrvata, Srba i Slovenaca na ujedinjenje na osnovi načela narodnosti ističući potrebu da se u buduću južnoslavensku državu uključe svi nacionalno južnoslavenski krajevi, posebno oni na Jadranu. Zbog programa koji je pretpostavljao rušenje Austro-Ugarske, Odbor je nailazio na teškoće kod sila Antante. Posebno je žestok bio otpor Italije koja je bila odlučno protivna stvaranju južnoslavenske države iz straha da bi ona mogla ugroziti talijansku prevlast na Jadranu. Odbor je uživao potporu srpske vlade na čelu s N. Pašićem, ali je među njima dolazilo do ozbiljnih neslaganja oko načina ujedinjenja i uređenja buduće zajedničke države. Dok su hrvatski članovi Odbora tražili stvaranje federalne države u kojoj bi Hrvatska zadržala političku i nacionalnu individualnost, Srbija je planirala ujedinjenje Južnih Slavena pod svojim vodstvom i dominacijom (»veliko rješenje«). Kao pričuvni plan Srbija je planirala ujedinjenje u Veliku Srbiju samo onih krajeva gdje žive Srbi (»malo rješenje«), u što bi ulazile Crna Gora, BiH, Vojvodina i dijelovi Hrvatske (Slavonija i Dalmacija). Sile Antante su joj i obećale veći dio tih krajeva »izjavom o kompenzaciji« (16. VIII. 1915.). Zbog popustljive politike Odbora prema zahtjevima Srbije, F. Supilo je u lipnju 1916. istupio iz njega. Prilike u 1917. godini (Svibanjska deklaracija, revolucija u Rusiji) natjerale su Pašića na popuštanje. Dana 20. VII. 1917. Jugoslavenski odbor i srpska vlada potpisali su na Krfu sporazum o ujedinjenju i stvaranju zajedničke države (Krfska deklaracija) koji je približio njihova stajališta.
Nakon sporazuma Trumbić–Torre u Londonu (7. III. 1918.) o demokršćanskim načelima za rješenje pitanja buduće jugoslavensko-talijanske granice, koji je bio prihvaćen na Kongresu potlačenih naroda Austro-Ugarske u Rimu (8–10. IV. 1918.), britanska, francuska, američka i talijanska vlada prihvatile su politiku rušenja Austro-Ugarske i poduprle nacionalne težnje njezinih slavenskih naroda. No, južni Slaveni u Austro-Ugarskoj, za razliku od Poljaka i Čeha, nisu bili priznati kao saveznički narod niti je Jugoslavenski odbor bio priznat kao njihov politički predstavnik zbog otpora talijanske i srpske vlade. Tek nakon sloma Austro-Ugarske i stvaranja Države Slovenaca, Hrvata i Srba na čelu s Narodnim vijećem SHS u Zagrebu, srpska je vlada, pod pritiskom oporbe i britanske vlade, pristala da se Jugoslavenski odbor prizna i da s njime i s Narodnim vijećem SHS zaključi 9. XI. 1918. u Ženevi sporazum o ujedinjenju na dualističkoj osnovi (Ženevska deklaracija). Srpska vlada uskoro je izigrala načela sporazuma s Narodnim vijećem i Jugoslavenskim odborom pa je uz suglasnost Srbije Italija okupirala hrvatski teritorij.
Jugoslavenski je odbor u svojem djelovanju uspio zainteresirati sile Antante kako za ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca u zajedničku državu tako i za pravedno rješenje jugoslavensko-talijanske granice, ali on nije znatnije utjecao na razvoj prilika u domovini niti je imao riječi prilikom provođenja ujedinjenja 1. XII. 1918. Jugoslavenski odbor prestao je s radom u ožujku 1919. Odbor je svoja politička stajališta izražavao kroz glasilo Bulletin Yougoslave (1915.–1919.).