1895. Umro je Bogoslav Šulek 
Bogoslav Šulek (rođen kao Bohuslav Šulek; Sobotište (Okrug Senica), Slovačka, 20. IV. 1816. – Zagreb, 30. XI. 1895.) bio je hrvatski jezikoslovac, leksikograf, književnik, novinar, publicist, polihistor, povjesničar, popularizator znanosti i prirodoslovac. Slovačkoga je podrijetla.
U Požunu (Bratislavi) završio je 1837. pravni i teološki studij. Zbog nagluhosti nije se zaredio, 1838. došao u Brod, naučio hrvatski i ostao u Hrvatskoj te se uključio potpuno u njezin politički i kulturni život. Počeo raditi 1839. u Zagrebu u tiskari, nastavio kao novinar i urednik, a zatim kao znanstvenik. Priključio se preporoditeljima 1841. U Rostocku je 1867. obranio doktorsku tezu na latinskom jeziku o R. Boškoviću (objavljena iste godine u Zagrebu pod naslovom M. R. J. Bošković, Disertatio inauguralis). Od 1866. bio je član JAZU, a njezin tajnik od 1874. do smrti. – Šulek je svojim djelom i golemom aktivnošću ostvario mnoge ideje narodnih preporoditelja o napretku kulture, znanosti i gospodarstva. Gotovo nema područja u kojem nije djelovao. Objavio je više od 200 naslova najraznovrsnije tematike. Bio je urednik najprestižnijih novina i časopisa, Novina Horvatskih, Slavonskih i Dalmatinskih, Slavenskoga juga, Pozora, utemeljitelj hrvatske publicistike. Njegov politički spis Šta naměravaju Iliri (1844.) programska je osnova narodnoga preporoda među Južnim Slavenima. Nenadmašan je njegov prinos hrvatskomu znanstvenomu nazivlju: botaničkomu, fizikalnomu, kemijskomu, glazbenomu te šumarskomu.
Uspješno je preveo s madžarskoga 12 vojnih knjižica (pravilnik, vježbovnik, naredbenik) te time stvorio hrvatsko vojno nazivlje. Značajno mjesto zauzimaju pravni tekstovi: Naše pravice. Izbor zakonah, poveljah i spisah znamenitih za državno pravo kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske od g. 1202–1868. (1868), Hrvatski ustav ili konstitucija godine 1882. (1883). Jezikoslovne rasprave O dvoglascu ie (1854), Zašto izostavljamo e pred r-om u riečih n. p. krv? (1854) i Obrana ahavca (1864) imale su utjecaj na tadašnju pravopisnu normu. Njegov prijedlog da se dugi jat treba pisati dvoslovom ie, a kratki dvoslovom je (liepo mjesto) jedno je od glavnih obilježja hrvatske pravopisne tradicije. Šulek je u prvom redu velik leksikograf (Němačko-hrvatski rěčnik, I–II., 1860.; Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja, I–II., 1874–75.; Jugoslavenski imenik bilja, 1879.). Stotine njegovih riječi i danas se upotrebljavaju. Među njima su najčešći slavenizmi (bohemizmi, slovakizmi), internacionalizmi i njegove novotvorenice.
Isticao se svojim publicističkim i političkim radom te je najpoznatiji kao osnivač hrvatskoga znanstvenoga nazivlja.
1919. Osnovana je Zagrebačka filharmonija
Zagrebačka filharmonija službeno je osnovana 30. studenoga 1919. godine. Pravi početak Zagrebačke filharmonije seže zapravo u 1871. godinu, kad je Ivan pl. Zajc počeo organizirati koncerte s popularnim ulomcima iz opera i simfonija. Nakon Prvog svjetskog rata velik poticaj osnivanju filharmonije dao je violist Dragutin Arany. Tad se zvala Filharmonija kazališnog orkestra, a 1920. preimenovana je u Zagrebačku filharmoniju. Do danas samo tri osobe nose naslov počasnog šefa dirigenta. To su: Lovro von Matačić, Milan Horvat i Pavle Dešpalj.
Mnogobrojni su ugledni strani svjetski poznati glazbenici nastupali uz Zagrebačku filharmoniju kao solisti na inozemnim turnejama i gosti u Filharmonijinim koncertnim ciklusima.
Mnogobrojna gostovanja u najvećim svjetskim glazbenim središtima, kao i velik broj koncerata u Hrvatskoj i Zagrebu, pridonijeli su da se Zagrebačka filharmonija smatra jednom od najistaknutijih hrvatskih kulturnih institucija. Zagrebačku filharmoniju krase i mnoga diskografska izdanja.
Zagrebačka filharmonija kroz niz desetljeća potiče hrvatsko stvaralaštvo izvodeći, praizvodeći i snimajući brojna djela hrvatskih autora. Posebnu brigu vodi o mladim talentiranim glazbenicima, a najboljima dodjeljuje nagradu za Mladog glazbenika godine (od 1991. godine).
1943. Titova privremena vlada
Dana 30. studenog 1943. godine imenovana je svojevrsna prva Titova privremena jugoslavenska vlada, zvana Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ). NKOJ nije bio međunarodno priznat. Ta je vlada imenovana na Drugom zasjedanju Antifašističkoga vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ-a) u Jajcu, Dakako, u tom je trenutku još uvijek trajao Drugi svjetski rat pa je NKOJ mogla biti samo privremena vlada (velik dio teritorija još je uvijek bio pod neprijateljskom kontrolom).
NKOJ se sastojao od predsjednika, triju potpredsjednika i većeg broja komesara (povjerenika). Predsjednik NKOJ-a, a time i svojevrsni premijer Jugoslavije bio je Josip Broz Tito, koji je ujedno bio i povjerenik za narodnu obranu. Potpredsjednici NKOJ-a bili su Edvard Kardelj, Vladislav Ribnikar i Božidar Magovac (od sljedeće godine Franjo Gaži). Funkcije povjerenika tj. svojevrsnih ministara držali su: Josip Smodlaka (vanjski poslovi), Vlada Zečević (unutrašnji poslovi), Dušan Sernec (financije) itd.
1955. Umro je Josip Štolcer-Slavenski 
Josip Štolcer-Slavenski (Čakovec, 11. V. 1896. – Beograd, 30. XI. 1955.) bio je hrvatski skladatelj.
Glazbu je studirao na Konzervatoriju u Budimpešti, potom u Pragu. Usavršavao se u Parizu. Godine 1924. trajno se preselio u Beograd, gdje je djelovao kao profesor na glazbenim školama, a potom i kao profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji. Štolcer-Slavenski ostavio je opus od približno 180 djela. Skladao je gotovo sve glazbene žanrove: vokalnu liriku, zborove, vokalno-orkestralna djela, instrumentalnu (solističku, komornu, orkestralnu), scensku i filmsku glazbu te djela eksperimentalnoga karaktera.
Značajan izvor nadahnuća Štolcer-Slavenski nalazio je u folkloru ne samo svojega rodnog Međimurja i širega područja Balkana već i u glazbi Dalekog istoka.
Neke od njegovih najpoznatijih skladbi su: Voda zvira iz kamena, Nokturno, Balkanofonija, Simfonija Orijenta i Muzika.
Josip Štolcer Slavenski umro je 1955. godine u Beogradu. Na njegovu je rodnu kuću 1966. postavljena spomen-ploča, a od 1973. godine u Čakovcu se upriličuje Svibanjski muzički memorijal Josip Štolcer Slavenski.
1957. Umrla je Marija Jurić Zagorka
Marija Jurić Zagorka (Negovec, 2. III. 1873. – Zagreb, 30. XI. 1957.) bila je hrvatska novinarka i književnica.
Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Na preporuku biskupa J. J. Strossmayera dobila je novinarsku službu u redakciji Obzora gdje je pisala reportaže o saborskim raspravama i političkom stanju u Mađarskoj gdje je bila i dopisnica. Jedno je vrijeme uređivala novine Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, te časopis Hrvaticu. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana. Pisala je romane, komedije, jednočinke i satire. U razdoblju 1912–53. objavila je dvadesetak romana. Povijesni romani Grička vještica – ciklus od 7 romana, Kneginja iz Petrinjske ulice, Kći Lotrščaka, Gordana, Kamen na cesti, Kraljica Hrvatâ, drame i drugi romani.
Među prvima se okušala i u pisanju kriminalističkog romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Njezini romani, prevođeni na mnoge jezike, imali su veliku ulogu u održavanju kontinuiteta hrvatskoga povijesnog romana. Na njen književni opus prvi je ozbiljno upozorio Ivo Hergešić koji je pripremio njena djela u 17. svezaka. Također, njeno stvaralaštvo revolarizira je Stanko Lasić u monografiji Književni početci Marije Jurić-Zagorke (1986.).
Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije, te za prava žena.
Koristila je pseudonime: M. Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Jurić Vodvařka, Iglica.
Umrla je 29. studenoga 1957. godine u Zagrebu. Pokopana je na Mirogoju u arkadama zaslužnih građana, 4. prosinca 1957. godine.
1979. Umro je Ante Premužić
Ante Premužić (Kobaš, danas Slavonski Kobaš, 11. I. 1889. – Zagreb, 30. XI. 1979.) bio je šumarski inženjer, nastavnik, viši ministarski savjetnik.
Diplomirao šumarstvo na Šumarskoj akademiji u Zagrebu. Građevinski referent te direktor Direkcije šuma u Sušaku; na toj je dužnosti projektirao i izveo šumske ceste i planinarsko-turističke staze na Velebitu. Bio je inicijator i realizator najduljega velebitskoga puta, tzv. Velebitske transverzale, u duljini od 65 km, po njem nazvanoga Premužićeva staza, te niza putova na Krku, Rabu, Mljetu i na području nacionalnoga parka Plitvička jezera. Premužićeva staza kroz sjeverni i srednji Velebit građena je od 1930. do 1933. godine, dok je Ante Premužić bio građevinski referent u Direkciji šuma na Sušaku. Zaslugom njegovog velikog prijatelja Ivana Krajača (kolege planinara, strastvenog zaljubljenika u Velebit) osigurana su sredstva za izgradnju staze.
Pisao je o ulozi šumarstva i planinarstva u razvoju turizma i razmatrao probleme šumarskog i seljačkog gospodarenja na kršu, zalažući se za poboljšanje života seljaka na hrvatskom kršu. Bio je istinski ljubitelj prirode, zaštitar i istraživač Velebita.
2000. Umro je Vladimir Anić 
Vladimir Anić (Užice, 21. XI. 1930. – Zagreb, 30. XI. 2000.) bio je hrvatski jezikoslovac i kroatist te leksikograf.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti te rusistiku. Od 1960. do 1974. nastavnik je na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je 1963. obranio doktorsku disertaciju Jezik Ante Kovačića. U zvanju izvanrednoga profesora 1974. prelazi na Filozofski fakultet u Zagrebu; godine 1975–92. bio je predstojnik Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik. Predavao je i na inozemnim sveučilištima (SR Njemačka 1966/67., Švedska 1976).
Bio je sudionik (posebne sjednice) radnog dogovora predstavnika republičkih centralnih komiteta 1986. godine o jeziku („marksitički orjentirani lingvisti“). Dogovor je završio Zaključcima o jezičnoj politici SFRJ (zaključcima o aktualnim problemima jezika i jezične politike na srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom, hrvatskom ili srpskom govornom području). Aniće se kasnije ogradio od tih zaključaka.
Marko Samardžija nazvao je te Zaključke o jezičnoj politici SFRJ posljednjim dokumentom “jugoslavenske jezične politike koji se odnosi na hrvatski i srpski jezik.“.
Objavio je veći broj studija, rasprava, ogleda i prikaza u časopisima i zbornicima, posebice s područja akcentologije, fonologije, morfologije i sintakse, zatim leksikologije, leksikografije, terminologije te stilistike hrvatskoga standardnog jezika. Bavio se proučavanjem razvitka hrvatskoga jezika u Dalmaciji, posebno jezikom u djelima Šime Starčevića i Mihovila Pavlinovića. Važne su mu knjige Glosar za lijevu ruku (1988.), o filozofskom aspektu jezične problematike, i Jezik i sloboda (1998.), o problemima rada na rječniku. S Josipom Silićem izradio je Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1986., ³1990.), kojemu je izmijenjeno izdanje objavljeno 2001., nakon Anićeve smrti, pod nazivom Pravopis hrvatskoga jezika. Svoja najpoznatija djela, kao leksikograf, objavio je tek posljednjih petnaestak godina života. Rječnik hrvatskoga jezika (1991.) smatra se Anićevim životnim djelom (drugo dopunjeno izdanje 1994., treće prošireno izdanje 1998. i četvrto izdanje 2003.). Veliki rječnik hrvatskoga jezika ili Veliki Anić (2003.), koji je priredila Ljiljana Jojić, zapravo je četvrto izdanje Anićeva Rječnika iz 1991., no znatno dopunjeno. Taj je rječnik doživio mnoge opravdane kritike zbog svojega odnosa prema hrvatskomu standardnom jeziku. Ne radi se o riječniku hrvatskog standardnog jezika već o riječniku hrvatskosrpskog jezika.