1706. Otvorena prva javna knjižnica u Splitu 
Paštrićeva knjižnica bila je prva javna knjižnica u Splitu; otvorena je 1706. godine.
Svećenik i profesor Ivan Paštrić osnivač je splitske knjižnice (Paštrićeve knjižnice). On je darovao 568 knjiga. Na svakoj knjizi Paštrić je napisao svoje ime, a do danas sačuvano je oko četvrtina svezaka. Knjige je namijenio sjemeništu i gradu Splitu.
Rodio se 1636. godine u Splitu. Djelovao je u Rimu i Veneciji gdje se bavio pisanjem, izdavačkom i lektorskom djelatnošću biblijskih jezika. Bio je vrstan poznavatelj latinskog, grčkog, hebrejskog i sirijskog jezika. Držao je katedru na Sveučilištu u Rimu, a za nas Hrvate važno je što je i priredio glagoljaška izdanja Brevijara.
Ivan Paštrić je nakon povratka iz Rima i Venecije prvo otvorio u Splitu sjemenište, a onda i prvu javnu srednju školu s gimnazijom i teološkom i filozofskom naobrazbom, da bi nakon toga otvorio i prvu javnu knjižnicu.
Knjižnica posjeduje i najstariju hrvatsku rukopisnu knjigu – Splitski evanđelistar. Ne zna se točno kad je nastao, ali sigurno u razdoblju od 7. do 9. stoljeća.
Po svom osnivaču i darovatelju knjižnicu i danas zovu Paštrićeva knjižnica, a vremenom je obogaćivana knjigama drugih donatora. Splitska knjižnica danas posjeduje više od 50 tisuća knjiga. Od izvornih Paštrićevih knjiga sačuvala se samo četvrtina, odnosno od 150 do 200 svezaka. Ova iznimno vrijedna zbirka, Bibliotheca Pastritia, proglašena je pokretnim spomenikom kulture.
2022. Umro je Zvonimir Šeparović 
Zvonimir Šeparović (Blato na Korčuli, 14. IX. 1928. – Zagreb, 30. I. 2022.) hrvatski pravnik i političar.
Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Ljubljani, usavršavao se u tijekom godina u Austriji i Njemačkoj. Radio je u pravosuđu. Bio je profesor kaznenoga prava i kriminologije na Zagrebačkom pravnom fakultetu, te dekan fakulteta. Obnašao je dužnost rektora Sveučilištu u Zagrebu (od 1989. do 1991. godine. Predavač na poslijediplomskim studijima Pravnoga, Medicinskoga i Stomatološkoga fakulteta u Zagrebu, na Sveučilištu Mito u Japanu i Katoličkom sveučilištu San Salvador. Kao nestranačka osoba, postao je ministar vanjskih poslova 1991. godine u vladi premijera Franje Gregurića. S te funkcije, pokreće tužbu Republike Hrvatske protiv Srbije zbog genocida, pred Međunarodnim sudom pravde Ujedinjenih naroda. Godine 1992., postao je prvi stalni predstavnik Hrvatske u Ujedinjenim narodima.
Suosnivač je Svjetskoga žrtvoslovnoga društva (World Society of Victimology, 1979.) i njegov predsjednik (1985–89.), te osnivač i prvi predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva (od 1990.). Član Europske akademije znanosti i umjetnosti (od 1994.). Glavni urednik časopisa Viktimologija (1990–91). Objavljivao radove iz područja kaznenoga prava, kriminologije, medicinskoga prava, bioetike i viktimologije. Značajnija djela: Sigurnost i odgovornost u saobraćaju, Kriminologija i socijalna patologija, Od Sydneya do San Francisca, Granice rizika: etičkopravni pristupi medicini, Viktimologija, Pojave i odgovornosti, Kazneno izvršno pravo i uvod u penologiju.