1920. Rodio se Žarko Dolinar
Žarko Dolinar (Koprivnica, 3. VII. 1920. – Basel, 9. III. 2003.) bio je hrvatski anatom, stolnotenisač i kolekcionar.
1983. Umro je Krunoslav Stjepan Draganović 
Krunoslav Stjepan Draganović (Matići kod Orašja, 30. X. 1903. – Sarajevo, 3. VII. 1983.), bio je hrvatski povjesničar, svećenik, politički emigrant.
Filozofiju i teologiju završio je na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu gdje je i zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Nakon četiri godine katehetskog i novinarskog rada u Sarajevu tadašnji Vrhbosanski nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić šalje ga u Rim na poslijediplomski studij iz crkvene povijesti, gdje je i doktorirao 1935. godine. Nakon povratka iz Rima djelovao je u središnjim ustanovama Sarajevske nadbiskupije da bi 1940. godine imenovan za docenta crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
Ratne godine 1943. poslan je u Rim u hrvatsko predstavništvo pri Vatikanu sa zadaćom skrbi za hrvatske vojnike i civile zarobljene i internirane u fašističke, kasnije i savezničke, sabirne logore u Italiji.
Kraj rata i slom NDH zatječe ga u Rimu. Uz znanje Vatikana obilazi zarobljeničke logore u Italiji i Austriji u kojima se nalaze hrvatske izbjeglice i pomaže im. Njegovim osobnim zalaganjem, tisućama Hrvata, omogućena je najnužnija humanitarna pomoć, izbavljenje iz logora, spašavanje života, te odlazak u nova boravišta.
Djelovao je u Italiji i Austriji, prikupljao dokaze o zločinima komunističke Jugoslavije nad hrvatskim vojnicima i civilima. Namjeravao je objaviti dokaze o komunističkim zločinima pa ga je UDBA pratila. Moguće da je bio otet u Trstu 10. rujna 1967. godine i doveden u Jugoslaviju. Nakon 42 dana ispitivanja pušten je i određen mu je kućni pritvor u Sarajevskoj bogosloviji gdje je predavao crkvenu povijest i bavio se znanstvenim i spisateljskim radom iz povijesti. Koristio se i pseudonimom Hrvoje Bošnjanin,. Nije ga snašla sudbina drugih svećenika pa se može nagađati zašto je bio pošteđen. Ne zna se gdje je završio njegov arhiv o komunističkim zločinima.
Kao povjesničar bavio se poglavito pitanjima Katoličke crkve u BiH. Glavno je njegovo djelo Masovni prijelaz katolika na pravoslavlje hrvatskog govornog područja za vrijeme vladavine Turaka (Massenübertritte von Katholiken zur serbischen »Orthodoxie« im kroatischen Sprachgebit zur Zeit der Türkenherrschaft, 1937., hrvatsko izdanje 1991.), a sastavio je i Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji (1939.). Hrvati i Herceg-Bosna, Sarajevo, 1940., – samostalno, pod pseudonimom Hrvoje Bošnjanin, Hrvati katolici Bosne i Hercegovine u svijetlu statistike, 1926., Katolička crkva u srednjovječnoj Bosni u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine.
Umro je 3. srpnja 1983. godine.
2001. Umro je Ivan Slamnig
Ivan Slamnig (Metković, 24. VI. 1930. – Zagreb, 3. VII. 2001.) bio je hrvatski pjesnik, prozni pisac, esejist, prevoditelj, sveučilišni profesor, komparatist književnosti.
Diplomirao je 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1980. i radio kao profesor na Odsjeku za komparativnu književnost do umirovljenja 1991. Kao lektor predavao je na slavističkim katedrama u Firenci, Bloomingtonu, Chicagu, Amsterdamu i dr. Bio je redoviti član HAZU-a od 1992.
Književnim, znanstvenim i prevoditeljskim radom bavio se od 1949., a prve je pjesme objavio u Krugovima (1952.), nakon čega su slijedile druge zbirke pjesama.
Mnoge njegove pjesme funkcioniraju kao dosjetke, imaju parodijski karakter, čemu uvelike pridonosi upotreba slanga, dijalekta, stranih jezika pa i pogrješno napisanih riječi. Njegovo je pjesništvo kritika proglasila svojevrsnom redefinicijom hrvatske poezije.
Slamnigova proza (zbirke priča Neprijatelj i Povratnik s Mjeseca, te roman Bolja polovica hrabrosti pripada dionici »proze u trapericama«, u čijem je središtu »škvadra« u svakodnevnim situacijama, koja govori zagrebačkim slangom, a u pravilu se izdvaja jedan glavni lik kojega odlikuje iznimna lucidnost.
Pisao je i radiodrame u kojima je također vidljiva jezična virtuoznost i kombinatorika. Prevodio je s više jezika (engleski, ruski, talijanski, švedski i dr.), također s A. Šoljanom, s kojim je preveo i priredio mnoge antologije i pjesničke zbirke.
Dao je vrijedan prilog u proučavanju povijesti hrvatske književnosti, komparativne književnosti, poezije i proze. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1988.) i Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1991).