1323. Umro je Augustin Kažotić
Augustin Kažotić (Trogir, oko 1260/65 – Lucera, Italija, 3. VIII. 1323.) bio je zagrebački biskup i teolog, blaženik.
Dominikanac, studij je završio na Pariškome sveučilištu 1286. Od 1291. predavao na dominikanskim učilištima u Francuskoj, Italiji i Hrvatskoj. God. 1303. imenovan zagrebačkim biskupom. Obnovitelj crkvenoga, društveno-gospodarskog i kulturno-prosvjetnoga života u biskupiji; reformirao katedralnu školu, uredio školski sustav i uzdržavanje učenika, čime je omogućio školovanje siromašnih đaka. Provodio reforme bogoslužja; u okvirima zagrebačkog obreda reorganizirao crkveno pjevanje; pripisuje mu se autorstvo nekih skladbi. Sazvao dijecezanske sinode (1307., 1314. i 1318). Posrednik i pomiritelj u plemićkim i redovničkim razmiricama. Zbog biskupskih posjeda došao u sukob s kraljem Karlom Robertom Anžuvincem, 1318. otišao u Avignon tražeći papinu zaštitu, zbog čega mu je kralj zabranio povratak u biskupiju. U Avignonu je bio papin savjetnik i napisao dvije teološke rasprave o tada aktualnim pitanjima: O pitanju krštavanja slika i drugim oblicima praznovjerja (Dicta super quaestionibus de baptizatione imaginum et aliarum superstitionum, 1320), O materijalnim dobrima Krista i njegovih učenika (De bonis et usu Christi et discipulorum seu apostolorum, 1321–22.). Od 1322. biskup u Luceri. Ugledni suvremenici cijenili su ga zbog sveta života i učenosti. Proglašen blaženim 1702. godine. Prvi je hrvatski blaženik, Spomendan mu je 3. kolovoza.
1816. Kraljevina Ilirija
Kraljevina Ilirija, (njem. Königreich Illyrien), upravna jedinica Habsburške Monarhije, osnovana 3. VIII. 1816. na području ukinutih Ilirskih pokrajina. Činila su je dva gubernija. Primorski, sa sjedištem u Trstu, obuhvaćala je dotadašnji tršćanski gubernij (Gorišku s Gradiškom, Pazinsku grofoviju i Hrvatsko primorje s Rijekom), kojemu je bio dodan karlovački okrug, pa se na okupu našla cijela bivša pokrajina civilne Hrvatske. Ljubljanski gubernij, sa sjedištem u Ljubljani, činile su Kranjska i Koruška. Jedan od razloga stvaranja te jedinice, nakon pripojenja Ilirskih pokrajina 1814. Austriji, bilo je uređenje pomorskoga prometa i austrijski nadzor nad ugarskim prekomorskim vezama te otpor protiv ugarskih nastojanja za pripojenjem dijela Ilirskih pokrajina. To je bilo u skladu s težnjom austrijske vlasti da održe jadransku obalu kao jedinstveno upravno područje. Izravna je posljedica bilo uvođenje austrijskoga poreznog sustava i uprave na njemačkom jeziku u civilnoj Hrvatskoj južno od Save te njezino odvajanje od ostaloga dijela Hrvatske. Zbog otpora hrvatskoga i ugarskoga plemstva, civilna Hrvatska južno od Save s Rijekom ipak je 1. VIII. 1822. vraćena banskoj Hrvatskoj. Budući da je time propala glavna svrha njezina postojanja, Ilirija se počela raspadati. Kvarnerski su otoci 1822. pripojeni Istri, pa su s njom od 1825. činili pazinski okrug Austrijskoga primorja, dok je donja Koruška 1825. pripala ljubljanskomu guberniju. Pretvaranjem Kranjske, Koruške i Istre s Goriškom u »krunske zemlje« 1849., Ilirija je bez posebne odluke zapravo prestala postojati, ali se održala kao pojam u naslovu austrijskih vladara do 1918. God. 1836. čak je određen njezin grb (zlatni brod na vesla na modrome štitu), koji je do 1915. bio dio srednjega, a do 1918. velikoga carskoga grba.
1832. Rodio se Ivan pl. Zajc
- Ivan ml. Zajc (Rijeka, 3. VIII. 1832. – Zagreb, 16. XII. 1914.) bio je hrvatski skladatelj, dirigent i pedagog (vidi 16. prosinca).
1933. Umro je Dinko Šimunović 
Dinko Šimunović (Knin, 1. IX. 1873. – Zagreb, 3. VIII. 1933.) bio je hrvatski književnik i učitelj.
Učiteljsku školu završio je u Arbanasima 1892. godine. Bio je učitelj u Hrvacama (1892–1900.) i Dicmu (1901–09.), a zatim do umirovljenja 1927. nastavnik u umjetničko-obrtnoj školi u Splitu. Godine 1929. preselio se u Zagreb. U svojim pripovijestima zadržao se na tradicionalnim suprotnostima između sela i grada, stranog i domaćega, starog i novoga doba te idealizirao patrijarhalne životne oblike. Takvu je tematiku pronašao u morlačkom svijetu i prostoru Dalmatinske zagore (Cetinska krajina, Vrlika, Knin i Sinj), često se oslanjajući na narodnu predaju i folklornu građu, a priču je često gradio s pomoću vješta spoja zbiljne građe s magijskim i mitskim. Novelističke radove sabrao je u zbirkama Mrkodol (1909.), Đerdan (1914.), Sa Krke i sa Cetine (1930.). Posmrtno mu je objavljena zbirka Posmrtne novele (1936.).
Kao najlirskija pripovijetka ističe se Muljika, modernistička pripovijetka lika i ugođaja, zatim Duga, u kojoj je obradio predaju o simbolici duge iz narodnog vjerovanja, i Alkar, ljubavna pripovijest prožeta motivom junačke tradicije cetinskoga kraja. Napisao je i dva romana: Tuđinac i Porodica Vinčić.
Autor je autobiografskih proza Mladi dani (1919.) i Mladost (1921.), koje nastavljaju tradiciju odgojno-obrazovne književnosti, a u njima također naglašava poetiziranu prirodu i ističe sklad krajolika s unutarnjim proživljavanjima lika. Umro je u Zagrebu 3. kolovoza 1933. godine.