1866. Osnovana JAZU (danas HAZU)
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) najviša je hrvatska znanstvena i umjetnička institucija. Utemeljitelj HAZU-a bio je Josip Juraj Strossmayer.
Temelje HAZU-a položio je Josip Juraj Strossmayer, 10. prosinca 1860., kada je prvoj Banskoj konferenciji uputio pisanu darovnicu i dao novčani prilog (50.000 forinti) nužan za zakladu akademije. Njegov primjer ubrzo slijedi cijela Hrvatska. Hrvatski sabor 29. travnja 1861. jednoglasno prihvaća Strossmayerov prijedlog o osnutku Akademije znanosti i stavlja je u svoju zaštitu, a istoga dana izabran je odbor koji će izraditi statut Akademije s jasnim određenjem njezine svrhe i ustroja. Tada su prihvaćena Pravila i u obliku zakonskoga prijedloga poslana kralju na sankciju, koji ih potvrđuje tek 7. kolovoza 1863. uz zahtjev za promjenom određenih tekstualnih izričaja zbog posebnih interesa bečkih političkih čimbenika. Novoizabrani Sabor 1865. prerađuje Pravila i kralj odobrava prilično izmijenjena pravila o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti tek 4. ožujka 1866. godine. Odmah zatim vladar je potvrdio i prvih 14 (od 16) pravih članova Akademije. Ta pravila ostala su nepromijenjena do početka Drugoga svjetskog rata.
Na sjednici 26. srpnja 1866. članovi prihvaćaju Poslovnik te biraju Josipa Jurja Strossmayera za pokrovitelja, a kanonika i povjesničara Franju Račkoga za prvog predsjednika. Bila su osnovana tri razreda: historičko-filološki, filozofičko-juridički i matematičko-prirodoslovni. Zahvaljujući naraslomu fondu, od 1919. djeluje još i umjetnički razred.
Biskup Strossmayer dao je također inicijativu za gradnju Akademijine palače na Zrinjevcu u kojoj će se smjestiti i njegova galerija slika. Gradnja palače započeta je u kolovozu 1877., a završena je u ljeto 1880., u stilu firentinske renesanse po Strossmayerovoj želji. On je darovao četvrtinu cijeloga iznosa za gradnju palače. Četiri godine kasnije primila je Akademija pod svoj krov novi i najveći dar svoga pokrovitelja: 256 umjetnina, od toga ponajviše slika (ukupno 235), koje najvećim dijelom pripadaju različitim talijanskim slikarskim školama. U Strossmayerovoj prisutnosti 9. studenoga 1884. otvorena je u Akademijinoj palači Strossmayerova galerija.
Nacionalna akademija znanosti i umjetnosti u svojim je početnim danima uzela ime akademije Slavorum meridionalium (južnoslavenska) kao iskaz romantično-utopijskog pogleda na slavensko jedinstvo europskog juga, da bi tek u doba samostalne Hrvatske (ne računajući odluku o hrvatskom imenu iz vremena Banovine Hrvatske i razdoblja NDH) u potpunosti zadobila narodno ime koje i danas nosi u skladu s riječima Franje Račkoga: “Naša je Akademija osnovana ponajprije da hrvatskomu narodu služi, da ispituje njegov jezik, njegovu povijest i književnost…”
Pod nazivom Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti djelovala je do proglašenja NDH 1941., kada je ukinuta i osnovana pod nazivom Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU). Nakon II. svjetskog rata obnovljena je pod nazivom JAZU (1947.), da bi Hrvatski sabor 1991. izglasovao novi Zakon o Akademiji i donio odluku o njezinu ponovnome preimenovanju u HAZU.
Nakon uspostave samostalne i demokratske Republike Hrvatske, Hrvatski sabor je 26. lipnja 1991. na prijedlog Akademije donio novi zakon o HAZU kao najvišoj znanstvenoj i umjetničkoj ustanovi u Republici Hrvatskoj čime je zakonski potvrđena činjenica njezina cjelokupnoga dotadašnjeg djelovanja.
Dana 15. travnja 1993. Skupština Akademije donijela je odluku o proslavi Dana HAZU-a te odluku o osnivanju Nagrade Hrvatske akademije. Unutar Akademije djeluje Zaklada HAZU-a radi financijske potpore značajnijim znanstvenoistraživačkim projektima.
Glavne zadaće Akademije utvrđene su u članku 3. Zakona o HAZU, i to kako slijedi:
- Akademija potiče i organizira znanstveni rad i zalaže se za primjenu postignutih rezultata, razvija umjetničku i kulturnu djelatnost i brine o hrvatskoj kulturnoj baštini i njezinoj afirmaciji u svijetu;
- objavljuje rezultate znanstvenih istraživanja i umjetničkog stvaralaštva;
- daje prijedloge i mišljenja za unapređivanje znanosti i umjetnosti na područjima koja su od osobite važnosti za Republiku Hrvatsku.
1871. Rodio se Filip Lukas
Filip Lukas (Kaštel Stari, 29. IV. 1871. – Rim, 26. II. 1958.) bio je hrvatski geograf, povjesničar i kulturni djelatnik (vidi 26. veljače).
1906. Rodio se Vanja Radauš
Vanja Radauš (Vinkovci, 29. IV. 1906. – Zagreb, 24. IV. 1975.) bio je hrvatski kipar, slikar i književnik (vidi 24. travnja).
1959. Samoborček, prvi motorni vlak 
Prvi motorni vlak svečano je pušten u promet 29. travnja 1959. Radilo se tada o jednom od prvih vlakova u svijetu kojemu su i glavni nosivi dijelovi bili izgrađeni od aluminija.
Između Zagreba i Samobora prometovao je vlak Samoborček od 16. siječnja 1901. do 31. prosinca 1979. godine. Vlak je vozio uskotračnom prugom koja je bila duga 19 km. Širina pruge bila je 760 mm.
1975. Umro je Stjepan Gomboš 
Stjepan Gomboš (Sombor, 10. III. 1895. – Zagreb, 29. IV. 1975.) bio je hrvatski arhitekt.
Studij arhitekture završio je u Budimpešti, a od 1922. djelovao u Zagrebu gdje je radio u atelijerima R. Lubinskoga i H. Ehrlicha. Zajedno s M. Kauzlarićem izveo je mnogo stambenih, stambeno-poslovnih i javnih zgrada te više obiteljskih kuća u Zagrebu, na Hvaru, Korčuli i Koločepu.
Bio je ravnatelj projektnoga biroa te do 1962. direktor Arhitektonsko-projektnog zavoda »Plan«, a od 1950. do 1954. nastavnik na Tehničkome fakultetu u Zagrebu.
Izveo je adaptacije kavane “Corso” u Zagrebu, “Gradske kavane” u Dubrovniku, hotela na Lapadu i sudske palače u Splitu. U poraću je Gomboš projektirao pretežito objekte industrijske arhitekture (Prvomajska u Zagrebu, »Đuro Đaković« u Slavonskome Brodu, Varaždinu i drugdje. Pisao je stručne članke, a suradnja s Kauzlarićem značajan je doprinos hrvatskoj modernoj arhitekturi. Dobitnik je nagrada „Vladimir Nazor“ i „Viktor Kovačić“ za životna djela.
2003. Umro je Janko Bobetko 
Janko Bobetko (Crnci kraj Siska, 10. I. 1919. – Zagreb, 29. IV. 2003.) bio je hrvatski general i političar.
Sudjeluje 1941. u pripremi partizanskog ustanka na Banovini. Tijekom II. svjetskoga rata obnašao političke dužnosti u brigadi i diviziji, a nakon rata stožerne i zapovjedne dužnosti sve do dužnosti načelnika stožera armije. Umirovljen 1972. u činu general potpukovnika. Nositelj je Partizanske spomenice 1941. te niza jugoslavenskih odlikovanja i jednog bugarskog odlikovanja.
Od siječnja 1992. reaktivirao se na dužnosti glavnoga savjetnika za borbenu uporabu snaga u HV-u. Od travnja 1992. zapovjednik je Južnoga bojišta. Kao zapovjednik Južnog bojišta, organizirao je pripreme i izvođenje operacije deblokade Dubrovnika i oslobađanja krajnjega juga Hrvatske.
Dana 20. studenoga 1992. godine imenovan je načelnikom Glavnoga stožera Hrvatske vojske (GS HV). Na toj dužnosti zapovijeda svim organizacijskim, ustrojbenim, kadrovskim i vojno-stručnim pripremama Hrvatske vojske za konačno oslobađanje svih okupiranih područja Republike Hrvatske. Osobitu pozornost posvećivao je obuci i školovanju te provođenju složenih vježbi i gađanja. Kao načelnik GS OS RH rukovodio je svim poslovima planiranja oslobodilačkih vojno-redarstvenih operacija: „Maslenica”, „Medački džep”, „Bljesak” i „Oluja”. Bio je član Vojnoga savjeta u Ministarstvu obrane te više vijeća za obranu.
U čin stožernoga generala HV-a promaknut je 24. svibnja 1995., a umirovljen je 15. srpnja 1995. godine.
Nakon umirovljenja aktivirao se politički i na izborima 1995. godine izabran je drugi put za narodnoga zastupnika u Hrvatskome državnom saboru do kraja 1999. godine.
Za svoj rad u OS RH dobio je više odličja, medalja i i pohvala.
Objavio je knjige: „Dubrovnik: jedno lice rata: 1991.– 1992.: Primorje, Župa, Cavtat, otoci, Konavle“, „Sve moje bitke“ i „Sava je ipak potekla prema Zagrebu“.
Umro je 29. travnja 2003. godine u Zagrebu, a pokopan je na Gradskom groblju u Sisku.
2007. Umro je Ivica Račan 
Ivica Račan (Ebersbach, Njemačka, 24. II. 1944. – Zagreb, 29. IV. 2007.) bio je hrvatski i jugoslavenski političar.
Diplomirao je 1970. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao suradnik, a potom istraživač u Institutu za društveno upravljanje u Zagrebu. Od 1972. obnašao je visoke političke dužnosti. Bio je član Izvršnoga komiteta CK SK Hrvatske, član Predsjedništva CK SK Hrvatske, direktor političke škole SK Jugoslavije u Kumrovcu te član Predsjedništva CK SK Jugoslavije. U prosincu 1989. bio je izabran za predsjednika CK SK Hrvatske. Na čelu hrvatske delegacije 1990., zajedno sa slovenskim komunistima, napustio je 14. izvanredni kongres SK Jugoslavije u Beogradu, suprotstavio se pretvaranju SKJ u instrument velikosrpske politike koju je predvodio Slobodan Milošević.
Između dva kruga prvih demokratskih izbora u tadašnjoj SFRJ 1990. Ivica Račan je dopustio oduzimanja oružja Teritorijalne obrane Hrvatske. Komunisti (SKH-SDP) su predali JNA 200.000 komada oružja (pješačko, protuoklopno i protuzračno oružje te lako topništvo) Teritorijalne obrane Hrvatske i tako razoružali Hrvatsku. Oružje su kupili porezni obveznici Hrvatske i pripadalo je hrvatskome narodu. Slovenci su predali samo dio oružja; nisu dopustili da ih JNA potpuno razoruža.
Pokrenuo je transformaciju SK Hrvatske u socijaldemokratsku stranku (SDP) koja je 1990. prihvatila inicijativu za raspisivanje prvih demokratskih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Bio je protiv samostalne Republike Hrvatske. Hrvatsku je vidio u okviru neke nove Jugoslavije. Bio je predsjednik SDP-a od 1990. do 2007. (kada je podnio ostavku zbog bolesti) i saborski zastupnik u više mandata. Bio je predsjednik vlade (2000.–2003.) za mandata koje je Hrvatska podnijela zahtjev za članstvo u EU (2003.). Obnašajući funkciju predsjednika vlade, donio je niz loših odluka koje su bile štetne za RH (Ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom, davanje Savudrijske uvale Slovencima, davanje hrvatskih banaka strancima, provođenje „detuđmanizacije“, omogućio je stranim obavještajnim službama da kopaju po hrvatskim tajnim arhivima, progonio je branitelje, generale HV-a).
Račan je u suradnji s Mesićem započeo proces takozvane „detuđmanizacije“. Umirovili su 7 aktivnih generala HV-a, na čelo vojske postavili bivše oficire JNA, uništili obavještajni sustav Hrvatske (HIS). Srušio je „Vjesnik“, prodao „Večernji list“ , izbacio nekoliko desetina hrvatskih novinara s HTV-a, ukinuo pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom na Bleiburgu. Račan je uništio Tuđmanov proces Pomirbe i vratio bivše udbaše na pozicije moći.