1805. Umro je Tituš (Tito) Brezovački 
Tituš (Tito) Brezovački (Zagreb, 4. I. 1757. – Zagreb, 29. X. 1805.) bio je svećenik i hrvatski književnik, točnije komediograf i pjesnik stare hrvatske književnosti.
Teološki studij započeo je 1776. u Lepoglavi, a potom je filozofiju i teologiju završio u Pešti. Zaredio se 1781. godine i u Varaždinu dobiva službu gimnazijskog profesora. Godine 1786. ukinut je pavlinski red te Brezovački prelazi u svjetovne svećenike i zbog nesuglasica sa svećenstvom i biskupom Maksimilijanom Vrhovcem često mijenja župe (Varaždin, Križevci, Rakovac, Zagreb, Krapina, Požega, Zagreb).
Posljednjih pet godina života proživio je u Zagrebu, sve do svoje smrti 1805. godine. U trenutku smrti imao je Tituš Brezovački 48 godina. Osobito je poznat po dvjema svojim komedijama – Matijašu Grabancijašu dijaku i Diogenešu. Obje su te komedije pisane kajkavskim jezikom i dobro opisuju duh vremena u kojem je Brezovački živio (kraj 18. stoljeća i prijelaz u 19. stoljeće).
Većinu pjesničkih djela napisao je kajkavskim narječjem, dvije su mu sačuvane pjesme u štokavskoj ikavici, a neke je prigodnice sastavio njemačkim i latinskim jezikom. Najpoznatija je među njima elegija Utok triju sestara, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, trium sororum recursus) u kojoj brani hrvatsku samosvojnost od madžarizacije (anonimni rukopis iz 1790.). U poglavito prigodničarskoj kajkavskoj poeziji ističe se Jeremijaš, u kojem se oštro suprotstavlja raspadanju moralnih vrjednota u Hrvatskoj, zbog čega je 1801. cenzura tu jadikovku zabranila.
1908. Umro je Silvije Strahimir Kranjčević
Silvije Strahimir Kranjčević (Senj, 17. II. 1865. – Sarajevo, 29. X. 1908.) bio je najznačajniji hrvatski pjesnik realizma i značajan pravaš.
Zbog buntovna vladanja nije maturirao u senjskoj gimnaziji pa je potkraj 1883. dva mjeseca pohađao senjsko sjemenište, a zatim još šest mjeseci rimski Collegium Germanicum-Hungaricum. Zahvaljujući intervenciji i stipendiji biskupa J. J. Strossmayera, koji mu je pomogao i pri upisu na učiteljski tečaj, riješio se neželjena svećeničkoga poziva. Nakon povratka iz Rima neko je vrijeme boravio u Zagrebu, gdje se družio s književnicima pravaške političke orijentacije i pripremao svoju prvu zbirku Bugarkinje. Budući da nije dobio učiteljsko mjesto u Senju, 1886. otišao je službovati u Bosnu. Radio je u školama u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu. U Sarajevo, gdje je proveo ostatak života, stigao je 1893. na poticaj K. Hörmanna, austrougarskog povjerenika za kulturu. Hörmann je pokrenuo književni časopis Nada. Kranjčević je stvorio najutjecajniji i, po općem uvjerenju, najbolji južnoslavenski književni časopis na prijelazu stoljeća. U Nadi je Kranjčević objavio i većinu svojih književnokritičkih napisa. Nakon što se časopis Nada ugasio, Kranjčević je 1904. bio postavljen za ravnatelja trgovačke škole. God. 1898. objavljene su mu Izabrane pjesme, koje su ga promovirale u među vodeće hrvatske pjesnike. Treća zbirka Trzaji objavljena je 1902., a posmrtno je 1908. objavljeno i divot-izdanje Pjesama, koje Kranjčević nije dospio prirediti. Kranjčevićev pjesnički opus sastoji se od 421 objavljene pjesme.
Njegov prozni opus kritika je ocijenila manje vrijednim. Preveo je i neke Goetheove, Heineove i Byronove pjesme te ulomak iz Shakespeareove drame Julije Cezar.
Kranjčevićevo pjesništvo doživjelo je definitivno priznanje i potpunije razumijevanje nakon II. svjetskog rata. Danas se općenito smatra najvećim devetnaestostoljetnim pjesnikom i mostom prema pjesništvu moderne, kojemu ipak nije pripadao. Nije bio eksperimentator ni na razini forme, ni u pogledu stilske postave teksta, ni na motivskoj razini, ali je rasponom svojih tema nadmašio sve što je do tada postojalo na hrvatskoj pjesničkoj sceni. On je sinteza puta koji je hrvatsko pjesništvo prešlo u XIX. st. i ujedno njegovo bitno prekoračenje.
Umro je u Sarajevu, 29. listopada 1908. godine. Pokopan je na sarajevskom groblju sv. Josipa. Hrvatsko kulturno društvo Napredak podiglo mu je nadgrobni spomenik, a na tome spomeniku kipar Rudolf Valdec uradio je reljef poznat pod nazivom Genij sputanih krila.
1918. Hrvatska prekinula državnopravne veze s Austro-Ugarskom
Hrvatski sabor je na zasjedanju 29. listopada 1918. godine donio povijesnu oluku o raskidanju svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom. Sjednicu Sabora tog dana vodio je dr. Bogdan Medaković, a prisustvovao joj je i ban Antun pl. Mihalovich.
Nakon kratke rasprave donesena je jednoglasna odluka da se: „raskidaju sve državnopravne veze hrvatskih zemalja sa Austrijom i Ugarskom. Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuju se nezavisnom državom prema Austriji i Ugarskoj koja s ostalim južnoslavenskim zemljama dotada pod vlašću Austro-Ugarske Monarhije stupa u zajedničku državu Slovenaca, Hrvata i Srba“.
Ovim zaključcima prestali su državnopravni odnosi između Hrvatske i Ugarske uspostavljeni još 1102. godine, kao i državnopravni odnosi s Austrijom uspostavljeni 1527. godine.
2001. Republika Hrvatska potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP)
Republika Hrvatska potpisala je SSP 29. listopada 2001. godine u Luksemburgu. Nakon potpisivanja Sporazuma započeo je proces ratifikacije u Republici Hrvatskoj, Europskom parlamentu i svim državama članicama Unije. Sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. godine, a prestao je važiti ulaskom Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013.