1189. Povelja bosanskog bana Kulina Dubrovačkoj Republici
Povelja bosanskog bana Kulina Dubrovačkoj Republici izdana je 29. kolovoza 1189. godine. Radi se o izvanredno značajnom pisanom spomeniku za bosansku povijest jer je Kulinova povelja najstariji sačuvani bosanski državni dokument uopće. Njen dio pisan bosančicom (drugi dio pisan je latinicom) ujedno je najstariji sačuvani dokument takve vrste u povijesti. Iz tog razloga, kao i činjenice da, izuzev u uvodnoj invokaciji, nema utjecaja crkvenoslavenskog, Povelja je vrlo važan izvor i s jezičnog stajališta.
Bosanski ban Kulin vladao je krajem 12. i na početku 13. stoljeća. U povelji je obećao Dubrovčanima na cijelom teritoriju pod svojom vlasti slobodno kretanje i trgovanje bez ikakvih nadoknada. Time Kulinova povelja svjedoči i o postojanju živih trgovačkih veza između Bosne i Dubrovnika već u 12. stoljeću.
Povelja je očuvana u tri primjerka. Dva se nalaze u Dubrovniku, a treći u Sankt-Peterburgu, koji je vjerojatno i izvorni dokument ili barem najstariji očuvani prijepis. Taj ruski primjerak zapravo je ukraden iz dubrovačkog arhiva u 19. stoljeću, a nastojanja bosanske vlade da ga povrati ostala su bez uspjeha. Jedan primjerak iz Dubrovnika bio je prevezen u Beč u 19. stoljeću, ali je vraćen 1947. na zahtjev jugoslavenskih vlasti.
1526. Mohačka bitka
Mohačka bitka, vojni sukob kraj Mohača u Ugarskoj koji se odigrao 29. VIII. 1526. i u kojem je brojčano nadmoćnija osmanska vojska, predvođena sultanom Sulejmanom II. Veličanstvenim, porazila hrvatsko-ugarsku vojsku na čelu s kraljem Ludovikom II. Jagelovićem. Osmanska je vojska (do 200 000 vojnika), pod zapovjedništvom sultana i njegova velikog vezira Ibrahim-paše, potkraj lipnja 1526. prešla Savu kraj Zemuna te se sastala s postrojbama predvođenima bosanskim i smederevskim sandžak-begovima, Husrev-begom i Bali-begom Jahjapašićem. Nakon osvajanja Petrovaradina (15. VII.) u susret im je krenuo Ludovik II. Jagelović, koji se sredinom kolovoza utaborio na Mohačkom polju. U međuvremenu je osmanska vojska osvojila Ilok i Osijek (14. VIII.), sagradila velik most na Dravi i prešla u Ugarsku. Odbivši prijedlog državnog kancelara S. Brodarića da pričeka glavninu hrvatske vojske pod zapovjedništvom Krste I. Frankapana i erdeljsku vojsku pod zapovjedništvom I. Zapolje, kralj je krenuo u bitku. Glavni zapovjednik hrvatsko-ugarske vojske (do 28.000 vojnika) bio je kaločki nadbiskup Pavao Tomory. Hrvatsku je vojsku pritom predvodio ban F. Batthyány. U bitki je poginuo velik broj hrvatskih i ugarskih velikaša, a kralj se prilikom bijega utopio u potoku Čelej (madž. Csele) ne ostavivši nasljednika. Mohačka katastrofa rezultat je produžene krize u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu koja je trajala od smrti kralja Matije Korvina. Slabo organizirana i teško pokretna vojska nije bila sposobna pružiti otpor osmanskoj sili, a borbe za ispražnjeno hrvatsko-ugarsko prijestolje između I. Zapolje i Ferdinanda I. Habsburškog omogućile su daljnji prodor Osmanlija u srednju Europu.
Mohačku se bitku smatra prekretnicom u hrvatskoj i mađarskoj povijesti, jer je nakon pogibije Ludovika II. Jagelovića uslijedilo razdoblje vladavine dinastije Habsburg. Stoga se tu bitku ponekad u mađarskoj historiografiji smatra i razdjelnicom srednjeg i ranog novog vijeka.
1991. Bedem ljubavi
Bedem ljubavi hrvatski je mirotvorni pokret, kojeg su 1991. godine osnovale majke, želeći spasiti svoje sinove iz JNA.
Osnivanje Pokreta majki za mir Bedem ljubavi dogovoren je na velikom skupu roditelja u dvorani Globus u Zagrebu 25. kolovoza 1991. godine. Skup je organizirala hrvatska katolička aktivistica Ružica Ćavar, kojoj su dvojica sinova također onda bili u JNA.
Bile su suorganizatorice masovnog prosvjeda pred Komandom JNA u Zagrebu, koji je kulminirao organiziranim odlaskom u Beograd 29. kolovoza 1991. gdje su članice Bedema tražile puštanje Hrvata i ostalih ne-Srba iz JNA. Nakon toga je 3 000 žena prosvjedovalo u Bruxellesu 3. rujna 1991. za puštanje hrvatskih mladića iz JNA, za mir i pomoć Hrvatskoj. U Beogradu su doživjele nekulturno ponašanje i vrijeđanje, a u Bruxellesu kulturnije ponašanje, ali i nerazumijevanje. U Bonnu, tada glavnom gradu Njemačke, molile su se za mir u katedrali.
Djelovale su humanitarno i pomagale izbjeglicama iz Hrvatske i BIH te hrvatskim ranjenicima.