1573. Započela je Seljačka buna
Napadom na Cesargrad započela je Seljačka buna (ili Hrvatsko-slovenska seljačka buna, po suvremenicima nazivana još i Velika seljačka buna ili Seljački rat) pod vodstvom Ambroza Gubeca (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice. Povodi za bunu bili su višestruki, a glavni su povećanje davanja te teror od strane plemića. Među najpoznatijima bila su nasilništva susjedgradsko-stubičkog vlastelina Franje Tahija (inače baruna od Štatenberga u Sloveniji), posebno nad seljačkim ženama. Zlostavljanje kmetova na svom imanju započeo je kada se razbolio, a nedugo nakon toga umire mu i žena Jelena Zrinski (sestra kneza Nikole Zrinskog). U neljudskim postupcima protiv vlastitih kmetova pridružila su mu se i njegova četiri sina pa je otpor seljaka na Tahijevom vlastelinstvu počeo već 1571. godine. O sporu između Franje Tahija i njegovih kmetova bio je obaviješten i kralj Maksimilijan II. Habsburški koji je iz Beča preko svojih posrednika nastalu situaciju pokušao riješiti mirnim putem, ali već 1572. kmetovi se odbijaju vratiti pod Tahijevu vlast i počinju se ozbiljno organizirati. Sastavili su neku vrstu seljačke vlade na čije čelo su izabrali Gubca, kojega su prozvali begom, a njegovi zamjenici bili su Ivan Pasanec i Ivan Mogaić. Kada su sastavili vladu, trebalo je ustrojiti i vojsku. Za vrhovnog kapetana seljačke vojske izabrali su Iliju Gregorića, veterana iz ratova s Osmanlijama.
Nakon što su se uzalud žalili kralju i banu na zlodjela plemića, seljaci su u znak prosvjeda prestali plaćati nerazumne poreze. Nakon toga Tahi šalje svoje naoružane plaćenike, ali su ih naoružani seljaci spremno dočekali. Zbog tog otpora Hrvatski sabor, na čelu s banom Jurajem Draškovićem, seljake je proglasio izdajicama domovine.
Ilija Gregorić vodio je seljake iz Cesargrada, koji su bili začetnici bune. Ubrzo se buna proširila i cijelom Kranjskom i Štajerskom, a jedinice kmetova hrabro su se borile i osvajale sve više prostora, pa tako i područje između Brežica i Mokrica. Njihovi ciljevi, ukidanje feudalizma i preuzimanje vlasti osnivanjem svojevrsnog carskog namjesništva u Zagrebu, bili su sve bliži.
Tada dolazi do preokreta. Naime, Žumberački uskoci, dobro naoružani i iskusni vojnici na koje su seljaci računali, nakon kraćeg oklijevanja stavili su se na stranu feudalaca (koji su ih za to bogato nagradili). Dana 5. veljače 1573. vojska seljaka doživljava prvi poraz kod Krškoga, upravo od uskočkih četa koje je vodio kapetan Thurn. U bitkama kod Kerestinca, Mokrica i Krškoga stradao je veliki broj seljaka što ih je obeshrabrilo pa je njihov daljnji otpor na tim područjima sve više slabio. Vojska poslana od velikaša stalno se povećavala i bio je to početak kraja hrvatsko-slovenske seljačke bune.
Odlučujuća bitka dogodila se 9. veljače 1573. kod Stubičkih Toplica. Kraljevsku vojsku vodio je Gašpar Alapić (kasnije hrvatski ban), a kada je Matija Gubec saznao da im se kraljevi vojnici približavaju, odlučio se boriti do kraja. U početku su se seljaci hrabro borili, ali brojčana nadmoć i opremljenost oružjem svakako nisu bili na njihovoj strani i poraz je bio neminovan. Mogaić je poginuo na bojnom polju kao i još mnogo seljaka, a velik broj ih je zarobljen.
Matija Gubec i Ivan Pasanec dovedeni su u Zagreb i na stravičan način pogubljeni na Markovom trgu 15. veljače 1573. godine. Kako legenda kaže Gubec je morao nositi užarenu krunu na glavi da bi ga nakon toga mađarski vlastelin Morencz Bahiczy dao rasčetvoriti.
1923. Rodio se Ivo Robić
Ivo Robić (Garešnica, 28. I. 1923. – Rijeka, 9. III. 2000.) bio je popularni hrvatski pjevač zabavnih melodija, skladatelj, pionir zabavne glazbe, prvi koji je napravio i veliku međunarodnu karijeru (vidi 9. ožujka).
2001. Umro je Ranko Marinković 
Ranko Marinković (Vis, 22. II. 1913. – Zagreb, 28. I. 2001.) bio je hrvatski književnik.
Studij romanistike završio je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1935. godine. Tijekom II. svjetskog rata bio je interniran u logor Ferramonte, nakon kapitulacije Italije prebacio se u Bari, a potom u saveznički zbjeg u El Shatt. Nakon rata radio je u Ministarstvu prosvjete NR Hrvatske, Nakladnome zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. bio je ravnatelj Drame zagrebačkoga HNK-a, potom profesor na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je i umirovljen 1983. Godine 1975. dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo, a od 1983. bio je redoviti član JAZU (danas HAZU).
Među njegova najznačajnija djela spadaju „Kiklop“, „Ruke“, „Albatros“ i „Zagrljaj“. Dramski mirakul Glorija najpoznatija je i najizvođenija Marinkovićeva drama. Napisao je romane: Zajednička kupka, Never more, Politeia ili Inspektorove spletke te dramu Pustinja. Knjiga eseja Nevesele oči klauna sastavljena je od dijela pretiskanih tekstova iz Gesta i grimasa.
Vrhunac Marinkovićeve proze je roman Kiklop (1965.), sinteza njegova dotadašnjega književnog rada. Ispripovijedan modernističkom tehnikom, razbijen na fragmente, s čestim esejističkim ekskursima, roman daje sliku intelektualno-bohemskih krugova u Zagrebu pred sam početak II. svjetskoga rata. Ispresijecan je mnogobrojnim citatima i referencijama na svjetsku književnu baštinu, s naglašenom simboličkom i alegorijskom crtom te se može čitati kao snažan proturatni roman. Kiklopa je za scenu adaptirao Kosta Spajić, a za film Antun Vrdoljak.
Marinkovićev književni opus nije velik, ali mu po vrijednosti pripada mjesto na vrhu hrvatske književnosti druge polovice XX. stoljeća.