1914. Sarajevski atentat
U Sarajevu je 28. lipnja 1914. godine izvršen atentat na austrijskog nadvojvodu i austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju za službenoga posjeta Sarajevu. Prijestolonasljednik i njegova supruga smrtno su stradali.
Atentat je pripremila teroristička organizacija Mlada Bosna, a izveo ga je atentator Gavrilo Princip, u suradnji s Nedeljkom Čabrinovićem, Trifkom Grabežom, Vasom Čubrilovićem, Cvjetkom Popovićem i Muhamedom Mehmedbašićem. Odmah nakon atentata bilo je uhićeno dvadesetak zavjerenika, a daljnji rezultati istrage upućivali su na umiješanost Srbije u pripremanje atentata. Zbog toga su austrougarske vlasti 23. srpnja 1914. Srbiji uputile ultimatum, zahtijevajući provođenje vlastite istrage na njezinu ozemlju. Budući da je Srbija odbila taj zahtjev, Austro-Ugarska joj je 28. srpnja 1914. godine objavila rat, što je ubrzo dovelo do izbijanja I. svjetskog rata.
1965. Umro je Viktor Klobučar mlađi
Viktor Klobučar (Klobučar-Rukavina od Bunića), (Graz, 24. VII. 1878. – Zagreb, 28. VI. 1965.) bio je mornarički časnik, zrakoplovac, publicist, organizator i prvi zapovjednik austrougarskoga mornaričkog zrakoplovstva.
Sin istoimena topničkoga generala rodom iz Gospića koji je službovao širom Monarhije. Mornaričku akademiju završio je 1896. u Rijeci. Službovao je na austrougarskim brodovima, 1901. stekao čin zastavnika bojnoga broda, 1902. kao mornarički časnik letio u svojstvu izviđača u balonskim postrojbama austrougarske vojske, 1903. letio vezanim balonima u Balonskom mobilnom odredu Topničke tvrđavske pukovnije za reglažu i promatranje, 1907. promaknut je u čin poručnika bojnoga broda. U Francuskoj je 1909. bio na obuci za upravljanje zrakoplovom. Godine 1910. upućen je na pilotski tečaj u Bečko Novo Mjesto, a 1911. u Frankfurt na Majni radi obuke u upravljanju zračnim brodovima.
Nastupio je 1911. na znamenitoj četverodnevnoj zrakoplovnoj utrci oko Britanije (Circuit of Britain), na relaciji London−Edinburgh−Glasgow−Bristol−London duljine 1 625 km, te jedrilicom vlastite konstrukcije pobijedio na europskom prvenstvu u Semmeringu. Te godine, kao prvi Hrvat, dobio je balonsku (br. 33) i pilotsku (br. 26) dozvolu Austrijskog aerokluba te je imenovan zapovjednikom novoosnovane Mornaričko-zrakoplovne pokusne postaje Pula na otočiću Svetoj Katarini, prve hidroplanske baze na Jadranu. Time je ujedno postao prvim zapovjednikom austrougarskoga mornaričkog zrakoplovstva.
Od dolaska na mjesto zapovjednika mornaričkoga zrakoplovstva do 1913., osim na opremanju tehnikom (organizirao nabavu zrakoplova iz Francuske) radio je i na osposobljavanju letačkoga i tehničkoga osoblja. Za njegova zapovijedanja osnovane su nove mornaričke baze i uzletišta u Istri, u Štinjanu, Valturi kraj Pule, Poreču te širom Jadrana, sve do Kotora i Kumbora u Boki, a osnovana je i mornarička pilotska škola sa sjedištem na otočiću Kozadi u Fažanskom zaljevu. Posjedovao je i privatni zrakoplov proizveden u tvornici braće Farman, koji je nakon oštećenja u pokušaju prijevoza 1912. darovao vojnim vlastima. Sudjelovao je 1913. u prvome skupnom letu nad Jadranom, na dionici Pula−Trst−Pula.
Nakon teže nezgode 1913. premješten je u Mornaričko-tehnički odbor u Pulu, potom kao topnički časnik na krstaricu Kaiserin Elisabeth, gdje je dočekao početak I. svj. rata. Borio se tijekom japanske opsade njemačke koncesije Qingdao, gdje je projektirao teški hidroavion koji nije završen. Jedan je zrakoplov izgradio u japanskom zarobljeništvu. Iz zarobljeništva se vratio 1920. stupivši u ratnu mornaricu Kraljevine SHS, u kojoj je zapovijedao mornaričkim odsjekom Glavnoga generalštaba, krstaricom Dalmacija i do umirovljenja 1931. pomorskim arsenalom u Tivtu. Od 1935. bio je u Zagrebu honorarni referent za organizaciju te vojna i vatrogasna pitanja pri Upravnom odjeljenju Banske uprave Savske banovine, poslije pri Odsjeku za civilnu zaštitu i vojne poslove Banske vlasti Banovine Hrvatske. Godine 1942. primljen je u Mirovinski stališ domobranstva NDH.
Osim što je bio vrstan zrakoplovac i vojni časnik objavljivao je članke u časopisima te bio suradnik Leksikona Minerva (1936.) i obaju izdanja Pomorske enciklopedije Leksikografskog zavoda (LZ-a). Unaprijedio je znanstveni pristup aerotehnici te objavio knjigu na njemačkom jeziku Marineflugwesen (1912.), u kojoj razmatra problem mornaričkih letjelica i donosi detaljan nacrt mornaričkoga letećeg čamca koji je odabrao kao najpovoljniju varijantu hidroaviona za jadransko okružje. Zauzimao se za izučavanje vojnih područja u školama te objavio knjigu Rat i škola (1943.). Autor je knjiga Škola u službi zračne obrane (1937.) te Jedrilicom oko svijeta (1951.).
1989. Slobodan Miloševićev na Gazimestanu najavio srpsku agresiju
Prigodom proslave 600. obljetnice Kosovske bitke na Gazimestanu, na Vidovdan 28. lipnja, 1989. godine, Slobodan Milošević najavio je srpsku agresiju na Hrvatsku, Sloveniju i Kosovo.
Miloševićev govor na današnji dan najpoznatiji je po riječima u kojima govor o bitkama koje Srbi vode: “…šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane mada ni takve još nisu isključene.” Ovaj navod da ni oružane bitke nisu isključene smatra se zlokobnom najavom budućih ratnih sukoba u Jugoslaviji.
2006. Umro je Emil Cassetto 
Emil Cossetto (Trst, Italija, 12. X. 1918. – Zagreb, 28. VI. 2006.) bio je hrvatski skladatelj, dirigent, zborovođa i glazbeni pedagog.
Studij dirigiranja završio 1947. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1945. dirigent je zbora »Joža Vlahović« (od 1992. »Emil Cossetto«), a od 1954. i zbora »Moša Pijade« (od 1990. »Lira«). Također je niz godina dirigirao mješovitim zborom Radio Zagreba i Ansamblom narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO, a u Beogradu Simfonijskim orkestrom JNA. Njegova se glazba uglavnom temeljila na folklornim i pučkim predlošcima, a glavnina je opusa posvećena glasu, najviše zborskoj glazbi.
Iz opsežnog zborskog opusa izdvajaju se cjeline poput Suite 89 – “Z mojih bregov” i “Popevkice”, naslovi uz četveroručnu klavirsku pratnju “Partita sefardica”, “Et in terra pax”, “Zorongo”, “Vedri i meditativni valceri”, “Oda miru“, “Svatovski tropjevi” za ženski zbor, solo, recitatora i klavir te “Komitske igre” za muški zbor, klarinete i udaraljke. Pisao je za zbor uz simfonijski orkestar (“Borbena kantata”, “Zagrebu”, “Pjesme o mojoj zemlji”, “Konjanik”, “Zeleni Juro”, “Rapsodia del cante jondo”, “Balade Petrice Kerempuha”), vokalnu liriku s klavirskom ili orkestralnom pratnjom (ciklusi “Ljubavne pjesme”, “Pjesme o majkama i herojima”, “Sutonske pjesme”, “Jama”, “Romanse bosanskih sefarda”, “Teme aškenaskih židova”) i ostala djela.
Kada se govori o Emilu Cossettu, nikako se ne smiju zaobići njegove “Ladarke” koje su i danas još uvijek nenadmašena skladba inspirirana hrvatskom tradicijskom glazbom.
Za svoj rad dobio je mnogo nagrada te nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1985.).